Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Prof.dr.sc. Darko Ropac, primarius
PRIRODOM DO ZDRAVLJA

Od davnih se je dana osobito cijenila mudrost i pismoznanstvo

Koja je cijena intelektualnog rada?

"Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu ... Kad to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime. Sazva sve glavare svećenike i pismoznance narodne pa ih ispitivaše gdje se Krist ima roditi" (Novi Zavjet, Evanđelje po Mateju, Rođenje i djetinjstvo Isusovo, Kršćanska sadašnjost, 2010.).

Iz ovog kratkog biblijskog ulomka o poklonu mudraca jasno se može iščitati da se još davnih dana osobito cijenila mudrost i pismoznanstvo. A i sama mudrost dobrim je dijelom bila povezana s pismenošću, iz koje proizlazi čitanje, pisanje i učenje. Pismenost se osobito cijenila u Starom vijeku pa su se, kako kaže Biblija, pismeni ljudi nazivali pismoznancima i mudracima, koji su kasnije prozvani kraljevima koji su Isusu na poklon donijeli zlato, tamjan i smirnu. U Srednjem vijeku pismenost je bila još rjeđa pa time svaki pismeni još i vredniji. Mnogi kraljevi velikih kraljevstava u to su vrijeme bili posve nepismeni. Stoga se mi Hrvati možemo pohvaliti visokom razinom pismenosti naših tadašnjih knezova vladara. Napokon, u Novom vijeku pismenost je s vremenom postala opće prihvaćena norma za svakog čovjeka.

Razina nepismenosti danas je kod nas niža od 1%. U većini radi se o starijim ženama. U prosjeku smo s ostalim razvijenim zemljama svijeta, za razliku od arapskih država (7%) i država latinske Amerike (4%). Pismenost je povezana s dostupnošću obrazovnih institucija i obavezi osnovnog školovanja djece, osobito djevojčica.

Od kada je pismenost postala društveni standard, na tu činjenicu se ne gleda s posebnim zanimanjem. To se ionako od svakog očekuje, da je pismen. Pri popisu stanovništva pismenom se smatra osoba koja može s razumijevanjem pročitati i napisati kratak, jednostavan sastavak o svome svakidašnjem životu, bez obzira na to na kojem jeziku ili pismu osoba čita, odnosno piše. Jedan mali udio pismenih smatra se intelektualcima (od latinskog intellectus: poimanje, razum, um). Intelektualcima se smatraju osobe koje se bave umnim radom, koje se ističu naobrazbom, znanjem i sposobnošću mišljenja. U sociologiji to su ljudi koji stvaraju ideje i u njima žive; u širem smislu, svi oni koji pridonose stvaranju, potvrđivanju i širenju vrijednosti, svjetonazora i spoznaje, osobito onih koji sadrže i filozofske aspekte promišljanja neke društvene pojave (Hrvatska enciklopedija). Dakle, danas je puno pismenih, a malo intelektualaca.

Intelektualaca se oduvijek bojala svaka vlast. Nekada su završavali na lomači ili su bili bacani u tamnicu. Nešto kasnije, već za moga života, progon slobodnih mislioca se nastavio. Mnogi su skončali život u logorima ili naprosto bili pogubljeni. Očito da intelektualci ponekada smetaju društvenim strukturama na vlasti. Iritiraju ih svojim promišljanjima, a još više napisanom ili javno izgovorenom riječi. Uloga intelektualca je da pridonosi općem razvoju društva u kojem živi ili čak čitavog svijeta. A on to čini objavljivanjem svojih pisanih uradaka, od kolumni u novinama, preko filozofskih eseja u specijaliziranim časopisima, do udžbenika u kojima svoje znanje i iskustvo prenosi na nove generacije.

Ljudi obično misle kako intelektualci, objavljujući svoja djela, dobro zarađuju. Možda je nekada tako i bilo. Onda kad su objavljivane veće naklade knjiga i kad je tržište bilo veće ili je intelektualac imao sreće da se rodi u mnogoljudnom govornom području, a to ni u kom slučaju nismo mi rođeni u Hrvatskoj. Tada neko objavljeno djelo/intelektualni uradak ima šanse biti publicirano u velikom broju primjeraka, prodano u jednako tako velikom broju, a zbog prodornosti nekog svjetskog jezika prevedeno na više desetaka drugih jezika. Niti tu mi rođeni u našoj domovini nemamo sreće. Mali smo u svakom pogledu. Ako je neki od naših intelektualaca kroz čitavu našu povijest postigao svjetsku slavu i uspjeh (hvala Bogu bilo ih je u prosjeku znatno više negoli kod mnogih velikih naroda, s obzirom na veličinu populacije i teritorija) bilo je to izvan domovine i na nekom od svjetskih jezika. A još češće se uspjeh dogodio bez adekvatnog priznanja u vlastitoj zemlji (možda tek nakon smrti). Dakle, jedino oni koji objavljuju u velikim nakladama i na nekom od svjetskih jezika imaju šanse nešto i zaraditi. Kod nas je intelektualac siromah. Od njega se uvijek očekuje da radi besplatno ili za neki neprimjereno mali novčani iznos.

Ovo pišem pomalo si umišljajući da spadam u skupinu intelektualaca, naprosto stoga što iznosim javno svoja mišljenja koja često nisu milozvučna za društvene elite. Odnosno, što radim uglavnom pro bono (besplatno). Od mene se kao liječnika očekuje da privatno svakome tko to zatraži dam besplatan liječnički savjet, da nazovem nekog kolegu u bolničkom sustavu i dogovorim za nekoga pregled ili neki medicinski zahvat. Ako to ne učinim, jako će mi se zamjeriti. Nikome ne pada na pamet da me, kao sveučilišnog profesora, adekvatno nagradi za moj angažman u mentorstvu pri izradi diplomskog rada ili doktorske disertacije, ili za pisanje recenzije nekog teksta za objavu u medicinskom časopisu, ili nekog udžbenika i, napokon, od mene se očekuje da besplatno napišem sveučilišni udžbenik. A bio sam produktivan pa sam napisao, kao urednik, autor ili koautor, više od dvadeset udžbenika. I, umjesto da živim obilato društveno nagrađen (novcem i priznanjima), ja sam i dalje anonimni samoborski kolumnist.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)