Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Sestre Zemljič proslavile su stoti rođendan obiteljske kleti u Gadovoj Peči

Klet za srce i dušu

U pitomom ambijentu vinograda i kleti, na čijem portalu je utisnuta 1906. godina, prije dva tjedna su sestre Renata i Silva sa svojih stotinjak prijatelja proslavile stotu obljetnicu obiteljske kleti. Dok su gasile 100 svjećica na torti, Renati Kruhan su potekle suze.

- Ma da, normalno... Tu je sve puno emocija... Isto kao što je to bilo i sa šogorom, dok je držao govor nakon što je svećenik ponovno blagoslovio klet. Nije tu riječ samo o sto godina zidova. U sto godina je tu živjelo ne znam koliko naraštaja, koliko se sudbina događalo, koliko lijepih stvari, možda i tužnih, ako je bila neka neprilika u vinogradu... To jesu zidovi, ali mi slavimo duh te kuće koja nas je sto godina štitila i od sunca i od vjetra i svega drugoga.

- Uz klet ide i vinograd; on je i razlog zbog kojeg je klet upravo ovdje izgrađena. I njega njegujete i obrađujete na tradicionalan način?

- Da. Doduše, promijenili smo nasad prije dvadeset godina. Stavile su se nove vinske sorte, stavile su se na plantažu radi lakše obrade. Ali, što se tiče špricanja, zaštite i prerade vina mi zaista stremimo tome da je tu što manje kemikalija, nekih neprirodnih tvari. Na koncu, to vino delamo samo za nas, samo za prijatelje, da bi ih ponudili za Božić, za Uskrs... I na našoj etiketi piše "Punjeno za prijatelje". Zato se i ponašamo u tom duhu. Imamo manje vina, ali stremimo kvaliteti, jer nam kvantitet nije bitan.

- Poznati ste po tome što u svojim pekarnicama njegujete tradiciju proizvodnje domaćeg kruha, peciva i kolača, kojih je u izobilju bilo i na ovoj proslavi, a vidim da ste se pobrinuli da se na stolu nađu i tradicionalna jela.

- Mi smo tu na samoj granici Slovenije i Hrvatske, a i gosti nam dolaze s obje strane granice, pa smo probali napraviti naša tradicionalna hrvatska jela koja se služe u okolici Samobora, ali i slovenska jela koja su uobičajena upravo u ovom kraju. Tako smo imali zaseku, srneći gulaš, domaće šunke, paštete... Uglavnom, htjeli smo da mladi vide kaj su nekad naši ljudi jeli, neke stvari koje su već zaboravljene, a stari da se podsjete da su ta jela, bez obzira što je s njima malo više posla, jednostavno fina.

- Poznata je vaša velika ljubav prema kruhu, a danas se moglo vidjeti koliko volite i vinograd, ovu klet. Što vam je draže, važnije?

- A... To je posebna ljubav. Ne mogu ocijeniti da li mi je veća ljubav vinograd ili kruh. Ali, jedno i drugo treba veliku, veliku ljubav, strpljenje. I sama sam shvatila da filozofija života i nije ništa drugo nego ljubav i strpljenje.

- Puno ljubavi i strpljenja treba i za djecu. Jeste li svoju ljubav prema vinogradu prenijeli i na svoju djecu?

- O, jesmo. Mi smo tu svaki vikend. Volimo prirodu, prošetati se, malo zabaviti, nešto poraditi u vinogradu, tako da im to nije prenaporno. Ne bih htjela da im je to usud, pa da misle da to moraju, već idu kad žele. Ako im se to približi, napravi se neki roštilj popodne, zapjeva se... onda to puno lakše ide.

- A što Silvi Martinjak i njenoj obitelji znači ova stogodišnja klet, vinograd i sve što ide uz to?

- Jako puno mi znači. Roditelji su nas odgajali tako da poštivamo trsje, poštivamo kruh, običaje i tradiciju. Ovdje pozivamo prijatelje, nama drage ljude, poslovne partnere... To smo stekle i naslijedile u obitelji i sada mi to prenosimo i našoj djeci. Učimo ih da se i oni tako ponašaju.

- Čemu to sve zapravo služi?

- To u prvom redu služi našem zadovoljstvu. Nas to veseli. Nije nam teret, niti obaveza koju moramo odraditi. Radimo to s ljubavlju. Fala Bogu, sad smo još zdravi pa možemo. Djeca nam vole pomagati, vole dolaziti tu u trsje, tako da svi zajedno radimo i na taj način pokušavamo održati trsje u redu. Njegujemo i tradiciju berbe, koja je vrhunac radova u vinogradu. Tu je i vezanje, košnja, podbiranje.... sudjelujemo svi zajedno, cijela familija. Kako su nas naši roditelji učili raditi malo po malo u trsju, tako i mi njih sada učimo.

- Biste li i drugima preporučili da posade vinograd, makar koji trs u dvorištu?

- Svakako. Nek'' si svatko, ako si hoće naći mir u duši i srcu, posadi par trseva... Da vidi kako oni rastu, kako napreduju, kako grožđe cvate i kako je to lijepi lagani miris u šestom mjesecu kad počne cvatnja, kad se oplodi... kad se zaveže... kada poslije Velike Gospe počnu bobice grožđa plaviti... To je veselje isto k''o i kod malog djeteta - kad ga pratiš od najranije dobi, pa do najkasnije, kad je zreo čovjek. Svakomu bih preporučila, ako ima mogućnosti, nek si posadi par "trti" i nek u njima uživa, a na kraju nek u vinu uživa zajedno s prijateljima i najdražima.

Diana Koller Lapaine

Snimila: Antonija Martinjak

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)

U Ateljeu sudskog vještaka otvorena je izložba Žumberačka svadba Fernanda Relvasa

Nukleus viđen trećim okom

Žumberačka svadba Diane Koller i Andreja Lapainea bila je više od vjenčanja - bio je to društveni događaj, pučka veselica i, možda, nukleus buduće turističke ponude žumberačkog kraja.

Svjedoči o tome i izložba koja je u nedjelju, 8. listopada, točno u podne, otvorena u Ateljeu sudskog vještaka prof. Josipa Dujmovića u Kompareovoj 5.

Autor izložbe je afirmirani portugalski umjetnik Fernando Relvas (Lisboa, 20.09.1954.), koji je znanjem i umijećem obilježio spomenutu svadbu.

O Relvasovom viđenju Žumberačke svadbe Diane i Andreja prof. Dujmović kaže:

"Prvotno, objektivom fotoaparata, dakle trećim okom, jer prvo oko je objektiv te zaslon aparata i naposlijetku oko autora. Dokumentarno zapažanje autora nije samo 'novinska fotografija' koja bilježi fakte, veselje trenutka, nego daroviti autorov odabir kutova snimanja, isticanja veselja događaja i podvlačenje ljepote krajolika što je autora istaknulo kao vještog fotografa. Kako umjetniku nije prvo oko, oko objektiva, bilo dostatno, dalje se izražavao crtežom i tako ostvario multimedijalni pristup događaju. Tako je, osim zabilježbe čina, polučio i visoke estetičke kriterije."

Naravno, kako ni spomenuta svadba nije bila obična svadba, tako ni otvorenje izložbe nije bilo samo to. Brojna obitelj, prijatelji i poznanici friškog bračnog para, uživali su pred Domom umirovljenika u malom pikniku na ranojesenskom suncu.

Žumberačkih nošnji ovaj puta nije bilo, ali odojka i dobre kapljice nije nedostajalo.

Robert Škiljan

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)