Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Tata, dodaj mi šibice

Tajni vrt

Kad bi me nekako, teškim mučenjem i ucjenama, uspjeli nagovoriti da se izjasnim što je to što današnjoj djeci najviše nedostaje – rekao bi da je to tajni vrt – mitsko mjesto slobode, dosade i spoznaje. Mjesto plača i smijanja. Mjesto gdje se naša osobnost sastaje i ljubi sa svojom dušom. Što smo vještiji i spontaniji u tim svetim tantričkim igrama, i što manje šminke i pomagala koristimo, ti susreti duže traju i sve manje su fizički, a sve više duhovni, danas bi rekli virtualni.

Jer fakat je da generacije kojima je „sve“ dostupno i koji su sami u svakom trenutku svima dostupni, nemaju svoj kutak osame, taj svoj, po život duše značajni, tajni vrt. Hiperoditeljstvo uzima svoj danak. I ne bi stvar bila tako (melo)dramatična da je svedena samo na fizičku razinu, no tajni je vrt sistematski protjeran, etnički očišćen, i iz tih finih duhovnih vibracija koje sam spomenuo, a koje se više niti ne prepoznaje kao takve. Gube se ti dijelovi istina po raznim „dijagnozama“ stresa, hiperaktivnosti, malodušja, depresije...

No ostanimo u ovom fizičkom tekstu na fizičkoj razini, za koju je općeprihvaćeno da je mjerljiva. Elem, spomenuto hiperroditeljstvo, prezabrinut i preopterećn pristup životu djece, potpuno je eliminirao i samo fizičko postojanje tajnog vrta, mjesta gdje bi se djeca natapala u slobodnom otkrivanju sebe i drugih kao i svega što nas okružuje i iz nas izvire. Eliminaciji tajnog vrta kumovale su jake snage sterilnih vrtća i jaslica, globalno nametnuta „kultura“ „sigurnosti“ i „higijene“, škole optrećene tajmingom i uspjehom, a svi i sve bez ideje i zarazne vizije o ljepoti življenja. I to života vani - na otvorenom.

No, na sreću, zapisano je u akaši, u sveznanju svemira, da postoje ljudi koji pokreću stvari, vraćaju rijeke u njihova prava korita.

Tako je izvorno Norvešku ideju o vrtićima na otvorenom uspješno u Škotsku prenijela Cathy Bache. Prije pet godina počela je čuvati nekoliko mališana u šumi oko svoje kuće u Lithamu, malom selu u Fifeu u Škotskoj, a danas ima 24 upisane djece i poveću listu čekanja.

Bez obzira kakvo je vrijeme i kolika je temperatura štićenici Tajnog vrta borave cijeli dan vani, slobodno glade domaće životinje, nuždu obavaljaju u prirodi, sami pale logorsku vatru, a nakon svega toga nitko ih ne tjera da peru ruke.

Grudanje, koje je u sjevernoj Evropi i Sjevernoj Americi, zbog sigurnosti djece, zabranjeno, ovdje je jedan od omiljenijih oblika zabave i zimskog zagrijavanja.

- Mnoga djeca su danas držana u zatvorenom kao pilići u inkubatoru; nemaju slobode jer smo postali opterećeni sigurnosnim mjerama. Čini se kao da stalno živimo u strahu. – kaže Cathy

Toj tvrdnji u prilog idu i apsurdi kao što je zabrana igre lovice u nekim školama, reklamiranje UV sunčanih naočala za dojenčad, medijski napuhana pedofobija, sveprisutna bakterofobija te strah za fizičku sigurnost svoje djece doveden do goteske.

- Posljedica toga je da dijete dvadeset i prvog stoljeća raste u zatočeništvu, zatvoreno u kući i voženo na stražnjem sjedištu automobila od jedne do druge izvanškolske aktivnosti. Mnoge škole u Švedskoj više ne dopuštaju da se djeca mlađa od 11 godina sama voze biciklom u školu. Dvije trećine britanske djece od osam do deset godina nija nikada samo otišlo u dućan ili u park, a jedna trećina nije se nikad igrala izvan kuće bez nadzora odrasle osobe. – piše Carl Honore u knjizi „Pod pritiskom – spašavanje djece od kulture hiperroditeljst va“.

Sve u svemu, stvar bi se mogla sažeti na švedski primjer: što ste sigurniji sve se više bojite i najmanjeg rizika. Moderna (anti)mantra svakog novovjekog roditelja „Što ako...“ priječi svaki pristup raciju, svijetu činjenica i medijski nepotenciranoj, gotovo zatajenoj pozitivnoj statistici. A ona se dade svesti na ono osnovno: svijet je sada sigurniji za djecu nego što je to ikada bio. Govorim o fizičkoj razini, naravno. Naše panike uglavnom su posljedice medijski sijanog straha. Djeca su otpornija i čvršća nego što nam to pedijatrija govori, a što se tiče njihove razboritosti, i sposobnosti da se izvuku i iz naoko najbezizlaznijih i najopasnijih situacija dovoljno govore naši uvidi u život djece trećeg svijeta.

I tu dolazimo do najvećeg paradoksa koji iz nedostatka tajnih vrtova diljem svijeta, iz svega ovoga proizlazi: toliko se trudeći da uklonimo opasnost iz života svoje djece, samo pojačavamo njihov strah. Dugoročno ih činimo manje sigurnim i manje uspješnim jer ne steknu one prednosti koje dolaze od svladavanja opasnosti. I to ne kažem ja, koji to „samo“ osjećam, već je to citirano upozorenje Michaela Ungara, kliničkog psihologa, stručnjaka za nepoželjan utjecaj pretjeranog zaštićivanja koji je 2007. izdao i knjigu pod naslovom „Previše zaštićeni za njihovo vlastito dobro: kako rizik i odgovornost pomažu tinejdžerima da napreduju.“

No kako tu društvenu natopljenost panikom ublažiti i prevenirati? To je pravo pitanje za roditelja nesklonog inerciji. Pa poslušajmo iskustva iz prve ruke, iskustva onih koji su se usudili dati svoju djecu u vrtić Tajni vrt.

Majka Natalie: „U Tajnom vrtu susrećete ostale roditelje koji dopuštaju svojoj djeci više rizika i to vam daje pouzdanje da i vi činite isto. Pomaže vam suočiti se sa vlastitom paranojom zbog dječje sigurnosti. Pomaže vam shvatiti kako, ne samo da je nemoguće stvoriti savršeno siguran svijet za vašu djecu, nego kako to za njih ne bi ni bilo dobro.“

Okrepljujeće je jednostavno pa ponovimo još jednom: savršeno siguran svijet ne postoji niti je poželjan. Tko vam kaže drugačije – vara vas i zavodi u paranoju koja vas čini robom. Fizički sigurnim i zaštićenim robom – ali robom.

I za kraj, moj novi pozdrav, odzdrav i mantra:

Svi van!

Nenad Kobasić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (10)