27.11.2006.

Samoborac Šicko izrađuje specijalne maske za boksače

Stjepan Božić: Sa Šickovom maskom do objedinjenog naslova

Samoborac Šicko izrađuje specijalne maske za boksače

Tko ne zna Šiclovu krojačku radnju u Perkovčevoj i njena vlasnika Šicka, avanturistu i putnika spačekom po svijetu? Manje je poznato da je Šicko jedini čovjek u Hrvatskoj koji izrađuje posebne maske za trening boksača, pa je tako tim artiklom opskrbio cijelu hrvatsku boksačku reprezentaciju. U najnovije vrijeme to čini i za dvostrukog profesionalnog prvaka u srednjoj kategoriji Stjepana Božića, koji je iskoristio pauzu između dva naporna treninga (čeka ga meč polovicom siječnja, op.a.), svratio po novu masku, a zatim i u Caffe Fulir i tamo kavom počastio svog prijatelja Dragu Plečka i Šicka.

Maska o kojoj je riječ omogućava boksaču da razvije svoje reflekse iznad mogućnosti obična treninga, ali i da izoštri svoju intuiciju. Ideja je preuzeta iz prakse drevnog shaolina a koriste je i neke naše teniske nade.

Od Božića se očekuje vrhunac karijere, a to je ujedinjenje svjetskog naslova u sve tri verzije.

Današnji prijem kod premijera ohrabrio ga je u tome, jer je Sanader predložio da se ključna borba za naslov održi u Hrvatskoj, što bi Božiću psihološki značajno pomoglo. Jer, nije lako biti apsolutni prvak svijeta u svim verzijama. To je do sada od Hrvata pošlo za rukom samo Mati Parlovu.

Z.S.

Snimka: Ivana Plečko

 
27.11.2006.

Put Samoborske salame IV - Kroz Mađarsku i Austriju

Putevima bivše monarhije

Put Samoborske salame IV - Kroz Mađarsku i Austriju

Nikad kasnije u godini, ali na sreću po prekrasnom vremenu, krenulo je trideset troje "šajbera" na svoj tradicionalni Put Samoborske salame u Europu.

Kako je bilo ranije dogovoreno, put nas je vodio stazama bivše monarhije čiji smo i mi djelić nekada bili.

Naš crveni Samoborček, prepun domaćih delicija, dobre kapljice, propagandnog materijala, poklona, pod mudrim rukovodstvom vodiča Vlade i vožen sigurnom rukom vozača također Vlade, krenuo je tog ponedjeljka put Pečuha.

Jedan i pol mađarski dan puno je premalo za sve što smo htjeli vidjeti. Obzirom da smo u goste išli našim prijateljima i poznanicima, susret je bio prijateljski i srdačan kao da smo došli rodbini.

A evo što se sve zbilo u ta dva dana.

Večernja šetnja gradom bila je sva u znaku demonstracija koje su tih dana bile u jeku u Mađarskoj. No, ti skupovi ni najmanje ne liče na slične događaje u nas. Okupljeno mnoštvo na glavnome trgu, gotovo svečano obučeno, držalo je transparente i slušalo govornike koji su se mirno izmjenjivali i bez pretjerane vike gotovo u jednakim vremenskim razmacima dizali glas želeći valjda okupljene upozoriti posebno na važnije dijelove svoga izlaganja. Policija udaljena stotinjak metara sve je to mirno promatrala, a prolaznici jedva da su obraćali pažnju na događanja, tu, pored njih. Nigdje razjarene rulje, nigdje lomljenja stvari, nigdje bacanja predmeta, a čak su i transparenti poslije skupa uredno smotani i odneseni kućama. Reklo bi se - posve komorna atmosfera. Tako to rade u gradu koji je European Capital of Culture 2010, ili Europski grad kulture 2010. godine.

A onda novi dan i novi događaji.

Prvo posjet Hrvatskom klubu August Šenoa, susret s našim domaćinom i osvjedočenim prijateljem Samobora, predsjednikom Kluba i gradskim vijećnikom gospodinom Mišom Hepom. Razgledali smo njihove prostorije, sišli u novouređeni vinski podrum, obišli njihovu knjižnicu, uručili im stotinjak knjiga koje smo sami sakupili i donirali Klubu te kao pravi Samoborci darivali ih poklonima koje smo za tu prigodu ponijeli.

Začuđujuće je kako su tamošnji Hrvati ponosni na dvije godine Šenoina boravka u Pečuhu i kako to znalački znaju istaći kroz prepričavanja događaja iz tog vremena.

Potom, kao na filmskoj vrpci, posjet katedrali, njezinom muzeju, razgledanje starokršćanskih iskopina, Biskupskog dvora i to sve pod stručnim vodstvom arheologa koji na tome radi. Veliku financijsku i stručnu pomoć za radove koji su u tijeku i za budući novi izgled Pečuha pruža Europska Unija, koja svesrdno pomaže.

Prijem svih "šajbera" u Gradskoj vijećnici bio je protokolaran i svečan. Uz gospodina Atilu Pavlovića, tajnika njihovog gradskog poglavarstva te možda najznačajnijeg resornog pročelnika - pročelnika za kulturu grada Pečuha, razmijenili smo darove, dobre želje i pozive na suradnju te silno ponosni što smo bili gosti čelnih ljudi koji vode grad tako bogate tradicije i broji gotovo dvjesto tisuća stanovnika, oprostili se od naših domaćina.

Prva naša stručna destinacija bilo je mjesto Szilagyr i posjet jednoj salameriji. To je zapravo polivalentni pogon za preradu raznih kobasičarskih i drugih proizvoda, za naše pojmove dosta skromno opremljen, a po izjavi našeg "dežurnog stručnjaka", uvaženog doktora Skendrovića, jedva da bi prošao kod nas. Ne bi mogli reći da smo vidjeli išta čime bi obogatili svoja saznanja, no sve je dobro vidjeti.

U poslijepodnevnom programu profitirali su naši vinari, jer su uslijedili posjeti mjestu Vrešenda i obiteljskom gospodarstvu obitelji Kovač, koji su, kao i većina stanovnika, Hrvati i sasvim dobro govore naš jezik, a potom vinarskom području Vilanji i posjet vinarskom gigantu Wunderlich, koji je jedan od tri najopremljenije vinarije u Europi. U opremu, pogone i vinograde uloženi su deseci milijuna eura, a glavni financijeri su farmaceutske kuće. Nešto tako grandiozno teško je moguće vidjeti i u zemljama s bogatijom i dužom vinarskom tradicijom.

Nakon tako bogatog programa i još pune nesređenih dojmova, čekao nas je čisto turistički dan u Bratislavi, koji je predstavljao pravi odmor. Katedrala sv. Martina, stari centar grada, most slovačkog nacionalnog ustanka, bratislavski dvorac, Plava crkva, Novi most, glavni trg, carski put, samo su neka mjesta koja smo taj dan posjetili.

A onda u prijestolnicu nekadašnjeg carstva.

Ima nekih mjesta koja se ne mogu zaobići, a ima i onih kojima se, ma koliko god puta u njima bili, uvijek jednako divite i u njima otkrivate moć, veličinu i bogatstvo imperija kojim su vladali ljudi kao što su beskrajno lukava Marija Terezija i zadivljujuće disciplinirani Franjo Josip. Od vinogradarskog Grinzinga do carskog Schönbrunna samo je nekoliko okruga u kojima je ispisana povijest naroda velikog dijela stare Europe, a koje smo i mi Hrvati dio.

Ako je Rim vječan, onda je Beč neponovljiv i stoga je svaki susret s njim doživljaj. Put iz Beča do Eisenstadta vodio nas je kroz Bečko Novo Mesto, grad u kojem su pogubljeni Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, davne 1671. godine.

U školi su nas učili da je povijest učiteljica života; još su stari Latini to govorili. A eto, mi nikako da naučimo kako to mali narodi prolaze kroz tu povijest. Za vjernost Caru, za prolivenu krv u obrani carstva, za vojne zasluge na bojnom polju, nagrada im je bila giljotina, a milost carska - oprost od prethodnog odsijecanja ruke. Interesi velikih naroda daleko su iznad pravde za male narode, tako je bilo kroz povijest, tako je danas, i tako će biti još dugo, jako dugo...

U Eisenstadtu, prekrasnom malom, poviješću prebogatom gradiću, mjestu u kome je živio i radio Joseph Haydn, posjetili smo Vinsku akademiju Austrije, dvorac Esterhazy, čija je vlasnica i danas živa, a u kojem se Marija Terezija sanjkala u kolovozu zahvaljujući ekscentričnosti svojega domaćina kneza Nikole II. Burgenland, najvinorodniji kraj Austrije, otkrio nam je svu raskoš vinarstva, a mi smo bili ponosni što se nalazi u kraju u kojem stoljećima obitavaju Hrvati. Na našu žalost, hrvatsku riječ gotovo da nismo čuli, a tek pokoje danas već iskrivljeno prezime dalo je naslutiti da su to pripadnici našeg naroda.

Ipak, zadovoljstvo je stiglo na kraju, kad smo stigli u Oslip, malo mjesto u kojem živi značajna zajednica Gradišćanskih Hrvata, te posjetili uzorno imanje i podrume obitelji Jagschitz, koji još sasvim pristojno govore jednim pomalo arhaičnim hrvatskim jezikom, ali čija djeca više ne pokazuju interes za čuvanje tradicije duge gotovo pet stotina godina.

Salame tu nismo vidjeli. Kažu da ih rade, ali da im nije još vrijeme, stoga smo im mi poklonili našu Samoborsku, a oni nama za uzvrat paket vina, da nam se nađe u dugim zimskim večerima.

Bilo je još taman toliko vremena da na povratku stanemo na jezeru i otvorimo šampanjac za šezdeset godina našega Drageca Kušića, da mu naše tri male princeze Lucija, Paula i Veronika otpjevaju pjesmicu, mi mu u zdravlje podignemo čaše i krenemo put našega Samobora.

Iznad svega bilo je lijepo, potom korisno, a onda i poučno!

Treba znati da se vinogradarstvo značajno širi, u njega se puno ulaže, ali se i strogo kontrolira svaka kap proizvoda. Zakonska je regulativa stroga, a sankcije za prekršitelje drastične.

A salama... Sve je manje pravih proizvoda, sve je "pomela" industrija i utrka za brzim, jeftinim i nekvalitetnim proizvodima. Naša Samoborska, koja je sada i robna marka, ubrzo bi mogla postati "kraljicom", a jednoga dana i "carica" na ovim prostorima. A mi s njom osvojiti nekadašnje Habsburško carstvo. Jer, pravih protivnika nema. Osvajački pohod može početi već sutra. Ne treba čekati ulazak u Europu, s ovakvim proizvodom mi smo odavno ispred nje.

Napornih sedam dana nimalo nisu ostavili traga na "šajberima". Nitko nije žalio za utrošenim vremenom, nitko nije kukao zbog zahtjevnog tempa, zbog uloženih napora, nego naprotiv - ulazeći u naš Samobor sve se češće čulo pitanje: A kamo će Samoborska salama naredne godine?

To, kuda nas vodi Put Samoborske salame V, neka do narednog javljanja ostane tajna.

Dubravko Viduč

 

Samoborac Šicko izrađuje specijalne maske za boksače

Put Samoborske salame IV - Kroz Mađarsku i Austriju

Arhiva 2006

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2005

2004

2003

2002