Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Krčma Gabreku slavi 80. obljetnicu postojanja, a i u planovima za budućnost naglasak je na štovanju tradicije

Samobor se treba odužiti Gabreku Medvedu

Sigurno je da ne postoje Samoborac i Samoborka koja nisu čuli za Gabreka i gdje se on nalazi. Čak i oni koji se tek useljavaju u grad već otprije znaju za ovu gastronomsku meku. To nije ni čudo, s obzirom na tradiciju s kojom se rijetko koji restoran može pohvaliti. Naime, povijest restorana seže još u 1929. godinu, kada su ga utemeljili Alojzija i Gabro Medved. O toj povijesti govori nam danas vlasnik Mirko Šintić, rekavši da su baka Alojzija i djed Gabro (Gabrek) iz jednog zanata, a bili si mesari, preko špeceraja, krenuli u ugostiteljske vode, jer su shvatili da bi putnicima mogli napraviti i ponuditi jelo. Tijekom vremena naziv se mijenjao kako su se mijenjali i zakoni pa je to bilo svratište, gostionica, krčma, restoran... No, tradicija je ostala uvijek ista.

- Njih je naslijedio najmlađi sin Gabrek i njegova žena Marija, koja je sve dignula na viši nivo. Ona je radila po receptima bake Alojzije koja je prva kuhala, ali je radila i po svojim receptima – priča Mirko Šintić. Tako je nastao, osobito u 60-im i 70-im taj kult Gabreka, kada je počelo dolaziti puno gostiju.

- Bili su tu planinari, putnici namjernici, ali i dosta poznatih javnih osoba, jer je pokojni Gabrek puno radio s dečkima koji su ovdje radili filmske produkcije. Oko 38 filmova snimano je u okolici Samobora ili u Samoboru, gdje im je bila baza. To je bilo vrijeme kada je Jadran film radio brojne koprodukcije. Mogli smo tada fotografirati sve domaće i strane zvijezde pa bi sada sve imali dokumentirano, ali to su bila neka druga vremena. Gabrek i Marija imali su tri kćerke – Gabrijelu, Slavicu i najmlađu Maju – Mariju. One su radile i jedno vrijeme vodile restoran da bi, u dogovoru, Maja, moja supruga, preuzela lokal i tada sam se i ja uključio u ovaj posao. Sve generacije dale su svoj pečat lokalu, a najvažnije je da kuća i dan danas postoji i da radimo solidno obzirom na tržište, ali mislim da smo i dalje prepoznatljivi, kvalitetni i specifični – ističe Mirko Šintić.

Gabrek nije samo ovaj ugostiteljski dio. Možemo reći da je Gabrek stvorio kult, ne samo za Samobor nego i šire. Kroz objekt je prošlo puno slavnih osoba, a neka od njih se spominju i u himni Gabreku, koju je napisao Joža Prudeus, a uglazbio Julije Njikoš. Spominje se tako da su ovdje boravili Krleža, Krklec, Nazor, Augustinčić, Tadijanović, pa i brojni sportaši i glazbenici.

- Ponuda hrane se kroz povijest vrlo malo mijenjala, jer smo zadržali neke recepte još od pokojne Alojzije pa se kod nas i danas mogu naći domaći špek fileki, koji su neko vrijeme bili zapostavljeni. Što se tiče kulinarstva i prehrane, ljudi se sve više vraćaju starim stvarima, što je i najzdravije u prehrani. Naša je najveća prednost što smo sačuvali tu prepoznatljivost kuhinje kod Gabreka, jer ljudi nam godinama dolaze, kao što je sve do prije nekoliko godina dolazio Dragutin Tadijanović, koji je rekao da naša jela imaju ukus koji je on već zaboravio iz svog djetinjstva – ističe Mirko.

S obzirom na sve što je Gabrek učinio za Samobor, dodaje i kako njegova uloga nije dovoljno valorizirana.

- Prema mom mišljenju, Gabrek bi trebao imati ulicu ili trg, jer se godinama žrtvovao kroz dobrovoljni rad, bio je u nogometnom klubu, plivačkom klubu, na Vugrinščaku na bazenima, mnogima je pomagao. Sve je krenulo iz lokala i tu mu je bila baza. Čak su i igrači Dinama dolazili kod njega i on im je pomagao, a da se to nije ni znalo. Iz toga su se rađala i prijateljstva pa je Dražen Jerković bio kućni prijatelj. Nije to samo primjer s Gabrekom; vidimo i primjer sa Sudnikom, koji je dobio uličicu na ulazu u Samobor, a mislim da takvo ime zaslužuje više. Onaj dio oko Muzeja mogao je biti Trg Ivice Sudnika. Mislim da bi i dio nečeg u gradu moglo dobiti Gabrekovo ime, jer on je njemu imao svoj dio života.

Razgovoru se priključio i najmlađi muški član obitelji Medved, Tomislav. Razgovor je krenuo i u smjeru da Samobor ne drži dovoljno do svoje tradicije, iako u njoj ne oskudijeva. Mnogi gradovi jedva čekaju da iz ovih podataka naprave priče, ponude sadržaje i turističke rute. Samobor kao da to ne želi iskoristiti, iako bi se mogla napraviti i priča o Gabreku.

- Gdje god se okreneš u Samoboru možeš napraviti priču, od Samoborčeka i Staroga grada pa do Ljubice i Ferde Livadića. Primjerice, na Vugrinščaku se igrala prva vaterpolo utaklmica. Samoborske simbole treba iskoristiti, da ne govorimo o našim dvorcima i parkovima. Nažalost, naša svijest je loša, jer se prodajemo kao turistički grad, a gotovo ništa ne radimo da taj segment poboljšamo. Samo ga trebamo zapakirati. O tome moramo brinuti mi, neće nam napraviti nitko sa strane. Treba osmisliti priču i ići od točke do točke po gradu, treba okupiti i turističke djelatnike, ugostitelje, umjetnike, pjesnike, novinare, sve zainteresirane. Ne može ni Turistička zajednica sve sama raditi, ona je servis – naglašava Tomislav Medved.

Samobor posjećuje puno stranaca i njima bi se trebalo posvjetiti više pozornosti. Mirko Šintić kaže da i kroz rad u Vijeću turističke zajednice nastoji da se već na graničnom prijelazu Bregana napravi turistički informativni centar, jer su to vrata u Hrvatsku, a prvi grad je upravo Samobor. Zato smatra da već tu treba biti postavljena oznaka za Samobor, s označenim smještajnim kapacitetima, a mogao bi se dijeliti i letak o gradu, jer to ne košta puno.

Vraćamo se temi restorana. Naime, postoje planovi za gradnju novog objekta.

- Planovi su preseliti restoran u novi prostor preko puta ceste, jer sadašnji više ne odgovara standardima, prije svega zbog infrastrukture. HACCP nam nalaže da moramo izaći iz ovoga prostora. Prvotna namjera je bila srušiti ga, ali to je prezahtjevno i prekupo. Srećom, imamo zemljište preko puta, koje je prije pripadalo Praunspergerima. U toj kući je nekad živio istraživač Afrike Dragutin Leman, a i jedna madam je prodavala donje rublje i "bademantile". Bila je to prva zidana kuća u Samoboru. Nju bi obnovili pa će vanjski gabariti objekta biti isti. Unutrašnjost ćemo urediti isključivo od prirodnih materijala, a i jedan dio preseliti iz ovog postojećeg dijela, kako bi zadržali stari ambijent. Standard nam nalaže da kuhinja i sanitarni čvorovi moraju ispunjavati stroge propise. Na katu bi imali i jedan dio poslovnog prostora, s jednim većim restoranom, uz terasu na Gradni i mostom na drugi dio, gdje bi se uredilo parkiralište.

Mato Šipuš

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (18)