Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Postojimo i živimo, jer nas je Bog htio i ljubio

Vječna je ljubav Njegova

Čovjek u sebi nosi brojne životne i nagonske potrebe. Trebamo svakodnevno hranu za jelo i osjećamo u tom pogledu potrebu i apetit. Često osjećamo žeđ koju na različite načine gasimo i tako utažujemo životne potrebe našega bića. Ni ne mislimo na disanje i na zrak što u ritmu našega tijela neprestano hrani našu krv. I to je u nas nagonski ugrađeno. To su naše životne potrebe. Tako održavamo svoj život. Postoji i nagon koji čovjeka čini sposobnim za darivanje i za prokreaciju života.

Ipak, najdublji nagon koji zahvaća u cijelo ljudsko biće i prožima mu duh, dušu i tijelo, to je nagon za ljubavlju. Svaki čovjek u sebi nosi iskonsko usmjerenje prema drugom biću; ima potrebu da nekoga ljubi i da za nekoga živi, kao i potrebu da osjeti kako je ljubljen, kako je nošen od drugog bića. Biblija nam u tom pogledu daje objavu Božjeg stvaranja, kad u kontekstu stvaranja čovjeka izriče Stvoritelj riječ: "Nije dobro da čovjek bude sam!"

Da bi se čovjek ostvario, da bi živio punim životom, da bi opravdao svoje postojanje, potrebno mu je drugo biće s kojim će živjeti u ljubavi. Potrebni su mu drugi. U tom pogledu moguća su duboka razočaranja života. Već u svom začeću moguće je da dijete nije željeno biće, da je kao nametnik i da roditelji nisu od prve spremni prihvatiti ga kao osobu kojoj bi se radovali. Jednako se može dogoditi djetetu u njegovom rastu i najranijim godinama da čuje teške izraze neprihvaćanja. Mučno je i opasno ako dijete osjeti da je problem svojim roditeljima, da mu se ne raduju, da bi im bilo ljepše da ga nema. To su bolni i bolesni osjećaji odbačenosti i neprihvaćanja. Slično svatko od odraslih može često u životu doživjeti stanovita razočaranja. Nismo uvijek ljudima dobro došli. Nismo uvijek drugima na radost. Možemo i svojim najbližima dojaditi ili ih razočarati. Sve to, nažalost, uvjetuje i njihovo pomanjkanje ljubavi. Osjećamo sa svakim takvim negativnim iskustvom nove praznine u svojoj duši. Čovjek može radi toga čak izgubiti i smisao života. Može poželjeti da ga nema.

To je sve u relativnosti naših ljudskih odnosa. A u odnosu na Boga cjelokupna povijest spasenja nam govori o Bogu Ocu kome je stalo do svakoga od nas, koji nas nosi na rukama, koji je svakoga od nas želio i ljubio od prvog časa začeća, budući da upravo njemu dugujemo onaj presudni stvarateljski čin po kojem postajemo ljudska osobna živa bića. Prije vlastitih roditelja Bog je na djelu u času začeća i to u osobnom odnosu prema svakome od nas, jer njegov je dar osobna i besmrtna duša, princip života kojim smo obdareni i dozvani u život. Postojimo i živimo, jer nas je Bog htio i ljubio, jer nas Bog i danas hoće i ljubi. Ta istina vjere trebala bi nas iznijeti iznad svih naših ljudskih razočaranja i vratiti nam radost života. Tako ćemo i sami biti sposobni drugima oko sebe darivati istu radost, ljubav i smisao života.

Valentinovo je. Možda bismo običaj kad darivamo ljubljene osobe znakovima pažnje mogli pretvoriti u iskrenu ljubav koja usrećuje kad bismo nosili u sebi sigurnost te vječne Božje ljubavi.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (57)