27.01.2006.

Narodna predaja i povijesne činjenice isprepliću se svugdje pa tako i u Molvicama, ili, po nekima - u Molbicama

Ne pitaj što će biti sutra

Narodna predaja i povijesne činjenice isprepliću se svugdje pa tako i u Molvicama, ili, po nekima - u Molbicama

Kad su sluge 1903. godine našle grofa Hinka Franciscija mrtvoga u njegovoj kuriji u Molbicama bili su nemalo iznenađeni našavši pored mrtvog potpredsjednika Hrvatskog sabora, uz oporuku, pripremljena i četiri nova odijela.

Naime, narodno predanje kaže da je grof večer prije svoje smrti napisao oporuku i ostavio točne upute o mjestu i načinu njegova ukopa. Poželio je da ga pokopaju u šumici Hrastini, kilometar udaljenoj od njegovog doma, odakle će moći i mrtav promatrati svoje molbičke brege i drvenu kuriju koju je nasljedio 1892. od svog oca Ivana plemenitog Franciscija, vlasnika mnogih samoborskih posjeda, između ostalog i Livadićevog dvorca.

Točno je Hinko opisao u oporuci kakav spomenik treba biti, kakva i koliko velika željezna ograda, od čega i kako lijes treba sačiniti i tko treba obući pripremljena pogrebna odijela i nositi ga do posljednjeg počivališta.

Tako je i bilo. Pokopaše potpredsjednika Hrvatskog sabora u doba banovanja bana Levina Raucha onako kako je on to želio, jer tada se još moglo pokapati ljude van groblja. Velika je vjerojatnost da je Hinko odabrao za mjesto svog pokopa upravo šumu nasuprot kurije iz razloga što je, kao praktični vjernik, bio svjestan činjenice da kao samoubojica nema što tražiti na katoličkom groblju.

A da je bio privržen katoličanstvu ne treba sumnjati, jer je na svom dvoru dao podići mali tornjić na koji je postavio zvono da bi žitelji sela Molvice tri puta na dan mogli slušati anđeoski pozdrav Djevici Mariji i pomoliti se, jer nisu mogli iza brijega čuti župno zvono. Također je na prilazu svome dvoru dao izgraditi kapelicu u čast Blažene Djevice Marije, a isto tako u blizini i raspelo.

Narodna predaja i pisana povijest razilaze se po pitanju je li Hinko bio oženjen ili nije. Predaja tvrdi da se Hinko ženio, ali nije imao djece, dok je službena povijest neumoljiva u tome da je suicidni grof ostao stari dečko. U svakom slučaju, svi se slažu da je grof bio čudak, a njegovo samoubojstvo samo je osokolilo i raspalilo narodnu maštu.

A što se događalo s kurijom poslije smrti Hinka Franciscija?

Kao što to obično i biva: grabež. Kako nije imao zakonitih potomaka, za njegovu su se ostavštinu izborili njegovi sestrići. Petar Lepal dobiva Giznik i zgradu današnjeg Samoborskog muzeja, a Molbice sa 400 jutara pripadajuće obrađivane zemlje dolaze u ruke baruna Pavla Lepla, koji je u rekordnom roku imanje "rastrajbao" pa je ono 1918. parcelirano, a kuriju su 1921. kupile obitelji Razum i Bašić.

Grob Hinka Franciscija i danas stoji u šumici Hrastina u Molvicama, baš kako je želio, ali više ne gleda na njegov dom, na staru drvenu kuriju Molbice koju je s toliko ljubavi i mara uredio.

Kurija Molbice, iako zaštićeno arhitektonsko dobro, kao jedno od rijetkih primjera gradnje kurija od drveta u nas, srušena je 2004. godine. Građena je u obliku slova L, s drvenim ganjčecom u prizemlju i prvom katu, razvedenim krovištem i tornjićem u spoju krila. Kurija je izgrađena u 17. stoljeću na hrastovim raskoljenim planjkama bez ikavih temelja i 400 godina je izdržala bez da je itko išta popravljao. Još osamdesetih godina prošlog stoljeća sto ljudi je na prvom katu plesalo drmeš na svadbi.

U kuriju, koja je bila zaštićeni spomenik kulture, nikad nije uložen niti jedan dinar, a kasnije niti jedna kuna kako bi se njena posebnost ostavila na fizički uvid naraštajima koji dolaze. Kurija je stoga toliko propala da njen vlasnik nije više imao nikakvog izbora i morao je zdanje zbog sigurnosti svoje obitelji sravniti sa zemljom.

Nekako baš u isto vrijeme i veliki nadgrobni kamen u šumici Hrastina, na kojem je pisalo grofovo ime, epitaf i datumi rođenja i smrti, prevalio se u unutrašnji dio ograđenog grobišta i rasplamsao maštu novih generacija mladih, filanih Drakulama i sličnim vampirštinama.

Otišli smo fotografirati grob u šumi te porazgovarali sa Stjepanom Razumom, potomkom jedne od dviju obitelji koja je 1921. godine kupila Molvičku kuriju. Stjepan sada stanuje u Dvorskom putu, maloj uličici koja je po davnašnjoj kuriji koju su Molbičani zvali Dvor i dobila ime. U najboljoj maniri narodne predaje dao nam je nekoliko natuknica za razmišljanje u dugim zimskim noćima.

- Kako je kurija došla u posjed vaše obitelji?

- 1921. godine kuriju zajedno kupuju moj deda i naš sused Bašić. Bilo je to onda dosta skupo. Za taj dvor i jedno jutro zemlje mogli su tada kupiti svu ovu zemlju okolo po par bregov.

- Je li tko iz obitelji sačuvao nešto inventara iz kurije?

- Iz Konzervatorskog zavoda su dolazili i slikali, crtali. Svako je pital jel si može nekaj zeti, a mi onda baš nismo na te starine polagali važnost pa smo rekli - nosite.

- Ima li još nešto neobično u vezi kurije?

- Ima jedna jako interesantna stvar. Kurija je imala na krovu četiri po četiri žabice i žice kad se za telefon još ni kod nas ni čulo. Otkud je to dolazilo i kam je išlo, ja ne znam.

- Otkud ime Molvice i gdje su se izgubile Molbice?

- Molbice su dobile ime po tome jer su se tu, u Dvoru, molbe pisale. Taj Francisci je sve molbe kaj su se rešavale tu rešaval i tak su nastale Molbice. A kad i kak se je to pretvorilo u Molvice, stvarno ne znam.

Kuda su i jesu li uopće išle žice s krova kurije u doba dok telefona još nije bilo i jesu li se u Molvicama rješavale i pisale molbe ne može se više sa sigurnošću tvrditi, ali poznat je tekst bar dviju latinskih sentenci koje su bile ispisane nad ulaznim vratima odaja prvoga kata kurije i koje je grof Hinko Francisci sigurno bezbroj puta pročitao, a zadnji put prije samoubojstva: Ne pitaj što će biti sutra (Horacije) i Stečeno znati očuvati (Ovidije).

Nenad Kobasić

 

Narodna predaja i povijesne činjenice isprepliću se svugdje pa tako i u Molvicama, ili, po nekima - u Molbicama

Arhiva 2006

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2005

2004

2003

2002