Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Dani u kojima se čovjek može i malo moralno opustiti

Zamagljivanje očiju

Svi dobro znamo kako nije lako biti dobar na duge staze. Malo se trudimo pa posustanemo. Dođu kušnje, dođu napasti i čovjek pada. Čovjek može biti strpljiv, podnašati nepravdu, ali dogodi se i da pukne i da onda eskalira u njemu puno toga što inače ne bi želio. Poznato je kako je već i prema kršćanskoj antropologiji čovjek ranjen u svojoj naravi od istočnog grijeha i sklon je na neki način više zlu nego dobru. Za biti dobar treba se svaki čovjek puno truditi. Za biti loš i zločest dovoljno da se čovjek prepusti hirovima svoje slabe naravi. A ipak, pravila uljudnog ponašanja pozivaju čovjeka na pristojnost i na ispravno ponašanje. Još više na to potiče svakog čovjeka onaj unutarnji glas što ga nazivamo savješću po kojem svaki čovjek, ako nije otupio u sebi, može naslutiti i osjetiti u sebi i oko sebe što je dobro, a što nije dobro, odnosno što je zlo. Nadalje, vjernika na ispravno ponašanje neprestano poziva i Božji glas, odnosno Božji zakon. U tom kontekstu su nam itekako prisutne poznate zapovijedi Božje, koje već od vjeronauka učimo napamet.

A opet, čovjek griješi, pada i diže se. Nije stoga čudno da si čovjek želi nekako izmisliti neke okolnosti u kojima kao da ne mora tako jako paziti na ispravno ponašanje i kad se može malo i, rekao bih, gotovo i moralno opustiti. Kao da se stvori atmosfera nekog raskalašenog ponašanja kad se neke stvari ne zamjeraju nikome i tako si čovjek opravdava i ono što u normalnim okolnostima sebi ni drugima ne bi dopustio. Ljudi su se nekako tako uvijek ponašali. Već i u doba antike bile su poznate bakanalije gdje su si ljudi dopuštali ponašanje koje se s pravom može nazvati nemoralnim, razvratnim. Ali, koji puta u godini su si to ljudi dopuštali.

I u vrijeme kad je društvo više-manje postalo kršćansko, barem na našem europskom kontinentu, ljudi su si ipak željeli nekako osigurati to pravo na neke dane kad se ne moraju držati baš svih moralnih principa. Posebno je u tom pogledu bio izazovan dan neposredno prije nego što počinje strogo vrijeme posta, molitve i pokore, tj. korizmeno vrijeme. Početak je, kao što se zna, Pepelnica. Dan prije Pepelnice nekako je od davnih vremena iskorištavan za to opuštanje do nekih sumnjivih moralnih granica. No, to je tako nekako u ljudskoj naravi. I to se donekle toleriralo, čak i u društvu koje se nazivalo kršćanskim. Tu su negdje sociološki i svojevrsni religiozni korijeni i karnevala (u prijevodu "zbogom meso!"), odnosno u našim krajevima fašnika. A tu je svakako i naš Samoborski fašnik.

Ipak, i ljudska zabava i ludovanje mora poznavati neke svoje granice, svega što spada na ljudsko dostojanstvo i na stanovite principe morala. Često je fašnik lijepa prigoda da se ljudi zabave i da malo zaborave na teška vremena, posebno povezana s recesijom, besparicom, krizom radnih mjesta. Već u starom Rimu ublažavalo se socijalnu bijedu poznatim lijekom "kruha i igara" (panem et circenses). Tako su ljudi zaboravljali na vlastiti jad i muku. Barem za neko vrijeme. Ipak, dugoročno nije to moglo "paliti". Koliko može samoborski, pa onda onaj turopoljski, pa onaj riječki, pa onaj brazilski fašnik ljudima zamagliti oči? Bože, hvala ti za svaku radost, ali pomozi nam da se i ozbiljno uhvatimo posla u rješavanju teških socijalnih i ekonomskih problema.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (55)