Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Ugledajmo se na susjede

Nepodnošljiv antagonizam

Kako obično u hrvatskim građanskim medijima biva, crkveni događaji imaju specifičan način praćenja. Ako ima kakvih škandala, a posebno među svećenicima, onda se udara na sva zvona. Kad netko od hijerarhije u svojem izričaju na velikim vjerničkim skupovima biva nejasan ili barem malo rezolutniji, a posebna poslastica je ako koji svećenik napravi kakvu nepodopštinu, posebno ljubavnu, onda evo prave novinarske kosti za oglabanje. S toliko pozornosti ne prate se ni itekako važni događaji iz života crkava. U takovom senzacionalističkom medijskom prostoru je gotovo nezamijećeno za cjelokupnu hrvatsku javnost prošao nedavni skup visokih teoloških eksperata svih triju kršćanskih denominacija s područja cijele Europe od Atlantika do Urala.

U rumunjskom gradu Sibiu (usput budi rečeno, taj grad je proglašen za Grad kulture Europe za 2007. godinu) sastalo se više od dvije tisuće teologa raznih profila pod motom: "Svjetlo Kristovo sve prosvjetljuje". Nada u obnovu i jedinstvo Europe. To je u posljednjih 20 godina treći skup katoličkih, pravoslavnih i protestantskih stručnjaka, koji kroz ozbiljni znanstveni dijalog žele dijagnosticirati duhovno stanje razjedinjenih kršćana u Europi (time i u cijelom svijetu) i pokušati naći izlaz iz svih tih podjela i sukoba te hijerarhiji pripremiti put sastajanja, pregovaranja, raščišćavanja povijesnog pamćenja, oprosta svih zala koje kroz povijest nanesoše jedni drugima u ime Isusovo i konačno uspostaviti neko kršćansko zajedništvo. Put nikako lagan, ali svakako poželjan i od Krista naređen kroz molitvu: "Oče daj da svi budu jedno"! U crkvama zapadne tradicije ekumenski pokret je novijeg je datuma (tek nešto više od 100 godina), dok se u istočnim crkvama od najranijih kršćanskih vremena na svakom bogosluženju moli za jedinstvo i zajedništvo svih Kristovih sljedbenika.

Usuđujem se nadati i vjerovati da pojedine mutikaše ne bi imali toliko prostora sijati sjeme razdora među vjernicima i narodima ovog podneblja kad bi bilo malo više poznavanja svoje, ali i drugih crkvenih zajednica. Postavljam si pitanje je li ovakvo ignoriranje hrvatskih medija tako važnog kršćanskog događaja u službi nekih novih napetosti, podjela i još uvijek svježih ratnih rana.

U prošlom broju dragog Glasnika uvaženi kolumnist, gospodin Ivan Kreutz, udjeljuje mi lijepi, ali nezasluženi kompliment "legendarnog župnika" i postavlja mi otvoreno pitanje u svezi Žumberka. Zahvaljujući potpunoj slobodi koju nam daje urednik, možemo iznositi svoja promišljanja pa ću pokušati u nekoliko kratkih rečenica iznijeti svoje viđenje.

Prvenstveno kao humanist nisam zagovornik teorije "tla i krvi", što će reći da me teritorij kao takav, ma kako god bio lijep i izazovan, ne interesira više nego ljudi koji žive na tom prostoru. Dakle, interesira me prvenstveno boljitak ljudi na tom prostoru, ali isto tako kao svećenika interesira me da na ovom prostoru živi Kristova crkva. Svakako mi je važno da ovdašnja crkva (a to su svi oni koji su kršteni u ime Isusa Krista) živi svoju puninu u svojim specifičnostima i pluralnosti katoličkih obreda, da na svjedočanski način bude svjetionik, jer katolička crkva, iako dogmatski jedinstvena, obredno nije uniformirana nego bogata u svojim obrednim, a time i teološkim izričajima. Tako svaki obred ima svoju kulturološku, povijesnu i mentalnu pozadinu.

Ne treba mi se pripisivati u zaslugu, ali ni u grijeh što, kao dijete svog zavičaja, potomak žumberačkih uskoka i kao intelektualac, volim svoj zavičaj i želim svojim ljudima ono što su naši prvi susjedi, ali i toliki drugi narodi i države, učinili sa sličnim područjima. Nisam nikakav čudotvorac, nego želim odgovorne potaknuti da se počne Hrvatska promišljati drugačije nego do sada - zaustaviti dosadašnji centralizirani ustroj i potaknuti policentričan razvoj (kao što nam pokazuju naši susjedi Slovenci). Takav policentričan razvoj Hrvatske sigurno ne bi stvarao gotovo nepodnošljiv antagonizam (na žalost i prepotentnost i neopravdanu oholost) između onih koji imaju sve što današnji način života pruža čovjeku i onih koji nemaju baš nikakvih šansi uhvatiti korak sa svakodnevnim potrebama pristojnog i dostojnog života čovjeka u 21. stoljeću. Kao svećenik i domoljub, svjestan i ponosan na svoju žumberačku zavičajnost, želim potaknuti promjenu dosadašnjeg mentalnog sklopa kojeg karakterizira "urbani rasizam" naparfumirane, bahate i skorojevićke malograđanštine hrvatske vladajuće nomenklature. Ako u tome barem malo uspijem, bit će mi zadovoljstvo vidjeti sretne i ponosne Žumberčane (pogotovo nakon godina omalovažavanja i nerazumijevanja odgovornih) i mnogobrojne izletnike koji će dolaziti iz velikih urbanih sredina u "rezidencijalnu četvrt" potražiti trenutak mira i odmora.

Kad su ljudi zadovoljni na djedovskim ognjištima i u svom prirodnom okruženju onda je zadovoljan i njihov svećenik, ali i svaki čovjek dobre volje. Prema tome, ne činim ništa spektakularno, već samo ono što bi svaki normalan građanin ove države morao činiti za boljitak svoga kraja, a da pritom bar povremeno potisne svoj egoizam i istakne altruizam.

Jer, ako ti je Bog dao talente, onda ih moraš iskoristiti da se kroz tvoj rad proslavi veliko ime Gospodnje, ali da i ljudi s kojima živiš osjete kako bi svi morali biti svrhovito oruđe u Božjim rukama, a to znači nastaviti njegov započeti stvaralački rad ovoga svijeta.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)