Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Iskustvo otajstva kalvarije u Jeruzalemu

Što reći dobrom Bogu?

I ovaj put želim zahvaliti dobrom Bogu što mi je na tajanstveni način, samo Njemu znan, poslao dobre ljude koji su mi svojim novčanim prilogom omogućili hodočašće u Izrael i Palestinu, za nas kršćane svih denominacija Svetu Zemlju. Vjerujem da će među čitateljima ove kolumne biti puno onih koji su imali veliku milost hodočastiti na za nas kršćane sveta mjesta i svatko je na svoj način pun impresija. Nadam se da će biti još više onih kojima neće materijalne mogućnosti biti prepreka da posjete Svetu Zemlju i da ih nikakve političko - terorističke napetosti neće u tome spriječiti. Kako reče naš voditelj hodočašća, franjevac i profesor Tomislav Vuk, koji već dvadeset i pet godina živi i predaje Sveto Pismo u Jeruzalemu: "Svako hodočašće je lijepo i hvalevrijedno za produbljenje vjere, ali posjet Svetoj Zemlji je iznad svih njih". Što vrijeme više odmiče od milosnog dana kada kročih stopama našega Gospodina, sve više se uvjeravam u riječi našeg dragog franjevca.

O betlehemskom ugođaju i boravku u skromnoj špilji Isusova porođenja pisah u Božićnom broju popularnog Glasnika. U ovo sveto korizmeno vrijeme ne mogu iz svojih misli izbrisati svaki korak Križnog puta (samo po sebi se razumije - bos) po uskim jeruzalemskim ulicama prepunih trgovaca svih mogućih suvenira. Moram priznati da bi me gradska vreva i trgovanje za vrijeme križnog puta bilo gdje drugdje izbacivala iz kože, ali u Jeruzalemu savršeni mir u duši. Tako je bilo prvih deset postaja. Od jedanaeste postaje, koja je na krovu bazilike Kristova groba (obavezan posjet koptskoj kapeli, pa spuštanje uskim i strmim stepenicama kroz kapelu etiopskih kršćana) do ulaska u samu baziliku. Posljednje tri postaje (Kalvarija u samoj bazilici) svojom tihom svetošću prodiru do dna srca i duše. Što reći dobrom Bogu dok nekoliko trenutaka klečiš na mjestu gdje je na križu visio Bog radi svoje ljubavi prema svakom čovjeku? Ponestaje riječi. Postoji želja doći bar još jednom u životu. Zašto ti trenuci traju tako kratko? Odlazak do mjesta gdje je bilo položeno mrtvo Isusovo tijelo i pomazano mirisavim pogrebnim uljima. I onda slijedi krešendo u velikoj bazilici - mala kapela Isusova groba. Mnoštvo hodočasnika svih kršćanskih denominacija: katolika, pravoslavaca, kopta, Armenaca, protestanata, Etiopljana. Strpljivo čekanje u meditaciji proživljenih neponovljivih trenutaka, u redu da se kroz uska vrata provučemo do samog mjesta gdje je ležalo mrtvo i uskrsnulo Isusovo tijelo. Budući da su čuvari velebne bazilike Isusova groba još iz vremena cara Konstantina grčki pravoslavci, oni paze na red. Ali, kako je često puta bivalo u povijesti među kršćanima velikih sukoba na tom svetom mjestu, turske vladare odrediše da red među kršćanima moraju činiti posebno obučeni muslimanski stražari. Za mnoge između nas čudno je djelovalo, da ne upotrijebim grublju riječ, kada su nakon završetka molitvi pojedinih kršćanskih zajednica, na odlasku iz crkve predvodili muslimanski stražari s fesovima i okovanim štapovima udarajući u pod. Čudno i pomalo žalosno da se kršćani ni na tom svetom mjestu nisu znali dolično ponašati, pa im i danas red moraju praviti muslimani. Ispred bazilike, diskretno ali djelatno, izraelske oružane snage čuvaju svetište od fanatičnih terorista samoubojica. Kada već pišem o svojim impresijama s tog svetog mjesta moram priznati (makar se to nekom činilo čudno, barem onima koji me poznaju) da sam još dva puta napuštao grupu i fizički otišao na to sveto mjesto. To je bilo tada, ali u čovjeku živi memorija i osjećaji, pa i danas, nakon tog iskustva, ovdje i ponovno, mogu proživljavati taj misterij Vazmenog otajstva.

Pokušao sam telegrafski i novinarski iznijeti svoje doživljaje hodajući putem Isusova križnog puta. O osobnim doživljajima takvog profila iz pristojnosti ne govori se javno. To ostaje mala tajna za svakog od nas. Odlučio sam javno iznijeti svoj doživljaj ne zbog neke svoje samoreklame nego želeći potaknuti još nekoga od dragih čitatelja da se odreče jednog ljetovanja na moru i krene na istinsko hodočašće u Svetu Zemlju. Garantiram da će biti zadovoljan i, iznad svega, duhovno obogaćen. Svetkovanje svih naših kršćanskih blagdana doživjet će potpunije. Čitanje Svetog pisma bit će mu još veća radost.

U Božićnoj kolumni napisah da bi se mi Hrvati morali ugledati kako Izraelci vole svoju zemlju. Doista je fascinantno kako taj narod s minimumom vode pustinju pretvara u plantaže raznovrsnog voća i ostalih poljoprivrednih kultura. Usuđujem se tvrditi (jer nisam ništa vidio) da ogromna prostranstva pustinjskog golog kamenja kriju štošta važnog za obranu tako teško stečene i milijunskim žrtvama plaćene zemlje Izrael. Valja od tih marljivih i borbenih ljudi puno toga naučiti. Kako hodati Izraelom, a ne vidjeti mlade djevojke koje u punoj ratnoj opremi prate djecu u školu i iz škole da im pomahnitali teroristi ne naude u svojim rušilačkim nakanama. Istinski palestinski rodoljubi protive se terorizmu, jer dobro znaju kako im je prihod od kršćanskih turista važan za egzistenciju.

Posebno me se u Izraelu dojmio sadašnji suživot različitih grana kršćana. Na žalost, nije tako bilo uvijek u povijesti. Često puta su na tim svetim prostorima kršćani ratovali protiv kršćana ne zbog vjerskih razloga, nego daleko više zbog zemaljskih, slabeći jedni druge. Dok su kršćani uništavali jedni druge, Islam je malo po malo zauzimao sva sveta kršćanska mjesta. Tek kada su na tom prostoru ostali ostaci ostataka nekad cvatućeg kršćanstva, a islam preuzeo dominaciju, kršćani su se primirili i počeli koegzistirati shvaćajući da međusobno ratovanje vodi samouništenju. Ne mogu ne skriti svoju radost kako su u Marijinu gradu Nazaretu upravo grkokatolici, koji su tamo nazvani melkiti, do dolaska franjevaca uspjeli sačuvati kršćanstvo među starosjediocima Svete Zemlje.

Ova zemlja u mnoštvu svojih specifičnosti gaji jedinstven odnos prema poštivanju i uvažavanju dana odmora. Kako su ravnomjerno zastupljene sve tri monoteističke – Abrahamove vjere, a svaka ima drugi dan za odavanje zahvalnosti Bogu, petkom slave muslimani, subotom mojsijevci (Židovi) i nedjeljom svi kršćani. Dok jedni slave, drugi rade. Svakako najupečatljiviji su Židovi, bilo strogo religiozni (hasidi) ili sasvim liberalni, ali subota je za sve njih dan potpunog odmora i posjeta sinagogi. Slavljenje Šabata počinje već u petak nakon pojave prve zvijezde s obiteljskim okupljanjem, pjevanjem psalama i blagdanskom večerom. Subotom ujutro nitko ništa ne radi. Za naše pojmove gotovo nepojmljivo. Poštuju zakon Božji Dana Gospodnjeg, ne rade, a svega imaju. Jedna od poruka za hrvatsku aktualnu vlast o radu ili odmoru nedjeljom. Država Izrael odgovara – šest dana radi marljivo i savjesno, sedmog dana se odmori, slavi Gospoda i njeguj obiteljsko zajedništvo.

Dragi čitatelji Glasnika, svim kršćanima svih denominacija koji istinski slavite blagdan Kristova uskrsnuća, ali i svim ljudima dobre volje, želim sretan Uskrs. Neka nas križevi Velikog Petka, trpljenje našeg života ne obeshrabri. Radujmo se Uskrsnom jutru i Isusovu pozdravu svojim učenicima: "Mir vam (Šalom)! Ne bojte se!"

P.S.

Obilježavajući prvu godišnjicu od dana kada je čovjek nade i mira, veliki papa Ivan Pavao II. prešao "prag nade" i ušao u kuću Očevu, želimo dobrom Bogu zahvaliti na daru njegove karizme u ovo vrijeme i zato nam danas valja ponoviti barem jednu od poruka koju je uputio hrvatskim građanima i ovdašnjoj Crkvi. Mislim da nam je u ovo vrijeme najpotrebnija poruka: "Budite narod nade", ili ona iz njegovog nastupnog pozdrava: "Otvorite širom vrata Kristu". Istog dana glavni urednik Glasnika slavi svoj rođendan. Koincidencija je htjela da se broj urednikovih godina poklopi s ovim brojem Glasnika. Veliki papa neka nas zagovara kod Gospoda, a uredniku želim puno milosti Božje i sve ono što si sam poželi. Na mnogaja i blagaja ljeta!

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)