Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Uz mjesec svećeničkog ređenja

Svećenički celibat

U mjesecu lipnju, točnije uz blagdan svetih apostola Petra i Pavla, crkva običava u biskupijama po svijetu obavljati svećeničko ređenje. Tako da onda mjesec srpanj obiluje mladim misama novih svećenika. Kratko razmišljanje o svećeničkom celibatu možda pomogne čovjeku vjerniku, ali i drugima prepoznati taj dar svećeničkog reda.

Svećenici koji pripadaju nekoj redovničkoj zajednici sasvim svjesno i dragovoljno zavjetuju unutar svoje zajednice tri zavjeta kojim određuju svoje redovničko zvanje, a to su: poslušnost, siromaštvo i čistoću. To je slobodan izbor koji pripada redovničkom zvanju i u tome su takvi svećenici zajedno i s onima koji nisu svećenici, a u istoj zajednici svoj život definirali i posvetili tim zavjetima koji ih vežu u zajedništvo ljubavi (poslušnost), u hod za siromašnim Kristom (siromaštvo) i u potpunu raspoloživost za sve nakane i karizme određene zajednice kojoj se nepodijeljena srca daruju Crkvi i svijetu u ime Kristovo (čistoća).

Kod svećenika koji pripadaju biskupijskom kleru gdje nema redovničkih zavjeta, već je tisućljetna ustaljena praksa da se za svećenika rede samo neoženjeni muškarci koji onda taj svoj status obećaju biskupu i za vrijeme cijelog svog života. Ređenje je prema tome u katoličkoj crkvi rimskog obreda (kod tzv. rimokatolika) povezano s obvezom celibata, odnosno beženstva. To je posebna obveza koju kandidati slobodno i svjesno prihvaćaju dok preuzimaju na sebe odluku svećeničkog poziva i poslanja.

Nije tako bilo od početka. Zna se da su neki apostoli bili obiteljski ljudi, a i sveti Pavao čak i nasljedniku u redu episkopata preporuča da za svoje nasljednike odredi ljude koji će biti vezani u vjernosti uz jednu ženu. Ipak, već od prvih stoljeća ljudi koji su se posvećivali tom zvanju osjećali su poticaj da budu potpuno na raspolaganju Kristu i Crkvi i da ne mogu to biti ako će ih vezati ozbiljna odgovornost muža, odnosno oca obitelji. Nije jedno drugo nikada isključivalo, što potvrđuje i praksa kod pravoslavne crkve, a isto tako i kod katolika istočnog obreda koji su u jedinstvu s rimskom crkvom, tj. kod grkokatolika.

Celibat je ozbiljna odluka i obveza života. Svećenik se time životom daje na raspolaganje Crkvi preko svoga biskupa i sve svoje životne darove i sposobnosti, svoje vrijeme i svoje zdravlje predaje u službu kojom će "loviti ljude" u mrežu Božjega kraljevstva. Budući da je to sveta i zahtjevna služba, rimska je Crkva od ranih vremena (već od 6. stoljeća) imala i odredbe kojima je pozivala takve ljude na žrtvu i dar celibata. S vremenom to postaje i općim zakonom rimske crkve. Celibatom se svećenik ne odriče svojih sposobnosti, svoje naravi i svojih ljudskih nagnuća. Svećenik ne prestaje biti čovjek sposoban ljubiti, ali da tu sposobnost ne ograniči na jedno jedinstveno biće kojem će dušom i tijelom pripadati, nego da bude slobodan ljubiti sve ljude koje obuhvati svojim apostolskim radom, bez prava na tjelesno darivanje jednoj osobi kojoj bi kao muž pripadao. Celibat je katkada težak, ali ima velike plodove u životu i radu Crkve i Crkva ga se neće nikada odreći. Mogu nastupiti i teški osobni problemi pojedinca, može se pojaviti i kriza broja svećeničkih zvanja, ali Crkva zna da zvanje svećenika nije problem vezan uz krhkost ljudske naravi, nego uz poziv odozgo i vjeruje da ukidanje tog blagoslovnog celibata ne bi riješilo njezinu potrebu za većim brojem svećenika.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (30)