Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

O trajnoj napasti crkve

Dioklecijan ili Konstantin

Crkva kakvu je osnovao Isus Krist, a vodi Sveti Duh, od najranijih svojih početaka u trajnoj je napasti - biti Crkva Dioklecijana (martira - svjedoka i mučenika) ili biti crkva Konstantina. Povijest pamti rimskog cara Dioklecijana kao jednog od najvećih progonitelja kršćanstva. Ali isto tako Dioklecijanovo vrijeme u Crkvi pamti se kao vrijeme intenzivnog rasta broja kršćana, među koje ubrajamo i nebesku zaštitnicu Grada Samobora svetu Anastaziju (Uskrsnicu) i toliko drugih mučenika koje još danas slavi sveopća Crkva, istočna i zapadna. Bilo je to vrijeme istinskog bujanja kršćanstva i svjedočenja Krista uskrsla u progonstvu i krvi. Iza toga slijedi vrijeme rimskog cara Konstantina koji je dao slobodu kršćanima, da bi kasnije car Teodozije kršćanstvo proglasio državnom vjerom. Vrijeme je to masovnog ulaska nekadašnjih pogana u Crkvu (prvenstveno carske birokratske bulumente koja je formalno zamijenila rimskog orla kršćanskim križem), teških teoloških rasprava, gradnje monumentalnih bazilika i iznad svega privilegija crkvene hijerarhije. U isto vrijeme, tako omasovljena i privilegirana, Crkva postaje inertna i ne previše svjedočanska.

U vrijeme Dioklecijana crkveni život je baziran za preporođene, a u Konstantinovo vrijeme sve je podređeno za Crkvu rođenih. Ovaj sukob unutar Crkve bit će trajno prisutan sve do današnjih dana. Valja i ovaj puta naglasiti da su progoni Crkve i vjere uslijedili nakon "grijeha struktura unutar Crkve", kada se više vjerovalo vlastima ovoga svijeta, napasti vlasti i imetka, a zanemarivali se osnovni postulati kršćanstva sažeti u tri kršćanske kreposti: vjere, nadanja i ljubavi. Konstantinova sloboda Crkve slijedi nakon velikih i krvavih progona. Ali, ta sloboda brzo se pretvarala u neslobodu sitnih zemaljskih interesa.

Valja nam znati ovu dijalektiku iz Crkvene povijesti da bi bolje razumjeli neka suvremena previranja unutar života sadašnje Crkve. U vrijeme bivše vlasti (socijalističke) crkveni život nakon krvavih progona (ubijanja mnogih svećenika, biskupa i istaknutih vjernika) bio je sveden isključivo na molitveno sakramentalni život (to vrijeme zvalo se vrijeme "sakristijske Crkve i servisnih usluga") i eventualno skromnije građevinske radove. U takvom životu Crkve vjernički život je bujao, sjemeništa i samostani bili su popunjeni do zadnjeg mjesta. U tom ideološko bezbožničkom vremenu vjernici su hrabro svjedočili svoju vjeru i svatko je znao tko je istinski vjernik, tko je kulturološko -tradicionalistički vjernik, a tko je onaj drugi.

Devedesetih godina dolazi do, uvjetno rečeno, slobode Crkve. Jer, postalo je politički podobno ulaziti pod skute Crkvene. Mnogi su tada partijskog sekretara zamijenili župnikom, kapelanom, redovnikom ili barem zvonarem. Bilo bi hvalevrijedno radovati se obraćenju izgubljene ovce, u ovom slučaju cijelih stada, ali ti novi "obraćenici", vični dodvoravanju, vrlo brzo su počeli nametati neke svoje vizije Crkvenog života. Često puta model je bio prokušani, partijski, samo što su neki pojmovi zamijenjeni novim vjerničkim, ali još više nacionalističkim, jer su takvi (nazovimo ih "drugovi") bili dugi niz desetljeća drilani da je vjersko jednako nacionalno. Istinski i prokušani vjernici sve više su dolazili u drugi plan. Svojim "novo obraćenskim" zelotizmom počeli su svjesno ili nesvjesno razarati tkivo i srž vjere i Crkvenog života.

Crkvi su dane mnoge stvari u svakodnevnom životu s kojima često puta ljudi unutar struktura ne znaju upravljati pa se rade kardinalne pogreške koje sve više iritiraju običan narod, bio on vjernički ili nevjernički. Forma je dobila prioritet pred sadržajem vjere. Da se ne govori o dubljim vjerskim temama. A o obraćenju i preporođenju u Duhu Svetom koji nas oslobađa i vodi reevangelizaciji današnjeg naraštaja možemo samo sanjati. Istinski aktivititet vjernika da pobijedi samog sebe zamijenjen je kojekakvim potrebnim i nepotrebnim aktivnostima, tako da za osobno vjerničko izgrađivanje samog sebe naprosto nema vremena, volje ni snage. Ali, ako nas se kao vjernike upozori na nedosljednost, onda se obično dobronamjerne kritičare počne etiketirati raznim pogrdnim i urotničkim nazivima.

Neka mi bude dopušteno postaviti sržno pitanje samom sebi, a onda i svima onima kojima je do boljitka i još više do autentičnosti crkvenog i vjerskog života. Kršćanstvo Dioklecijana ili Crkva Konstantina? U ovim vremenima barem postavljam pitanje, jer ne znam točnog odgovora, ali sve više mi duša vuče na stranu Crkve iz vremena Dioklecijana više slobode duha koje nas potiče na obraćenje. Pa ni progoni nisu neizdrživi, ako ima istinske vjere. Neke privilegije koje je Konstantin dao Crkvi pokazale su se tijekom povijesti više kao teret nego poticaj. Kao da negdje u daljini naslućujem da nam se približava vrijeme Dioklecijana. Možda ne tako grubo i sirovo, nego sofisticiranije i još bolnije. Znam da će se netko pitati po čemu se takvi događaji mogu predvidjeti? Ako bi vjerniku trebalo i to objašnjavati onda je doista nova apokalipsa pred vratima, a oni drugi bit će samo egzekutori.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)