Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Održano novo izdanje rock koncerta Novogodišnji autobus

Udružene snage rocka

Klub samoborskih studenata nastavio je s tradicijom organizacije rock koncerta uz i oko novogodišnjih blagdana. Tradicionalni Novogodišnji bus ovaj je put održan u subotu, 8. siječnja, u Bregani.

Glavni glazbeni teret u dvorani PCS-a ponijeli su samoborski bendovi. Tako su se pred okupljenih 250 ljubitelja žestoke svirke predstavili Deafness by noise, Dikobrazi, True i Vrijeme batina, a pridružili su im se i zaprešićki kolege iz benda Attics.

Obzirom na posjećenost publike koja je stigla i iz susjednih gradova te na odlične reakcije po završetku koncerta, najavljeno je da bi se sličan program mogao ponovo složiti i za Fašnik, kada bi se rock bendovi mogli opet okupiti u njegovom alternativom dijelu koncem veljače i početkom ožujka.

K.S.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (4)

Dugogodišnji prijatelj Ivice Sudnika u povodu 100. godišnjice rođenja piše o velikom Samoborcu

Stazama uspomena na Ivicu Sudnika

Prisjećam se kolekcionara i kroničara grada Samobora, Ivice Sudnika (1910.–2002.), u povodu njegove stote godišnjice rođenja.

Po zanatu je bio majstor urar, ali mu je životno opredjeljenje bilo raznoliko – bavio se fotografijom (nagrada na 8. međunarodnom salonu u Bostonu, SAD, 1938.), novinarstvom (dopisnik Hrvatskog dnevnika za Samobor, 1938.), sportom (bio je među osnivačima skijaške sekcije na Japetiću 1931. i Sanjkaškog saveza Hrvatske 1961.), pored ostalog bio je član Hrvatskog olimpijskog odbora, bavio se i putovanjima (proputovao je gotovo čitavu Europu), planinarstvom (29 godina predsjednik PD Japetić), dok je kao muzealac skupljao sve što se odnosilo na prošlost i sadašnjost Samobora.

Upoznao sam ga u Samoboru na dočeku Nove godine 1951. Evo kako. Moj prijatelj i kolega iz Hrvatskog narodnog kazališta, Brano Radović, popularni ondašnji pjevač zabavnih pjesama i autor Pjesme moje drage, predložio mi je da s njime dočekam Novu godinu u samoborskom Hotelu Lavica; Branko je, naime, sudjelovao u programu novogodišnje noći. Prihvaćajući ponudu, s našim djevojkama otputovali smo u Samobor s "peglicom", kako smo od milja zvali naš dragi mali vlakić Samoborček. Sjećam se da je padao gusti snijeg, a iz kuća se čulo pjevanje božićnih pjesama, iako ih u to poratno vrijeme nije bilo preporučljivo pjevati. U svečano uređenom restoranu Hotela Lavica imao sam sudbonosnu sreću da sam za istim stolom sjedio u društvu sa Sudnikom. Već na tom prvom susretu osvojio me njegov druželjubivi planinarski šarm. Vjerojatno sam i ja njemu bio simpatičan dok me je pozvao na skijaču na "anindolsku skijašku stazu". Nisam došao na skijanje, ali sam s njime posjetio novootvoreni bife Crveni podrum, gdje me je upoznao sa samoborskim odvjetnikom dr. Markom Bahovcem; s njime sam se i kasnije često družio. Tu sam upoznao i dva samoborska planinara - Franju Juratovića i Dragutina Kristijana, s kojima sam se tijekom boravka u Pušinama, u mojoj vikend kućici, vrlo često družio; radili su u bivšoj Presečkovoj trgovini mještovite robe. U Podrumu, tom priručnom bifeu, a nalazio se na samom uglu Šmidhenove i Obrtničke ulice, planinari su nakon nedjeljnog izleta rado navratili na "čašicu razgovora". Tu su bila i dva stalna gosta, samoborski planinar - boem Stanko Kompare i "zagrebaš", vinoljubac Božo Petanjek - Žobo. Ana Profeta je radila u Crvenom podrumu kao konobarica od 1957. do 1968. godine; kasnije uspješna domarka u Šoićevoj kući.

Samoborskog liječnika dr. Adalberta Georgijevića (1899.-1991.) upoznao sam u Pušinama kad ga je Sudnik, nakon šetnje Vrhovčakom, doveo u Regičinu hižu, kako su Vrhovčaki nazivali moju planinarsku vikend-kućicu, na 30 minuta uspona iz Samobora. Sudnik je ponekad navratio do mene na "planinarski čaj", pogotovo ako je šetao s nekim svojim gostom.

Vraćajući se u predvečernjim satima na ZET-ov autobus, prošetao sam usput Tomislavovim trgom, gdje sam uvijek nekog poznatog susreo; naravno i Sudnika kad se vraćao iz svojeg muzeja (osnivač i dugogodišnji direktor Samoborskog muzeja). No, ponekad smo i zajednički planinarili po Samoborskom gorju. Od mojih izleta zabilježio sam u Dnevnik naš prvi izlet, i to na Japetić, 21. svibnja 1971. U njegovoj planinarskoj klapi bili su tada Rezika Banjedvorec i dr. Adalbert Georgijević. Povremeno im se priključio kao suputnik i dr. Ivo Veronek, također samoborski liječnik.

Našao sam se sa Sudnikom na šumovitoj Plešivici, kamenitom Oštrcu ili na zelenim Livadama. Najviše je pohađao predjele Velikog dola – njegovo najdraže planinarsko odredište. Bilo je to mjesto na koje je nedjeljom u prijepodnevnim satima često došpancirao s pajdašem dr. Georgijevićem, dok su Silva i Alma, njihove supruge, pripremale blagdanski ručak. Onda nije nimalo neobično da su samoborski planinari planinarski dom na Velikom dolu prozvali dičnim imenom Ivice Sudnika.

Ostao mi je Ivica u posebnoj uspomeni po tome što je kao dužnosnik Planinarskog saveza Hrvatske bio vrlo aktivan. U godini 1971. izabran sam u predsjedništvo/izvršni odbor HPS-a. Sedamdesetih godina u Kozarčevoj 22 u Zagrebu sjedio sam na sjednicama Saveza upravo pokraj Sudnika. Prilikom izbora za članove Komisije za povijest hrvatskog planinarstva, čiji je predsjednik bio Sudnik, tadašnji najpozvaniji tumač planinarske povijesti, biran sam i ja u njegovu, meni priželjkivanu Komisiju. Poslije sjednica znali smo svratiti na mali razgovor u Studio 13, kako smo, naime, zvali bife na Britanskom trgu, a priključio nam se i Jakša Kopić, tadašnji dužnosnik Saveza.

U obiteljskoj kući Ivice Sudnika u Perkovčevoj ulici 10, u prizemnom stanu nalazila se njegova radiona za popravak satova, a pokraj nje mala radna soba puna knjiga, omota sa spisima i sitnih arheoloških predmeta. Na stolu je stajao lampaš, koji nije služio za rasvjetu, već je u njemu bila staklenka s vinom. Bio je to zaštitni znak Sudnikove radne sobe. Tu je bila i knjiga posjetilaca, u kojoj su bila zapisana imena znamenitih osoba iz kulturnog života Zagreba, a među njima bola je i slavna glumica Maja Strozzi te književnici Dragutin Tadijanović i Gustav Krklec.

Mora da je Ivica prikupio pravi mali arsenal arheoloških predmeta dok ih je poklanjao prijateljima kao suvenire. Meni je dao okamenjenu morsku zvijezdu – dokaz da je nekoć Samobosko gorje bilo otok u Panonskom moru. Žao mi je što zvijezdu nisam sačuvao, ali zato imam dva komadićka obojenog stakla iskopanog na njivi gdje se nekad nalazila ljevaonica stakla Glažuta u Osredku, u dolini potoka Bregane.

U potrazi za podacima, pišući neki članak o zavičajnom Žumberku, obratio sam se, kome drugom, nego Sudniku, znajući da u svojoj zbirci, koju je skupljao krajnjom ozbiljnošću i upornošću, ima ne samo dokumente o žumberačkim uskocima, već i o počecima planinarstva u ovim, tada malo poznatim, predjelima sjeverozapadne Hrvatske. U njegovoj "radnoj sobi" u potkrovlju muzeja prelistao sam tri debela svežnja "žumberačkog fascikla", puna novinskih članaka, plakata i raznih spisa. Prilikom jednog takvog "tavanskog posjeta" dobio sam od Ivice Vukasovićeve skladbe Kod kapele svete Ane i Šoićevu kuću (popijevke su objavljene 1987. i 2001. godine u izdanju PHS/HPS).

Na tradicionalnim sletovima mladih planinara Hrvatskog zagorja (preimenovanom 1968. u Slet planinara Hrv. zagorja) skoro redovito sam susretao Sudnika kao delegata PD Japetić. Na ovaj skup planinara, obično u trajanju dva dana, dolazili su ne samo mladi iz Zagorja, već i iz drugih krajeva, od mladih do seniora. U večernjim satima, uz logorsku vatru, nakon službenog dijela bilo je vrlo zabavno i veselo. Pjevale su se zagorske i planinarske popijevke, pričalo o svem i svačem, a najviše o planinarskim dogodovštinama. Sudnik je volio pričati o svojim putovanjima po europskim gradovima; zavrtio se ponekad i ražanj janjca. Ujutro komešanje, žamor, pospremaju se šatori, neki odu na izlet, dok se drugi vraćaju kući – netko vikne "Do viđenja do godine!" - sletište se prazni – izgleda otužno – i ja se tako nekako osjećam – "Do viđenja do godine!"

Vladimir Jagarić

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)