Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Zvjezdan Linia
DUHOVNI STUPAC

Svi mi želimo u svom životu stanovite novotarije, ali...

Novo i staro

Vjerujem da svi mi želimo neprestano unositi u svoj život stanovite novotarije. Drago nam je kad možemo sebi priuštiti novi kaput. On nije jeftin i zato nam je i dragocjen. Međutim, s prvim danima ili, u najboljem slučaju, s prvom sezonom on prestaje biti nov pa ma kako izgledao neistrošen on postaje stari kaput, dio naše garderobe. Slično je i s cipelama. Volimo ih vidjeti, staviti na noge, pokazati prijateljima. Ali, kad zagazimo u prvu lokvu, kad se prvi put uprljaju, one više nisu nove i predstavljaju samo običan par cipela među mnogim drugima koje su na sličan način istrošene.

Kad kupimo novu knjigu pažljivo s njom postupamo, sve dok ne počnemo savijati korice ili možda podcrtavati neke rečenice. To je onda rabljena knjiga. Prva slova i prve rečenice u novoj bilježnici uvijek su nekako urednije, ali kako to dalje ide, sve se manje pazi na urednost i sve je to više predmet za potrebe nekih rutinskih poslova ili učeničkih zadataka.

I tako je to s mnogim novim stvarima. Pokazujemo ljudima novu kuću, hvalimo se novim pokućstvom, rado bismo da mnogi primijete novi auto kojim se služimo. No, s prvim ogrebotinama, prljavštinom i slično, sve to postaje pomalo uhodano, rabljeno i nije više tako interesantno. Možda je tu nešto od onoga što nas katkada pomalo i deprimira. Novo nas privlači, ali je mučno što sve novo postaje tako brzo starim, otrcanim, izrabljenim.

Zakoračili smo u Novu godinu. Već je pola mjeseca iza nas. Kao da su negdje daleko iza nas sve one divne riječi, govori uglednika, čestitke okoline, gdje je bilo rečeno svašta. Mnoga obećanja. Kamo je to nestalo? Nije li i ova godina, kao sve druge do sada, tako brzo postala stara godina, obična godina, godina briga i problema, godina užurbanosti i umora, godina straha i nemira? Gdje je nestala ona otvorenost za prijateljstvom i ono povjerenje u ljude koji su nam pristupali i izražavali brojne želje i čestitke? Gdje je ona sigurnost i radost kojom smo mi pristupali ljudima i davali im garanciju svojeg prijateljstva i ljubavi? Kao da je sve to nekako splasnulo, nestalo.

Kako bi lijepo bilo kad bismo se mogli svakog dana probuditi na novi dan s onim optimizmom koji je nekako još bio prisutan u nama kad smo čekali novu godinu. Pokušajmo čekati svaki dan sa sličnim osjećajima nade, bez opterećenja prošlosti, s vjerom da se može uvijek snažno pridonijeti boljitku svijeta poštenim radom i svjedočenjem radosne nade i bit će nam ova godina sigurno dugo nova i sretna. Možda čak sve do Silvestrova ove godine.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)