Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Nenad Kobasia
U IME OCA

Tata, čuju se bubnjevi! To duše skidaju maske...

Granica tišine

Drum-ti-dam. Drum-ti-dam. Drum-ti-dam... Svaki otkucaj srca cijela je vječnost, dva su Svemir, tri Kozmos. Drum-ti-dam... Svaki otkucaj srca zna sve što se ima znati. Cijeli naš život je u njemu. Svi bogovi su u njemu i ateistički raj. Drum-ti-dam... Upitnik se pojavljuje iznad glave  tek kad stigne(mo) do granice svjetova – do Tišine. Tu nam se čini (pre)kaotično jer ne znamo pravila igre. A ne znamo ih jer ne postoje.

Tada, ako se ne uplašimo svemogućnosti, ritam života mijenja se u melodični vrisak sveprožimanja. Odlažemo bubnjeve i nježno privijamo harfu od vrućih pahulja sazdanu: apokalipsa života nestaje u procijepima koje je sama iznjedrila. Melodija Istine nameće se kao dobrovoljni ultimatum. U tom bezdanu vidimo jasno nevidljive slike koje nam govore da je kaos svijeta – kaos jedne duše, da propasti čovječanstva vodi posrnuće jedne duše. Da ama baš ništa nismo mogli učiniti drugačije u svom životu – osim voljeti još više. Jedino je to promjenjivo u cijelom igrokazu. Uvijek možete voljeti još više. I to puno više. I to svakoga dana. U i između dva otkucja srca.

A da bi to mogli (izdržati) trebamo, isto tako svakodnevno, doticati granicu (svoje) tišine, zaustavljati otkucaje srca i udubiti se u taj bezdan koji nas krijepi svojom ljubavnom „surovošću“. Bezdan pun vatrometa misterija koji ne potiču na pitanja, sjaj o kome ne možemo postati ovisni, beskonačni prvi udisaj sna - naš božanski sveodraz.

Granica tišine najduža je i najbolje (samo)čuvana granica za koju smo, zaneseni materijom, čuli, no, s druge strane tog (ne)znanja sjaji istina da je to jedina granica koju baš svatko, potpuno kozmički legalno i sigurno može i mora prijeći da bi uplovio u Svemirski ocean realiziranih tišina. Njihova pak zajednička, usklađena i ljubavna implozija rađa zemaljski i galaktički artikulirani zvuk. OM.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)