Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

U Isusu Kristu Bog nam je došao sasvim blizu

Bog ne plaća svake subote

Često se čuje u običnom govoru naših ljudi i vjernika kako Bog ne plaća svake subote i kako će svakoga stići njegova kazna. Izgleda kao da je nad nama jedno apsolutno pravedno biće koje nazivamo Bogom, kojemu ništa ne može promaći i koje će nas pogoditi pravednom kaznom. A osjećamo se nekako uvijek krivima i zato nam je na izvjestan način Bog uvijek prisutan kao onaj koji ima razloga kazniti nas. Postoji i opasnost da rezignirano prihvaćamo svaku nevolju kao Božju kaznu, jer u svakom slučaju nismo pravedni, nismo sveti.

Međutim, objava nam želi darovati sasvim drugu sliku o Bogu. Doduše, i tu postoji stanovita evolucija vjerničkog razmišljanja i Božjeg približavanja čovjeku. U Isusu Kristu Bog nam je na neizreciv način došao sasvim blizu. U Isusu nam se otkriva ljubav Božja. Bog se nama razotkriva kao Otac koji voli svoju djecu, koji je pun sućuti za sve sinove i kćeri. Nema nikoga od ljudskih sinova koga Bog kao Otac ne bi ljubio.

Osnovni Božji stav je ljubav. To je nezaslužena ljubav. I tu mi kao ljudi imamo krive kategorije. Mi ne znamo čisto i nezainteresirano ljubiti. Pomišljamo u našim ljudskim odnosima da će nas roditelji i drugi više ljubiti ako smo im dobri i jednako tako i mi postupamo u odnosu na one koje mi ljubimo. Uglavnom ljubimo ljubitelje svoje, kako to govori Isus. A ipak nas Isus poziva da naučimo ljubiti i neprijatelje svoje, i one koji nas ne vole, koji nas progone. To je mjera Isusove ljubavi. On tako ljubi. On tako prašta. To je mjera Božje ljubavi. Bog isto tako ljubi i prašta. To je veličina njegova dara.

Mi smo u opasnosti da Boga promatramo po našim ljudskim kategorijama. Zbog toga je moguće da pomislimo da nas Bog kao Otac ne može voljeti kad mi sami sebe ne prihvaćamo, kad smo nešto krivo učinili, kad nas savjest optužuje. Međutim, to nije istina. Bog nas i tada ljubi. Ono što osjećamo kaznom je zapravo naš izbor u slobodi volje koju imamo. Čak sve do slobode da se čovjek potpuno okrene od Boga. I to Bog pripušta. Tada se sam čovjek opredjeljuje za pakao života u udaljenosti od Boga. Onda takav pakao nije Bog smislio, nego čovjek odabrao u svojoj ograničenosti i tvrdoći srca. Lijepo nam u tom pogledu govori stara i mudra ljudska izreka: Bog prašta uvijek, čim svoje srce otvorimo njegovoj ljubavi; čovjek prašta katkada već prema otvorenosti i širini svoga srca; priroda ne prašta nikada i odatle strahovi i nesigurnosti u kojima čovječanstvo proživljava svoje dane, jer osjećamo da smo se teško ogriješili o prirodu.

Ipak, ostaje ono prvo kao vječna istina: Bog prašta i Bog ljubi svakog čovjeka i to bez obzira na naše krivnje i na naše zasluge, jer ljubav se Božju ne može zaslužiti. Nju se jednostavno u slobodi srca prihvaća ili odbacuje. Na nama je da ju prihvatimo svim srcem svojim. Onda će ljubav Božja prebivati u nama.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (38)