Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Kroji li se na crkvenom planu nešto novo?

Vrijeme mijena

Dok se u našoj dragoj domovini još uvijek uz nacionalna krvna zrnca prebrojavaju i ona koja bi morala pokazati tko je pravi kršćanin, a pogotovo katolik, na globalnom unutarcrkvenom planu odigravaju se velike, gotovo epohalne promjene. Dvojica predvodnika najvećih kršćanskih denominacija, katolika, papa Benedikt XVI. i carigradski, prvi među jednakim pravoslavnim patrijarsima, Bartolomej I., u nekadašnjem Novom Rimu pokazuju svu Kristovu širinu. Obojica nadmašiše svojim susretom kršćansku dimenziju te pokrenuše cijelu lepezu Abrahamove širine. Papin odlazak i molitva u džamiji te prisni susret s prvim rabinom u Carigradu, učiniše od početnog, gotovo neprijateljskog, držanja cjelokupne turske javnosti prema Benediktu XVI., općeprihvaćenog i dragog gosta.

Ako pokušamo analizirati ulogu rimskog biskupa kao Petrova nasljednika, kroz povijest vidimo da je ekleziologija Euzebija Cezarejskog i kasnije svetog Augustina preko politike Pipina Malog stvaranjem Papinske države, gledajući s današnje povijesne distance, na cjelokupni crkveni život ostavila teške posljedice na globalnom planu u dugim stoljećima, a posebno u međusobnim odnosima s ostala četiri stara patrijarhata (Jeruzalemski, Aleksandrijski, Antiohijski i Carigradski). Morale su u Europi doći građanske revolucije koje su dokinule tron, ali i politički oslobodile ulogu oltara. Tako je dokinuta i Papinska država koja se previše dugo bavila sama sobom. Nakon kratkog samoizolacijskog bojkota (unutarnjeg crkvenog preustroja vatikanske birokracije) i uz velika protivljenja okoštalih struktura zauzet je izvorniji Kristov pristup drugim crkvama, ali i prema cijelom svijetu.

Ono što je stoljećima bilo nezamislivo, u nekoliko desetljeća je pomaknuto. Usuđujem se tvrditi da je Duh Sveti kroz sva društvena previranja pomaknuo i raspršio teško breme predrasuda, umjetno stvorenih stereotipa, previše zlopamćenja i teške netolerancije. Taj zloćudni čir na tijelu Crkve morao je konačno jednom puknuti da bi sva nečista krv i nataloženi gnoj počeo isticati iz zdravog tijela Crkve. Budimo pošteni: istjecanje tog gnojnog čira iz tijela Crkve ne ide baš lagano, pogotovo tamo gdje se susreću dvije denominacije koje su desetljećima uz podršku političara iskorištavane u međusobnim krvavim razračunavanjima, kao što je slučaj u Hrvatskoj. Sve je to bolno, ali ako su mogli krenuti pape Pavao VI., Ivan Pavao II., Benedikt XVI., patrijarsi Atenagora i Barolomej, onda možemo i mi. Možda ne tako brzo, ali kretati se moramo početi, ako se želimo zvati Isusovim učenicima i prijateljima.

Susret u Carigradu pokazao je koliko je crkva Kristova u sebi bogata, ako se oslobodi povijesnog balasta. Sveta liturgija (carigradska) i sveta misa (latinska), svaka sa svojim specifičnostima, različitim pjevanjem na nekoliko jezika, obrednim, teološkim i liturgijskim izričajima, stvorile su dojam prvih Jeruzalemskih Duhova kada su ljudi raznih jezika i kultura razumjeli apostole. Iz svega toga vidjelo se da je u glavnim akterima susreta "gorjelo srce". Svatko tko je želio, a ima satelitsku antenu, sve to je mogao pratiti u direktnim prijenosima. Naše nacionalne televizije u svojim informativnim programima ovim povijesnim događajima dadoše čak nekoliko sekundi. Očito naši "veliki katolici" koji kroje televizijski program još žive u nekim dalekim vremenima dok su crkve bile oštro konfrontirane ili su očekivali škandal sukoba ili, nedaj Bože, atentata. Onda bi to bila udarna vijest, ali kada je sve prošlo mirno i dostojanstveno - onda vam za kaznu ne damo naš televizijski prostor. Odlazak pape Benedikta XVI. u središnju carigradsku džamiju i njegova molitva u njoj, okrenutog prema Meki, pozitivno je promijenila cjelokupno javno negativno tursko mišljenje u pozitivnom smjeru. Isto tako, pozitivan odjek imao je i susret s glavnim carigradskim rabinom. Svi ti događaji nameću misao kako je nedavnim susretima možda dugoročno sklopljena "tiha abrahamistička alijansa" sa svojim životno važnim energentima (vodom i naftom) protiv nadolazeće demografske ekspanzije istočnog dijela Azije.

Konačno, bilo bi vrijeme da svi zajedno shvatimo da je Duh Sveti počeo jače puhati, jer tri važne godišnjice kršćanstva su pred nama i do nekih bitnih pomaka će sigurno morati doći. Velik dio kršćana 2013. godine proslavit će Milanski edikt, kada je car Konstantin dao slobodu kršćanima i prekinuo trostoljetne progone. Približava se i dvije tisućita godina od smrti i uskrsnuća Gospodina Isusa Krista (2o33.). A 2054. godine konačno, nakon tisuću godina, morao bi se završiti milenijski raskol između Carigrada i Rima.

Da sve ne bi bilo tako idilično, nad životom i vodstvom Crkve nadvili su se teški oblaci s problemima Crkve u Africi. Tamo sve više raste otpor dosadašnjim modelima funkcioniranja centralizirane uprave. Dosadašnjim strukturama nije lako ni u Južnoj Americi, tradicionalno jakom uporištu tradicionalističkog katoličanstva. Na izborima pobjeđuju političke opcije koje zastupaju socijalna pitanja protiv susjednog američkog krupnog kapitala, a time i imperijalističkih težnji. Važnu ulogu igra teologija oslobođenja, na koju se u Vatikanu baš ne gleda blagonaklono.

Rekao bi poznati poljski pisac Sienkiewitz: Quo vadis Ecclesia, hodie? (Kamo ideš Crkvo, danas?)

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)