18.07.2011.

Održani 1. Dani žetve u Samoboru

Trud i znoj za kruh svoj

Održani 1. Dani žetve u Samoboru

Već zaboravljene običaje naših krajeva Udruga Etno - fletno polako, ali sigurno, vraća na scenu. Nakon berbe kukuruza i čihanja perja, članice i članovi Udruge Etno - fletno, zajedno s Udrugom uzgajivača konja hrvatskog posavca Vranac iz Samobora i organizacijom žena Hrvatsko srce HSS-a Samobor, pripremili su 16. srpnja 1. Dane žetve u našem gradu.

Kako je nekad izgledala žetva prikazano je na polju obitelji Božidara Jednara u Bobovici, gdje su žene i mušarci okupljenima pokazali kako se nekada žela pšenica, vezala u snopove, stavljala u kola te se mlatila na drešu. Naravno, sve uz pjesmu koja je bila neizostavni dio rada na polju.

Nazočna je bila i predsjednica Hrvatskog srca HSS-a Marija Ledinski Anić, ujedno i potpredsjednica Skupštine Zagrebačke županije, koja je posebno istaknula važnost očuvanja tradicije, da bi se vidjelo kako su nekada naši stari teško prikupljali i radili na polju. Važno je da naša djeca i unuci vide kako se nekada voljela zemlja i cijenio kruh, budući da mladi ni ne znaju koliko se truda i znoja u to trebalo uložiti. Nažalost, danas se velike količine kruha bacaju, jer ga više nitko ne cijeni, istaknula je Marija Ledinski Anić, dodavši da se ova tradicija može dobro upotrijebiti i u turističke svrhe po našem ulasku u Europsku Uniju.

Predsjednica Udruge Etno – fletno Marija Lindić rekla je da je zadovoljna što su se svi pozvani odazvali na 1. Dane žetve u Samoboru, zahvalivši na dolasku govornicima na otvorenju, potpredsjednici Skupštine Zagrebačke županije i predsjednici Hrvatskog srca HSS-a Mariji Ledinski Anić, zamjeniku gradonačelnika Grada Samobora Hrvoju Frankiću te samoborskim gradskim vijećnicima, gostima iz Zaprešića i Ivanić-Grada te svima koji su im pomagali, osobito mještanima Bobovice.

Na kraju su sudionici nastavili druženje uz dobro jelo, piće te kolače i proizvode samoborskoga kraja, što su sve pripremili članovi udruge, a nije izostalo niti veselje uz glazbu. Naravno, svi su zadovoljni otišli, uz želju da se ponovno sretnu i dogodine.

M.Š.

 
18.07.2011.

Robert Koletić i Patrik Grgurić na polovici su svog Zemljokruga - putovanja motorima oko svijeta

Grba našao Indijanca s tetovaže

Samoborac Robert Koletić – Grba i Kaštelanin Patrik Grgurić sad već točno dva mjeseca provjeravaju istinitost one da "život piše najnevjerojatnije romane". Njihov Zemljokrug, pokušaj da na motorima obiđu zemaljsku kuglu, ponudio im je do sada čitav niz događanja, koja sa zanimanjem mogu pratiti svi koji odu na forum stranice motoexpedition-croatia.com. Neka obojena emocijama, druga koja graniče s nevjerojatnim, treća "filmske" prirode...

Putovanje je počelo u Samoboru, nakon "oproštajke" Kod Bumbara i Koleta, da bi se prošlo Slovenijom, Austrijom, Njemačkom, Belgijom i Nizozemskom do Francuske te potom trajektom do Velike Britanije i Londona, gdje su se odvojili od svojih motora i avionom preletjeli ocean te motore pričekali u Kanadi, a potom prošli uzduž i poprijeko SAD-om, da bi na zapadnoj obali potražili transport za Aziju. Svaki kilometar njihovog putovanja moguće je pratiti i izravno, zahvaljući Mobilisis sustavu na stranici zemljokrug.mobilisis.com.

Ono što je, prema Robertovim i Patrikovim redovnim izvješćima, konstanta čitavog putovanja činjenica je da su svugdje naišli na ljude spremne pomoći im, dok su u gotovo svakom većem gradu našli nekog "našijenca". Od rodbine u Njemačkoj, studenta Marija koji ih je udomio u Londonu, obitelji Lukavečki i Vaci iz kanadskog Halifaxa, obitelji Dubić i Čuljak iz New Yorka, Hrvata u Chicagu, Clevelandu, Vancouveru, Torontu... "Two crazy Croats on bikes" primljeni su srdačno gdje god su stali.

- Cijelo putovanje nam je otvorilo mnoštvo poznanstava i priliku da vidimo koliko su ljudi zapravo nesebični i otvoreni za nepoznate ljude ludih ideja – zaključuje Patrik u jednom od brojnih internet izvješća na motoexpedition-croatia.com. Ukratko, ono što su još naučili na putovanju je da je moguće profulati Belgiju, da je najpreciznija metoda snalaženja u prostoru "kartu čitaj-šofera pitaj", da je Halifax ipak ponešto veći od Vinkovaca, da je pad s motora cijena koju se plaća kad se želi fotografirati kolegu u sex shopu, da se ne isplati svaka rasprodaja, da američke krafne blokiraju arterije, da ulazak u New York kroz Bronx i nije najmudrija stvar, da američka divljač često iskače na ceste, da je lakše nabaviti kabel za Mobilisis u Hrvatskoj nego u Americi...

No, ono najbitnije s putovanja je da su i Robert i Patrik na njemu uspjeli ostvariti neke od svojih životnih želja i dječačkih snova. Onima koji znaju Roberta poznata je njegova zaljubljenost u Indijance i njihovu kulturu. Zato je dobar dio putovanja proveo u obilasku njihovih rezervata i parkova, od Paha Sape (Crnog Brda) odnosno svetog tla plemena Lakota, preko Little Big Horna, indijanskih lokaliteta u Dakoti, Montani, Wyomingu... No, vezano uz Indijance, Robert je doživio i jednu od najneobičnijih epizoda čitavog putovanja.

Naime, nakon Halifaxa dvojac je odlučio krenuti prema Bangoru, jer je on sjedište bikera Blue Knightsa, a lokalni policajci uputili su ih na nekog Franka koji im može ponuditi smještaj.

- Dolazimo pred kuću, u garažu parkamo, upoznavanje. Frank je policajac u mirovini i Blue Knight. Ulaz u kuću i šok. Unutra ko u vigvamu. Dolazi mu žena – "full blood" indijanka (Penobskot pleme, ako vam to nekaj znači). Ma dođi da te ljubim! Udarili smo u priču, a Patrik i Frank ne vjeruju. Na zidu jedna pored druge stoje dvije slike i veli meni "squaw": "Ova lijevo mi je najdraža". Velim ja: "I meni", i pokažem joj tetovažu iste te slike na ramenu. "Vauuu", veli. Onda ja njoj velim: "A ova slika desno visi kod mene na zidu doma, stvarno prava faca". A ona meni: "Pa to je moj pradeda". Sad sam ja rek'o "vauuuu", ali na hrvatskom - jeboteee!!! – slikovito opisuje Robert nevjerojatnu slučajnost koja je dovela do toga da ga kasnije upoznaju s poglavicom Penobskot plemena, bude na njhovom plesu, obiđe njihov muzej.

I Robert i Patrik se slažu kako je od urbane Amerike, koja je sama po sebi zapanjujuća, posebno u gradovima poput New Yorka ili Chicaga, puno zanimljivija ona koja prikazuje i čuva tamošnje prirodne ljepote i fenomene. Obiđene nacionalne parkove planiraju predstaviti na izložbi koju će spremiti po povratku u Hrvatsku, a čitavo putovanje bilježe i video kamerom pa je za očekivati i kakav putopis. No, do povratka ima još dosta kilometara.

"Two crazy Croats on bikes" su tek na pola puta, a Zemljokrug ih tek sad uvodi u svoju najizazovniju dionicu. Samoborček i Kaštelanko morat će izdržati vožnju mongolskim i sibirskim tundrama i tajgama. Trenutno u Los Angelesu pokušavaju ishoditi potrebne papire za prelazak u Aziju i prebacivanje motora u Koreju, a nakon toga - tarapana. I, nadamo se, sretan povratak.

K.S.

Kamo dalje – ne zna se

Prije nego se posvete bespućima Azije, iskoristili smo čari komunikacijskih veza na realiciji Samobor – San Diego i kratko popričali s Robertom o dosadašnjem tijeku putovanja i daljnjim planovima.

- Kakvi su dosadašnji dojmovi s putovanja? Je li teže ili lakše nego što si očekivao?

- Dojmovi su odlični. Amerika je prekrasna zemlja. Navikli smo se na ritam, vozimo 12-ak sati dnevno. Vremenske prilike su nepredvidive; u par dana s yellowstoneskih -2 do Death Vally na +50, do vjetra koji puše toliko jako da nas je jednom srušio s motora.

- Što ti se do sad najviše urezalo u pamćenje kao najbolja stvar?

- U Navaho indijanskom rezervatu upoznao sam šerifa koji me odveo u izolirano područje u kojem žive Hopi tradicionalnim životom na vrhovima "mesa" (ravni plato). Nemaju struje ni vode, slabo govore engleski, ali su me prekrasno primili, bilo je kao da sam se vratio u prošlost.

- Obzirom da ste u svakom većem američkom i kanadskom gradu naišli na hrvatske zajednice, kako je primljena ideja vašeg projekta o razmjeni djece iseljenika i naših?

- Prihvaćena je dobro, ideja se polako realizira, korak po korak. Približio sam američkim Hrvatima rad udruge veterana specijalne policije i općenito Hrvatsku kroz razne američke medije koji su bili zainteresirani za naš pothvat.

- Jesi li sreo Samoborce na putovanju?

- Gospodin Ivica Dubić iz Velike Rakovice puno nam je pomogao u New Yorku. Sreli smo se i s gospodinom Lehpamerom koji u NY studira na muzičkoj školi.

- Kako funkcionira suradnja između Patrika i tebe? Ipak ste već dva mjeseca skoro non-stop skupa.

- Ipak nismo non-stop skupa, jer otkad smo na američkom zapadu zadnjih 3 tjedna vozimo odvojeno. Našli smo bazu kod Hrvata u Kaliforniji pa sam ja otišao na sjever u nacionalne parkove Oregona, Nevade pa zatim Arizone, a Patrik je istraživao čari surfanja i moto-staza San Diega.

- Što je do sada bio najveći problem na putovanju?

- Trenutno je problem prebaciti motore za Aziju, jer su se stvari zakomplicirale. Također vodimo borbe oko dobivanja viza za pojedine zemlje.

- Znači, konkretan plan za dalje još ne postoji?

- Sve opcije su otvorene. Trajekt koji vozi za Vladivostok je pun do 9. mjeseca. Turkmenistan i Iran su nepredvidive zemlje za ulazak. Radimo planove za sve moguće opcije. Bit će potpuno drugačije nego u Americi. U svakom slučaju, mi na motorima kanimo nazad u Hrvatsku.

Promovirati zajedništvo i prirodne ljepote

Da podsjetimo, Robert i Patrik krenuli su 7. svibnja svojim Suzukijima (od milja zvanima Samoborček i Kaštelanko) na put oko svijeta s dva cilja. Prvi, da svojim zajedničkim poduhvatom potaknu Hrvate (prije svega iseljene Hrvate u SAD-u i Kanadi) na zajedništvo, zornom demonstracijom kako ZG i ST tablice mogu ići bez problema jedna uz drugu, te pokrenuti program razmjene djece između naše i iseljene Hrvatske koja bi na taj način upoznala zavičaj svojih predaka, odnosno vidjela kako izgleda život na zapadu. Drugi cilj je obići nacionalne parkove Amerike i Azije i dokumentirati dio života tamošnjih autohtonih stanovnika te tamošnje prirodne ljepote.

 

Održani 1. Dani žetve u Samoboru

Robert Koletić i Patrik Grgurić na polovici su svog Zemljokruga - putovanja motorima oko svijeta

Arhiva 2011

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002