Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Naše kršćanstvo između banalizma i fanatizma

Od komiteta do župnog ureda

O ovakvom obliku demokracije kakvoga smo imali priliku upoznati i iskusiti u Hrvatskoj poslije devedesetih godina prošlog stoljeća ovdje kod nas nemam baš neko visoko mišljenje (uostalom, kao da mene uopće tko što pita). Jer, po mom skromnom mišljenju, na ovim prostorima prvenstveno vlada vrlo glasna partitokracija, tj. oni koji na veliku galamu i buku uspiju skupiti što više glasova (volim to zvati kvantitativna demokracija), a ne gleda se na kvalitetu programa niti na boljitak cijelog društva. Ma koliko bila nesavršena, ova naša demokracija ipak omogućuje koliko toliko sukobljavanje mišljenja, bilo verbalno, bilo u medijima (koji postaju sve više žrtve reklamnih reketara).

Tako nam ta naša demokracija omogućuje da i na stranicama ovog našeg Glasnika možemo čitati isti tekst, ali ga posve drukčije razumjeti i transparentno komentirati. Urednik nama kolumnistima pušta potpunu slobodu pisanja, što je hvalevrijedno i pohvalno, jer time se osvajaju novi prostori medijske slobode. U prošlom broju Glasnika naš dragi urednik odmah se osvrnuo na moju kolumnu u kojoj sam citirao kardinala Bozanića na otvaranju Teološkog tjedna koji se održavao u Zagrebu krajem mjeseca siječnja. Urednika je zasmetalo što se kardinal tek usput kritički dotakao prošlog komunističkog vremena. Taj isti govor ja sam osobno doživio sasvim drukčije. Kardinal daleko oštrije i opširnije kritički govori o neaktivitetu kršćana u našem svakodnevnom javnom životu, a pogotovo onih koji se deklariraju kao kršćani i obnašaju odgovorne dužnosti na sve tri razine vlasti. Kardinal eksplicitno poručuje koji duh vlada među nama krćanskim vjernicima. Mislim da je taj dio važan pa ću ponoviti: "Mnogi kritiziraju, a malo ima onih kršćana koji se žele angažirati. Nerijetko se od revnih čuje: Kad se stanje promijeni, tada ću se angažirati". Usuđujem se te kardinalove riječi tumačiti kao oštru kritiku našeg kršćanskog konformizma. Držanje fige u džepu kao u vrijeme dok nije bilo poželjno deklarirati se kršćaninom. Tako su ljudi svoju savjest i svijest formirali kao homo duplex - dvostruki čovjek, jedan za javnu, a drugi za kućnu upotrebu. Naučilo se šuškati, da te slučajno ne bi netko čuo da si vjernik. Stvaralo se kršćanstvo bez kršćanstva. Prezentacija kršćanskih vrijednosti u javnom životu u bivšem državnom i političkom životu bila je svedena isključivo u kleričke krugove, i to vrlo dozirano.

Taj način prezentacije patološkog stanja duha na ovim prostorima traje "već od stoljeća sedmog". Uvijek smo imali neke dežurne krivce. Jedan put su to Ugri, drugi put Mlečani, pa Germani, pa Turci, pa feudalci, pa kmetovi, pa kapitalizam... Onda dolaze ustaše, fašisti i partizani, pa komunisti i četnici, pa Srbi, sada tajkuni i popovi (oni su tako i tako uvijek na tapeti, u svakom režimu, pa su izgubili imunitet). Nikad nemamo hrabrosti reći da je stanje našeg duha, intelekta i svijesti vrlo nisko da bi se uhvatili u ozbiljan koštac rješavanja nagomilanih problema, a iznad svega liječenja nacionalno nagriženog duhovnog stanja. U tom svjetlu vidim kardinalov poziv svima nama koji se smatramo kršćanima: počnimo na načelima svetog Evanđelja mijenjati svoj letargični duh, bez čekanja nekih boljih vremena i nade da će te promjene učiniti netko drugi umjesto nas.

Prema najnovijim sociološkim istraživanjima, bilo crkvenih, bilo svjetovnih analitičara, kršćanstvo na našim prostorima nalazi se između banalizacije i fanatizma. Mnogi novoobraćenici, koji su nekadašnje partijske sekretare zamijenili župnicima i župnim uredima, naglo probuđenim "zelotizmom" u posljednjem desetljeću toliko su izbanalizirali kršćanske vrijednosti da su u nekim strukturama kršćana postale antipod koji vodi u fanatizam.

Kardinal nas je pozvao da konačno pokažemo u ovom vremenu malo više samožrtvovanja, kako bi Židovi rekli - mesirat nefeš, kao bitnu odrednicu kršćanskog svjedočenja, a ne čekati da netko drugi odradi ono što moramo mi, jer nas je upravo kroz dar vjere pozvao Bog. To bi značilo da svoje teoretsko kršćansko znanje pretočimo u svakodnevno praktično svjedočenje bez "fige u džepu". Promišljanje o aktivnijoj ulozi praktičnih vjernika u svakodnevnom životu na načelima kršćanske i katoličke vjere bio bi ogroman doprinos boljitku i ove lokalne zajednice. Time bi se konačno počela razbijati zločesta boljševička sintagama o "vjerskoj zatucanosti" i nesposobnosti za ozbiljan i progresivni život društvene zajednice.

Ako će polemika između urednika i moje malenkosti oko ovih tema barem malo pomoći traženju boljih rješenja, imat će svoje opravdanje.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)