Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Ekskluzivno: Kumice na vrhu mafijaške piramide moći

Migovi

Na prvih par kurvinski nacionalističkih migova novih pretendenata na političku moć na ovim prostorima, ubijajući i paleći, tjerajući od sebe i iz sebe sve što je „drugačije“, narodi i narodnosti bivših jugoslavenskih republika, drhtavo su, slineći od uzbuđenja, zacrtali granice novonastalih državica, da bi odmah potom, dobivši opet mig od iste te ekipe koja ih je inspirirala na mržnju i klanje, s istim, ako ne i većim, intenzitetom (m)oralne panike, a sa novodizajniranim zastavama, krenuli moljakati da ih se, tako temeljito u krvi „pročišćene“, primi u članstvo Evropske unije. Svakoga posebno, ili u paketu... svejedno, samo da ih se primi.

Taj neobični zakon prirode i društva oko nas, Slavenka Drakulić naziva balkanskim paradoksom pa ću i ja preuzeti taj blagi eufemizam kako bih, barem do druge moje rečenice, izbjegao srdžbu onih koji još nisu evoluirali do saznanja da se svjesnim direktnim imenovanjem pa i grubljom riječju i psovanjem, ako treba, najtočnije može imenovati pojedino stanje, sranje ili događaj.

Prvo o stanju. U par biranih riječi: otimačina i prodaja svega. Doslovno svega. I svih. Prodano je tako, uz nekretnine, i cjelokupno stanovništvo koje živi na hrvatskom teritoriju. Smišljeno okovani dugovima prepušteni smo danas na milost i nemilost novofašističke, korporacijske tvorbe izreklamirane kao Evropska unija gdje su milijuni „slobodnih“ robova perfidno medijski natjerani da pjevaju jednu te istu korporativno medijsko tržišnu b(l)udincu umotanu u priču o demokraciji.

Tako zatrpani od PR fraza na najvišim državno političkim, zabavnim i zakonodavnim nivoima, evo nas i do sranja. A ono glasi: u Hrvatskoj danas ne postoji netko tko je u poziciji bilo kakve pa ni najminimalnije (političke) moći, a tko ima ideju o tome što se događa, a oni pak, i u politici i oni izvan nje koji to znaju i vide, nemaju snage i(li) volje to pokušati uobličiti u društveno korisnu praktičnu i smislenu akciju. Ispravite me ako griješim. Dajte mi bar neki mig.

I za kraj događaj. Mali ali sladak. Metaforički nenadjebiv. Prenosi se svečanost puštanja u rad digitalnog signala na cijelom području prodane zemlje. Kažu nam da će sve ono ranije spomenuto stanje i sranje biti nam servirano u još većoj rezoluciji i kvaliteti, da će biti više besplatnih programa, interaktivnosti, (m)oralnog seksa...

Obaviješteni smo uredno i da se prilikom procesa digitalizacije medijskog prostora Hrvatske postigla gotovo sto postotna informiranost građana?! Znači moguće je i može se o svemu podrobno i na vrijeme obavijestiti gotovo sto posto populacije?! Čak i analognom tehnologijom. Ma moguće je, naravno, i golubima pismonošama samo kad se ima volje i namjere nešto učiniti.

P(r)omislite samo što bi bilo da se je tako svojski i temeljito prišlo prezentaciji Lisabonskog ugovora, aktualnog ustava aktualne Evropske unije, mitskog mjesta svake Hrvatske vlade. Taj zamršeni, suhoparni i glomazni dokument preveden je i na hrvatski (glavni redaktor je Davorin Rudolf) no Vlada koja se hvasta da je i prije zadanih evropskih rokova digitalizirala eter oko nas, nije ni pikselom mrdnula kako bi napravila akciju stopostotnog informiranja građana o tom krovnom dokumentu Unije kojoj su, ti isti građani, prodani. Ni traga plaćenim glumcima koji bi svakodnevno duhovitim spotovima pokušali približiti ljudima što taj oktroirani totalitarno skrojeni ustav od nas traži, kakve promjene ljudi mogu očekivati u svojim svakodnevnim životima, što eventualno dobivaju ulaskom u uniju, što oni mogu dati, a što žele zauzvrat...

Ali, to još nije sve, trgnula me analogno premijerka i pljunula mi u facu laž, frazu i piarušu kakvu se ne bi čak niti od nje nadao: „povećati će se prostor slobode i medijskog pluralizma u hrvatskom društvu“. Ja sam tada počeo se luđački smijati, a Jadranka Kosor stisnula je gumbić broj jedan na daljinskom i nestalo je slike. Samo oni koji su na vrijeme kupili svoj primjerak digitalizatora mogli su, valjda, gledati nastavak ovog pornografskog obreda. I jedino u što sam tada bio siguran je činjenica da ih ipak nije bilo sto posto jer sam se ja još dugo i grčevito smijao, a potom, iscrpljen, buljio u novonastali snijeg na svom ekranu. U tom mističnom iskustvu prelaska iz jedne u drugu eru, ukazale su mi se i pobunjene naše kumice s Dolca koje sam u (tele)viziji vidio kao jedne od najmoćnijih mafijaških kumova ovih naših prostora koje sve što žele dobiju za jedan dan, a Jadranku Kosor sam ugledao sa dva penisa veličine koplja kako istjeruje Ivu Sanadera, mene i pet milijuna razbojnika iz beskrajnog niza odaja tajni. Bankarskih, mračnih, državnih, bračnih, poslovnih, ispovjednih...

I kad je već sve (o)krenulo na horor i trash i izgledalo da neće dobro svršiti, dogodilo se čudo veće od svih laži koje smo do sada analogno čuli: Na moj mig oba su joj pala. Čeka se digitalna erekcija. Ali bez daljinskog. I bez namigivanja.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)