Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Ljubav krvnika i žrtve u svjetlu svetoga prava na samoobranu

Kakav prekrasan (polu)svijet

Nedavno, dok je trajala operacija spašavanja Čileanskih rudara, a dok su svi naši politički moćnici bili na instrukcijama u SAD – u, svemirske su sonde i teleskopi otkrili planet dosad najsličniji Zemlji, planet koji, po današnjim službenim znanstvenim mjerilima, kunu nam se svojim isukanim sočivima, ima sve uvjete za život. Znate već: voda, zemlja, zrak, vatra, eter... Ja bi ipak radije, sada i ovdje, prozborio koju o pokušaju zatiranja života na mojoj i vašoj planeti, na Zemlji, na kojoj također postoje svi uvjeti za život. I to prekrasan život, onakav o kakvom je trubio i pjevao Satchmo: I see trees of green........red roses too...

No, unatoč svim tim i sličnim svemirski veličanstvenim predispozicijama sve ukazuje na to da se u ovom trenutku smišljeno, vojnički hladno, precizno i odmjereno, svakoj Ljubavi i mudrosti srca uprkos, grade temelji nove Goranove jame – jame pune mrtvaca. Ovaj put jama je planirana biti većom nego ikada prije i po mome skromnom osjećaju, neće, kao što je to do sada bila praksa, biti načičkana tijelima ljudi kojima se pucalo u potiljak i potom im se čupalo zubno zlato, već će to biti jama „sreće“ i korporativne „duhovnosti“ i „filantropije“. Uredno betonirana i izolirana od vlage, čak i klimatizirana - ali jama. I ljudi u njoj neće biti mrtvaci već zombiji – živi mrtvaci. U tu već prilično duboku rupetinu ulijeva se svakodnevno najtvrđi beton za uzničke temelje koji su u završnoj fazi izgradnje pa se na bazi dnevne rutine događa inačica onoga što se događalo i čilenaskim rudarima duboko pod zemljom zatrpanima: svakodnevno nam se na sve moguće i osjetima dostupne načine instruira kako da vježbamo, kako da savladamo psihičke poteškoće, koliko da spavamo, što da jedemo, koga da volimo, što da radimo, protiv čega se ne bi smjeli boriti... Uglavnom, pere nam se mozak i ubija izvorna životna mašta i volja. Idiotizira se cjelokupna populacija planeta na kojem je život, tvrde, moguć. Na djelu je ubojstvo pameti i duše čovječanstva kao preduvjet za veliku inscenaciju Zemlje sreće, gdje život, makar ima i vode i zraka i etera – neće biti moguć. Jer kad se duša slomi izlječenje nije moguće. To zna svaki (polu)iscjeljitelj. To zna već i pristojan broj duša ovog planeta koje nisu dozvolile zagađenje svoga srca i svoje duše. No to zna i ekipa koja danas kontrolira svijet.

To su znali i muslimanka Admira Ismić i Srbin Boško Brkić koji su to sveto znanje bili spremni platiti i smrću. Admira i Boško trebali su se vjenčati kada je počeo rat, a uz pomoć prijatelja pokušali su pobjeći iz Sarajeva. Poginuli su 18. svibnja 1993. godine na mostu Vrbanja. Prvi snajperski metak ubio je Boška, a drugi metak je pogodio Admiru koja je ranjena dopuzala do Boška, zagrlila ga i umrla. Ta ljubavna priča za koju ne znam (ma zapravo znam!) zašto je nitko od domaćih filmaša još nije uprizorio, bila je inspiracija Angelini Jolie, kažu zadnje vijesti, da se uhvatila režije filma čiji scenario, koji je morala dati na uvid bošnjačkim vlastima, opet prema nepotvrđenim informacijama, u sinopsis varijanti, izgleda otprilike ovako: ljubavna priča počinje 1992. godine u gradiću u istočnom dijelu BiH. Lejla i Danijel, zaljubljeni par, razdvojeni su početkom ratnih događanja. Danijelov otac je oficir JNA i postavlja sina na mjesto upravitelja logora za zatvorenike. Igrom sudbine, on se ponovo sreće s Lejlom, samo što je ovoga puta on zapovjednik logora, a ona zatvorenica. Danijel se nalazi u situaciji u kojoj pokušava pronaći najbolje rješenje prihvatljivo za sve...

A taj i takav scenarij je bio prihvatljiv i za povrijeđene žrtve ratnih silovanja u BiH i za ministra Grahovca pa je odluku o zabrani snimanja holivuđana po bošnjačkom entitetu, donešenu samo tri dana prije, rečeni ministar stavio van snage. Sveta šuma prolila se po bosanskim gudurama.

Meni je pak i dalje pred očima bio prvi, izmišljeni scenarij u kojem se zaplet zasniva(o) na buđenju osjećaja zaljubljenosti prema silovanoj žrtvi, gdje je on silovatelj i srbin, a ona silovana i muslimanka.

Jer, titra u mom umu, u kojem sam odavno otkrio da pod određenim, doduše jako zahtijevnim okolnostima, ima uvjeta za život – zašto bi bilo neprihvatljivo da se snimi film koji bi slavio pobjedu ljubavi pa čak i u takvoj, reći će većina, moralno neprihvatljivoj situaciji kao što je zaljubljivanje silovane u silovatelja? Zašto je našoj civilizaciji još uvijek jako teško, čak i na filmu, zamisliti da žrtva može zavoljeti svoga krvnika? Zašto bi to bilo degutantno? Pa makar bilo riječ o silovanju? Zašto bi dakle bilo nemoguće da silovana žrtva zaljubi se u onoga koji ju se silovao i zar je zaista tako nezamislivo da se krvnik, ili onaj koji je programiran da bude krvnik, a takvih je zapravo najviše, može potpuno vratiti u Ljubav? Nije li to zapravo ono čemu bi svi, i vjernici i nevjernici diljem svijeta trebali težiti? Pa i sve žrtve? Pa i svi krvnici? I Isus je, kaže priča, volio svoje krvnike. Svom svojom dušom. O ljubavi pak naroda i širokih narodnih masa prema njihovim krvnicima, trovačima, tiranima i autoritetima svih mogućih vrsta da i ne govorimo jer to je velika tema za neki drugi tekst.

Odgovor na većinu ovih naivnih pitanja, („nema urgentijih pitanja od naivnih pitanja“, pjevala je nobelovka Wislawa Szymborska) koje sam ovako lijepo naredao leži upravo u činjenici da je većini ljudi već uniformirana, standardizirana i sužena svijest. Zombiji već hodaju šarenim jamama spektakla i zabave koji odvraćaju pažnju od srži ljepote života. I od naivnih pitanja.

Spašeni čileanski rudari, kaže priča, vodili su rovovsku bitku oko toga tko će posljednji izaći iz smrtonosne klopke, a sve zato jer posljednji dobiva titulu čovjeka koji je najduže proveo pod zemljom, a samim tim i mjesto u Ginessovoj knjigi rekorda, a samim tim i neke novce... O tome vam pričam. To su te jame. Toliko smo programirani da čak i u takvim dramatičnim situacijama reagiramo ne izgovarajući svoj tekst, tekst svoje duše, već činimo ono na što nas je društvo i mediji (pred)programiralo. A toje u pravilu buđenje onoga najgorega u nama.

Svi i sve što odstupa od toga, naziva se nenormalnim pa na tom tragu Evropska unija, kako friško čitamo, kao nešto posve normalno, radi listu „radikalnih osoba koje su potencijalno sklone nasilju“, dakle nenormalne. Naglasak je, naravno, na riječi „potencijalne“ i na (ne)definiciji pojma „radikalno“. Takve liste „nenormalnih“ uključuju već sada, to je sigurno, i „nenormlanu“ čeljad i sa ovih naših od EU kaparenih prostora, a ono što se najzlokobnije skriva u njima namjera je da se potpuno programira stanovnišvo i dovede u stanje gdje će im uopće i iz primisli i iz podsvijesti nestati nešto tako „nenormalno“ kao što je svim ljudima svijeta zagarantirano i sveto pravo – pravo na samoobranu. Jer, kažem vam, retorikom Isusa da se poslužim, u budućnosti nećemo trebati više udruge tipa „Pravo na grad“ već one tipa „Pravo na tuču u goloj samoobrani“.

Oni pak koji „puknu“ i razbole se u ovim gustim vremenima trebat će liječenje ali i tu su „normalni“ već sagradili jamu, famozni Codeks alimentarius kojim se fašistički „regulira“ što se smije, a što ne smije koristiti za liječenje ljudi pa se uskoro može očekivati da nećemo moći djeci dati niti da piju kamilicu bez straha od krivičnog progona.

Jesu li uistinu čilenaski rudari spašeni i hoće li smjeti piti kamilicu i majčinu dušicu, te hoće li izmišljeni bosanski spin – scenarij o bezuvjetnoj ljubavi pretočen u ljubavni odnos krvnika i žrtve ikada biti napisan ili življen u (ne)stvarnom životu, pokazat će nam život sam, a ja ću završiti u filmskom duhu ove kolumne, sa mini scenarijem koji nikome nisam dao na odobrenje, a tiče se naše male hrvatske jame čijim dnom već duže vrijeme tapkamo. Zapažena uloga pripada Jadaranki Kosor koja u medijima tvrdi da ona i njeni najbliži suradnici (ma tko to bio) nikada nisu ni pod kime kopali jamu. I nisu. Laž je parcijalna i fino ugođena. Jame se uvijek, naime, kopaju sa strane onih kojima su namijenjene. U pravilu ih žrtve same i kopaju. A potom se, obično, žrtvama naredi da se skinu, te ih se, pod prijetnjom vatrenog ili političkog oružja, natjera da u jame koje su sami iskopali goli i uđu. Samo zato Jadranka Kosor može tvrditi da nije ispod nikoga kopala jamu i sa smješkom iscjediti sljedeću floskulu:

- Mi kopamo temelje za čvrstu, jaku pravnu državu u kojoj nitko tko ne poštuje zakone neće biti siguran !

- Ali to ste upravo vi! Vi ne poštujete zakone!!

- Nisam sigurna...

- Ma vi ste sto posto sigurni ali vi ste i ti koji krše zakone, sve smo vidjeli!

- Jeste li baš tako sigurni?

- Jesmo, sigurni smo.

- Nemojte biti tako sigurni!!!

- Čini li se to i kao prijetnja?

- Sigurno je sigurno.

Tko će nas obraniti od ovako glupih, a ciklički ponavljajućih scenarija ako ne mi sami. I to, vjerujem, tako da otvorimo potpuno svoja bića upravo do stanja duše gdje možemo, ako to osjetimo kao istinski svoje, zaljubiti se potpuno i bez ostatka u svog silovatelja ili silovateljicu, do stanja gdje možemo uzvratiti, dakle, ljubav i vlastitom krvniku, trovaču, vampiru... Ili da bar se otvorimo (sve)moći Ljubavi gdje nije teško razumjeti kako krvnik može postati istinski svetac?

Slažem se i sa ljudima koji tvrde da dalje od ove dubine (gluposti i duhovne pasivnosti) ne ide. Pretvrdo je. Štihača ne ide više ni za polumjer Jadrankine sijede vlas(t)i. Na dnu smo jame, na dnu dna i sada, to bi bilo nešto kao dobra vijest za kraj, jedino možemo tapkati na mjestu ili ići prema gore. Gdje nije sigurno, ali nema laži niti straha. Čak, kažem, niti straha od zaljubljivanja u vlastitog krvnika. Jer gore je „samo“ Istina, Dobrota, Ljepota i Davanje.

Toliko sa planete Zemlja, na kojoj je, tvrde znanstvenici, Bog da im dušu prosti - život moguć.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)