Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

U susret Stepinčevom

U Tebe se Gospodine uzdam

Ovih dana, pišući ovaj tekst, Crkva u Hrvata u blagdanskom raspoloženju dočekuje 10. veljače - spomen dan velikog čovjeka ove Crkve, cijelog naroda i svakog dobronamjernog čovjeka u Hrvatskoj pa i šire. Radi se o zagrebačkom nadbiskupu, rimskom kardinalu, blaženiku cijele Katoličke (rimo, grko i mnoštva drugih obreda) crkve, Alojziju Stepincu.

Osoba blaženog Stepinca u sebi sublimira mnoštvo ovdašnjih ljudskih životnih udesa u presjeku cijelog prošlog stoljeća. Dosadašnji Stepinčevi životopisci (hagiografi) iznijeli su u svojim radovima mnoštvo događaja koji tog velikog čovjeka prikazuju očima samih pisaca (neka ne bude shvaćeno prepotentno), onako kako bi autori tih knjiga željeli da je blaženik izgledao.

Povodom ovogodišnjeg Stepinčeva želim iznijeti nekoliko detalja koji su poveznica Stepinca, njegove obitelji i Žumberka.

Stepinčev otac Josip ili Joža, kako su ga po domaće zvali, bio je vinogradarski veleposjednik i trgovao je vinom. Njegov životni i vinarsko trgovački put susreo se s putem mojeg pradjeda Daniela koji se bavio istim poslom. Dok su muževi razgovarali o ozbiljnim vinskim pitanjima, mali Lojzek i moj djed Mile kao djeca igrali su se po prostranoj Stepinčevoj kući u Brezariću. Zato ne čudi kada je ugledni Krašičanac Joža Stepinac na svečanom ručku 1909. godine u grkokatoličkom dvorcu u Pribiću, u prisutnosti velikog i zaslužnog biskupa Julija Drhobeckoga, ushićeno i biranim riječima radosnicama pozdravio početak gradnje jedinstvene crkve u Pribiću povodom 300. godišnjice postojanja Marčansko-križevačke biskupije. Uz Stepinčevo djetinjstvo svakako valja spomenuti ime tadašnjeg Stepinčevog župnika Stjepana Huzeka koji je prijateljevao s okolnim grkokatoličkim svećenicima, učeći svoje vjernike crkvenom zajedništvu u obrednoj različitosti. Poznavajući ove sitne detalje iz Stepinčeva života mislim da će uz svog rođaka mnsg. Matu Stepinca i majku mu Barbaru, njegov župnik Huzjak, otac Joža, zaručnica Marija i zla kob biskupa Drhobeckoga utisnuti iznimno snažan pečat.

Blaženi Stepinac u svom hodu do svećeništva imao je iznimno uzbudljiv i netipičan put. Od studenta bogoslovije do austrougarskog časnika pa solunskog dragovoljca, razvrgnutih zaruka i povratka u bogosloviju. Kao mladi svećenik uočava u onodobnom Zagrebu socijalna raslojavanja pa za sirotinju (proletere zagrebačkih predgrađa) prvi osniva Caritas. Kao mladi nadbiskup uviđa da naglo rastućim zagrebačkim predgrađima treba duhovna skrb. On potiče gradnju crkava, a okoštale crkvene strukture ne žele trošiti crkvena dobra na izgradnju novih sakralnih objekata, nego uporno i bezidejno brane odavno preživjele feudalne privilegije. Zagrebačka predgrađa postaju rasadišta socijalnog revolucionarnog vrenja odmetnutog proletarijata od neinventive crkvene hijerarhije. On osjeća novo vrijeme i nove potrebe i zato upravo tu želi djelovati. Stepinac je u permanentnom sukobu s monarhističkom antihrvatskom beogradskom kraljevskom diktaturom. Nakon iskrenog rodoljubnog zanosa uspostavom Hrvatske države vrlo brzo dolazi u konflikt s tadašnjom ustaškom i njemačkom rasističko-krvoločnom vlašću, koji ga pokušavaju dva puta likvidirati. Završetkom II. svjetskog rata i svega onoga što nova bezbožno-zločinačka boljševička vlast radi, samo je bilo pitanje trenutka kada će početi hajka na zagrebačkog nadbiskupa koji u tom trenutku predstavlja jedinu jasno artikuliranu opoziciju. Nije trebalo dugo čekati. Hajka počinje i Stepinac biva uhićen, osuđen s lažnim svjedocima bez prava obrane i poslan na izdržavanje kazne. Sve ostalo je povijest istinskog protivljenja totalitarnim i diktatorskim režimima velikosrpstva, nacizma i boljševizma, a sve u duhu istinskog humanizma i prava svakog čovjeka na evanđeoska načela koja mu pripadaju od Boga bez obzira na vjeru, naciju, rasu, klasu ili bilo što drugo.

Čovjek se danas pita, proučavajući ovu markantnu osobu, kako je mogao podnositi sve te nasrtaje Jobovskom strpljivošću, nikada ne pokleknuvši i nikome ne čineći zlo, ali uvijek braneći temeljna moralna načela i ljudsko dostojanstvo. Odgovor nalazim u dva njegova motiva. Prvi je kada je nepokolebljivo na sudu izjavio da će mu povijest dati za pravo, jer ništa od onoga što su mu pokušali inkriminirati nije učinio. A najvažniji razlog granitne čvrstoće bijaše njegovo biskupsko geslo "In te Domine speravi - U Tebe se Gospodine uzdam". Imenovanjem za biskupa znao je kako velik teret preuzima u turbulentnim vremenima i nestabilnim ljudima, da će ga mnogi suradnici iznevjeriti i izdati. Jedini na koga se mogao osloniti u svim olujnim vihorima Crkve, države, nacije i vlasti koji su ga zadesili - nadu je stavio u Gospodina. Poznate su njegove riječi iz zatočeništva: "Bitka se ne dobiva za zelenim pregovaračkim stolom nego na koljenima". Mislim da nam ove dvije Stepinčeve poruke mogu u današnjim bremenitim vremenima biti siguran smjerokaz, da nam i ovogodišnje Stepinčevo ne bi prošlo kao još jedna manifestacija bez duha, poticaja i barem malog pomaka prema istinskijem čovjekoljublju i Bogoljublju.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)