Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Mile Vranešia
ŽUMBERAEKE CRTICE

Zemlja i država pomalo prelaze u ruke tuđinaca

Bezemljaši i Seljačine

Hvala dragom Bogu, nacija je opet na nogama, da ne kažem sluđena. Ptičice lijepo pjevaju, gripa stiže, a zbunjenom narodu medijski maheri bacili su prašinu u oči da se obave neki "važni poslovi" svima nama iza leđa za "velike gazde".

Poznati velški romanopisac Niaall Griffiths u svom romanu Sheepshagger (Seljačina) opisuje potresan, ali i vrlo znakovit, događaj. Prizor se događa pred seljačkom kućom u planinskom dijelu Walesa. Vlasnici kuće su bogati Englezi iz Londona. Kupili su kuću jer su zaljubljeni u očuvanu prirodu i mir velških planina i pozvali su svoje londonske prijatelje iz velegradske vreve da im pokažu mjesto gdje se mogu opustiti od londonske vreve i velegradskog džumbusa. Ljeto je, sjede u vrtu, toči se dobro vino, ima nešto za prizalogajiti. Najednom kroz vrtna vrata upada neka spodoba. Krupni i pomalo neuredni gorštak. Pridošlica počinje vikati: "Ovo je moja kuća! Tu sam se ja rodio i odrastao." Dolazi policija i odvodi nepozvanog gosta. Kuća je nekad zaista bila njegova. Izgubio ju je na bankarskim hipotekama, a njezinu tržišnu cijenu sada ne može platiti. Londonski bogatuni lako su se dokopali gorštakove očevine i djedovine.

Ima li ovaj događaj neke sličnosti s našom svakodnevicom? Bojim se da i više nego možemo pomisliti. U današnjoj Hrvatskoj svi smo mi pod hipotekom - netko direktno, netko indirektno. Država nam je prezadužena, bankarstvo nam je u tuđinskim rukama, "zlatne koke" gospodarstva: telekomunikacije i energetika su otuđene stranim maherima, rasprodaje se obala. Ono što nam je ostalo to je ono malo zemlje na koju su svoje pandže bacili strani pretendenti. Da bi što lakše došli do vrijednosti ekološki očuvane, plodne i vodom bogate zemlje, pokušava joj se umanjiti vrijednost. Kao da nam sada dolazi na naplatu ponižavajući odnos koji se desetljećima podržavao prema svemu što je dolazilo sa sela i što je davala naša zemlja. Za razvoj na ruralnim područjima premalo se ulagalo, što više ljudi se iseljavalo u urbana područja gdje su postajali jeftina radna snaga. Sve to ne bio neki veliki problem da se nije među mladima sistematski, a usuđujem se reći i dirigirano, stvarao kod mladih ljudi jedan krajnje ponižavajući odnos prema životu i radu na selu. Svoj ne mali doprinos takvom stanju dala je i "duhovna vertikala" u Hrvatskoj – Crkva. Kako je tužno slušati duhovne oce kada onako "sažalno" gledaju na onog koji dobije dekret za koju seosku župu. Stvorena je klima kako je važno biti samo na gradskim župama. Još žalosnije je kada takvu klimu stvaraju ljudi koji i sami potječu iz seoskih sredina, a sada su se dokopali "važnih pozicija" i zadojili se "agramerskom glembajevštinom".

Skorojevićki mentalitet malograđanštine ne samo da se uvukao u državne i lokalne strukture, nego, na žalost, i u crkvene institucije. Svi mi u Crkvi morali bi znati što ovom narodu znači selo u duhovnom, nacionalnom i gospodarskom životu. Dok nam je bilo selo zdravo i dok se prema selu i seljaku odnosilo pošteno i dostojanstveno, nije se iz državnog proračuna trošilo toliko sredstava za uvoznu hranu koju možemo sami proizvesti, ali ni za opasnu zabavu mladeži u obliku skupe droge. A da o zdravom duhu ljudi koji su živjeli na selu ne trošimo riječi.

Na žalost, u sadašnjem trenutku "mudrih" društvenih struktura koje vode ovu državu, ali i Crkvu, preostaje mi jedino pisanje kao vapaj žednoga u pustinji. Ali, i to je dio nekoga koji istinski voli svoju domovinu, zemlju, zavičaj i svoju Crkvu.

U cijelom tom ludilu mislim da ima programiranog sistema. Bojim se da će mnogi koji trenutno vode glavnu riječ o sadašnjosti i budućnosti ove lijepe zemlje prekasno uvidjeti u koju su krletku uhvaćeni. Nisu bez razloga u ovoj državi marginalizirane dvije grupe ljudi: seljak, koji dugoročno zdravo razmišlja, jer nije tehnološki ograničen prostorom i učinkom i istinski kreativni intelektualci koji iz mnoštva prikupljenog znanja i informacija razmišljaju analitički i donose dobre zaključke. Za razliku od činovničko – političkog polusvijeta, ni seljak, a ni pravi intelektualac nisu skloni potkupljivosti. Da bi se moglo ovladati nacionalnim dobrima iz igre treba eliminirati poštene, a kvarne što više medijski protežirati.

Ovu kolumnu započeo sam s pticama i njihovom gripom, a završit ću je s bučama. Prošla je i tzv. Noć vještica. Poganština u vidu suvremenog pomodnog trenda vraća nam se na velika vrata. Vrlo malo ljudi zna da je Noć vještica običaj kada su se kod predkršćanskih naroda ove "divne Europe" poganskim bogovima na zadnji dan mjeseca listopada žrtvovala djeca, a potom su se lubanje te jadne djece izlagale na oltarima poganskih svetišta. Ali, da ne bi svima bilo baš sve to previše jasno, simbolički nam se poganština vraća preko praznih i iznakaženih buča. Valjda drugo ni ne zaslužujemo, kada smo ispraznog mozga kojeg nam simbolizira prazna tikva.

Bilo bi vrijeme da konačno mućnemo svojim glavama, u narodu zvanim bučama, otvorimo oči i progledamo gdje smo i gdje ćemo biti.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)