Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE

Osnovna tajna džeparske vještine: žrtvi treba na nešto preusmjeriti pažnju

Bog i Hrvati, šuti i plati

Ova naša hrvatska događanja, koja su začeta još s početkom državne samostalnosti i bujajući su dosegla današnje razmjere, uvijek iznova me podsjete na jedan moj posve osobni doživljaj iz mladih dana. Iz onih vremena u kojima sam znao poneku noć potratiti u noćnim barovima. Zbilo se to u baru kultnog zagrebačkog hotela Esplanade. Nakon što je izveo nekoliko standardnih trikova, mađioničar je demonstrirao još jednu svoju vještinu koja je doista bila savršena – džeparenje. Goste koje bi izvodio na scenu bara tako bi vješto opelješio da oni nisu bili uopće svjesni što se događa.

Pomislio sam kako mu na meni to ne bi uspjelo. Mađioničar kao da je pogodio tu moju misao. Izveo me je na scenu, a kad sam se vratio za stol bio sam uvjeren kako mu ništa nije uspjelo. Nakon što je izveo nekoliko mađioničarskih trikova, neočekivano me je upitao imam li svoje skupocjeno nalivpero. Malo kasnije i da li imam lisnicu. I na kraju me upitao koliko je sati. Naravno, nisam imao više niti nalivpero, ni lisnicu, a neobjašnjivo mi je bilo kako mi je uspio neosjetno skinuti sat s ruke. Kasnije mi je u razgovoru otkrio osnovnu tajnu džeparske vještine: žrtvi treba na nešto preusmjeriti pažnju.

I ovi naši "švarckinstleri" (Schwarzkünstler), koji su nas godinama tako vješto pelješili i temeljito opelješili, odvraćali su nam pažnju pričama o svojem bezgraničnom domoljublju. Kao one Sanaderove izjave: "Nema većeg domoljuba od mene!" Mnogi su im vjerovali na riječ pa su glasali za njih iz rodoljubnih pobuda. Mnogi su pak to činili da bi zaštićeni sudjelovali u podjeli nacionalnog plijena. Je li to rekao svojedobno Bruno Bušić? Ili je to bio neki drugi poznati hrvatski emigrant?

"Hrvatska će biti slobodna, ali hrvatskom narodu tek predstoji još gora eksploatacija i to od svojih, od hrvatskih krvopija."

Da smo to čuli u ono vrijeme, kad je to bilo rečeno, bili bismo uvjereni u prvi dio te tvrdnje, ali nikako ne bismo povjerovali u njen drugi dio. Barem ne nas nekolicina mladih, koji su tada u nekom romantičarskom nacionalnom zanosu čekali završetak programa Radio Zagreba, kad se kao odjava jedino moglo čuti izvođenje hrvatske himne Lijepa naša. Ili kad smo u Vjesniku bili ponosni na činjenicu da su se na naslovnoj strani u datumu imena mjeseca uvijek pisala hrvatskim nazivljem. Rado sam slušao što mi je govorio Vice Vukov. Ali sam ga odgovarao da to javno govori, uvjeravajući ga da će za ostvarenje slobodne Hrvatske biti korisniji u domovini negoli u emigraciji ili, ne daj Bože, u zatvoru. Nije me poslušao. Morao je emigrirati. A kad je izgledalo da se njegov san ostvario bio je teško razočaran, rano uvidjevši koje se društvo okupilo i kako ono vodi novu državu. Uzaludno je pokušavao na to ukazivati tadašnjim čelnicima. Zbog toga su iz hadezeovskih krugova počela osporavanja Vice Vukova, ružne objede na njegov račun i omalovažavanja njegovog značaja u nacionalnom pokretu. Proglasili su ga salonskim nacionalistom. Očito prema onome kako je Miroslav Krleža posprdno nazvan "salonski komunista".

Negdje u vrijeme kad je Vice Vukov morao napustiti zemlju, poslije glavosjeka proljećara u Karađorđevu netko je i mene u Vjesnikovoj kući prijavio zbog nacionalizma. Kasnije sam saznao da je na sastanku na kojem se presuđivalo netko drugi dobronamjerno predložio prebrojavanje krvnih zrnaca. Kako nije ustanovljeno niti jedno hrvatsko, bio sam amnestiran. Drugo prebrojavanje zrnaca u Vjesniku uslijedilo je 1992. godine. Kako opet nije ustanovljeno niti jedno hrvatsko zrnce, dobio sam otkaz.

Tko mi je kriv, kad nisam pristupio HDZ-u. A mogao sam se učlaniti bez po muke. Pristupnicu mi je ponudio moj dobar znanac, kojeg izuzetno cijenim i volim, tadašnji gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić. Još danas čuvam od njega tada dobiven upaljač i kemijsku olovku s oznakom HDZ. Tada sam u toj stranci nešto vidio, što Boris u svojoj zanesenosti ostvarenjem nacionalne države nije vidio. Tim veće je kasnije bilo njegovo razočaranje kad je shvatio o kakvom se društvu radi i zbog čega se je potpuno povukao iz političkog života.

A što se tiče hrvatskih krvnih zrnaca, niti jedno nije imao Ferdo Livadić (zapravo Wiesner), pa je svejedno uglazbio hrvatsku budnicu Još Hrvatska nij´ propala. Nije ih imao niti prvi hrvatski profesionalni pisac Stanko Vraz (Frass). Niti velikan hrvatske književnosti August Šenoa (otac Nijemac iz Češke Alois Schönau i majka Terezija pl. Rabacs, Slovakinja iz Budimpešte). Tu je i veliki hrvatski skladatelj Ivan pl. Zajc (Seitz). O Ignazu Fuchsu, od 1850. Vatroslavu Lisinskom, da i ne govorimo.

Svi su oni, i još mnogi drugi nespomenuti, osjećali Hrvatsku svojom domovinom. U tom smislu mogu se poistovjetiti s njima. I zbog toga se ne mirim s namjerom ovih vladajućih "švarckinstlera" koji nam hoće nametnuti pokornost prema onoj staroj izreci: "Bog i Hrvati, šuti i plati."

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (24)