Božo Horvat, poljoprivrednik iz Gradne
Od poljoprivrede se može solidno živjeti
Božo Horvat iz Gradne jedan je od onih koji su se u potpunosti posvetili poljoprivredi. Ne bavi se time poslije posla, "u fušu", ili prihode od zemlje nadopunjuje iz nekih drugih izvora. On je pravi poljoprivrednik i živi dokaz da je to isplativo.
Kada ste se odlučili u potpunosti posvetiti poljoprivredi?
Počeo sam već u mladim danima, jer sam završio Poljoprivrednu školu. Nakon škole moje prvo zaposlenje je bilo također u poljoprivrednoj firmi, u Stočaru u Samoboru. Nakon nekoliko godina rada u Stočaru postao sam rukovoditelj i na taj način stekao dosta iskustva i znanja. Nakon raspada firme ostao sam u poljoprivredi, jer mi je to bilo najbliže. Kako je Stočar otišao u stečaj, ja sam uzeo zemlju u najam; bilo je to 4 - 5 hektara zemlje od Stočara, a i sami imamo nešto zemlje. Tako sada obrađujemo 7 - 8 hektara zemlje. U počecima je išlo polako. Nije bilo kredita, a nismo ni posuđivali novce, jednostavno smo ono što se malo zaradilo ulagali dalje. Kupovali smo jednu po jednu liniju za navodnjavanje, pa tako danas imamo pod navodnjavanjem 5 ooo m2 zemlje.
Tko sve radi na gospodarstvu?
Prije svega je tu obitelj, odnosno žena i ja. Kako su nam djeca još mala i ne mogu raditi, ipak ponekad malo pripomognu oko slaganja i sličnih stvari. Imamo i stalno zaposlenog djelatnika, a po potrebi uzimamo sezonske radnike, susjede i poznanike. Prije nekoliko godina imali smo i četiri ili pet stalno zaposlenih, ali danas su teška vremena.
Koji su vam osnovni proizvodi?
Osnovni proizvod nam je salata, koju proizvodimo za jednu firmu koja tu salatu dalje prerađuje za McDonald's restorane. To je sorta Iceberg, zelena kristalka. Ona nam uzima gotovo 80% proizvodnje, otprilike 1,5 - 2 tone tjedno salate isporučujemo tom kupcu. Osatatak od 20% proizvodnje su drugi proizvodi koji idu za samoborske i neke zagrebačke restorane.
Kako se salata drži po zimi?
Mi svoje salate imamo sve do Božića. Znači, problem su zapravo samo siječanj i veljača kada salatu kupujemo od veletrgovaca ili iz hladnjače. Ostatak godine imamo svoju robu.
Koji su, po vama, najveći problemi malih poljoprivrednika?
Nama je u Samoboru najveći problem nedostatak jednog ureda za poljoprivredu i kvalitetnih ljudi koji bi bili zaposleni u tom uredu. Postoji u gradu Upravni odjel za gospodarstvo i poljoprivredu, ali ja smatram da bi trebao biti poseban ured samo za poljoprivredu, koji bi nas seljake educirao i upućivao nas. Većina poljoprivrednih domaćinstava u Samoboru je mala, imaju otprilike jedno jutro ili dva i premala su da bi se, primjerice, bavili stočarstvom, jer imaju premalo zemlje. Dakle, mogu se baviti jedino povrtlarstvom ili sličnim kulturama, jer su im površine male, a još su k tome i rascjepkane.
Ne tvrde li neki baš zbog toga da u Samoboru nema poljoprivrede?
S tom tvrdnjom su odmah riješili i problem. Kad sam došao u taj naš upravni odjel u Samoboru i kad mi je možda trebala pomoć i savjet, bilo nam je rečeno da u Samoboru i nema poljoprivrede. To je njihovo rješenje problema.
Kakvi su problemi s plasmanom proizvoda?
Problem je sa zaštitom nas proizvođača. Mi proizvedemo robu koju teško plasiramo, a veliki centri i velike trgovine prodaju uvoznu robu koja je jeftinija. Mi imamo robe, ali oni nas gaze s cijenama i ne dozvoljavaju nam da se dignemo, jer uvozna roba je jeftinija, a kvaliteta tu nije važna. Njima je važna cijena. Nije svejedno imate li na stolu u restoranu salatu koja je to jutro ubrana ili onu koja je putovala tri ili četiri dana u hladnjači.
U sljedećih mjesec dana u Samoboru se otvaraju dva velika robna centra, Konzum i Merkur. Čiju oni salatu prodaju?
Konzum je možda još jedina firma koja kvalitetnije surađuje s domaćim proizvođačima. Ostali veliki centri vuku robu iz hladnjače ili iz uvoza. Konačno, na policama se vidi kakva je i čija je roba i kako izgleda.
Pokušali ste svoje proizvode prodavati i na tržnici.
To je bio problem. Pokušavao sam to dvije godine, ali tu vam stradaju živci, to su svađe, prepirke i nisam na koncu uspio. Možda je bio problem u našoj velikoj proizvodnji, a nama su nudili nekakav štand od dva kvadrata negdje u zapećku i kupci se do nas nisu mogli ni probiti. Većina prodavača na samoborskoj tržnici su prekupci ili nakupci. Problem je bio i taj što smo mi salatu prodavali po 5 ili 6 kuna za kilogram, a svi ostali drže veće cijene. Naravno da nam nisu dozvolili da im mi rušimo cijene.
Spominjali ste i druge probleme, koji nisu vezani uz financije.
Točno, problemi su i druge prirode. Problem u ovoj biljnoj proizvodnji je taj da, ako želiš nešto napraviti, onda se tome treba i posvetiti. Znači, s biljkama treba živjeti od ranog jutra, pa sve do kasne večeri, jer samo tako se godina može završiti uspješno. Ako godina i završi uspješno, treba ostaviti nekakvu zalihu sa strane, kako bi se sljedeće godine ona mogla uložiti u nešto novo, bolju opremu i slično. Mi smo do 10 plastenika došli tek kroz 5 godina. To se zove normalno gospodarenje, jer krediti su jako skupi. Kad kod nas uzmete kredit, a kao mali proizvođač nemate zaštitu na tržištu, jer ste takvi mali nitko i ništa na tržištu, onda vam vele da morate sami odlučiti s kim ćete raditi. Tako imam jednog dužnika koji mi je već pet godina dužan 100 tisuća kuna, pa je došlo do zastare i dio duga mu je sud skinuo. Kako tu može doći do zastare? Ja sam tu salatu posadio, pobrao, odvezao u hotel, dakle, pošteno se naradio i prodao, a sad je došlo do zastare, jer oni meni nisu platili. Mogu li ja čekati da meni dođe zastara za porez? Tako bi svi mogli. Taj nered na tržištu nas jako smeta. Tu ne bi smjelo biti razlike između malih i velikih proizvođača, svi bi trebali imati jednaku zaštitu.
Što je s neiskorištenim i zapuštenim poljoprivrednim površinama u Samoboru?
Takve zapuštene zemlje ima dosta u Samoboru. Mi smo sad opet uzeli dio zemlje u najam, sami smo očistili grmlje da bi ju mogli obrađivati i za sada će nam biti dovoljno, ali već u narednih godinu, dvije bit će nam potrebno više zemlje, jer se širimo. Ne znam kako ćemo i na koji način to riješiti, iako ovdje ima dosta neiskorištene zemlje.
Može li se ipak živjeti od poljoprivrede?
Od poljoprivrede se sasvim solidno može živjeti, naravno, ako se tome posve posvetite, nakon otprilike pet godina ulaganja i mukotrpnog rada. Pritom mislim na one koji kreću otpočetka. No, nakon pet godina dobrog rada cijele obitelji, možete fino stajati na vlastitim nogama i mirno spavati.
Razmišljate li o proizvodnji drugih biljnih kultura?
Spektar biljnih kultura je zapravo vrlo širok. Stvar je do tržišta. Nama salata dobro ide i kupci su nam zadovoljni. Već par godina dobivamo pohvale za svoju proizvodnju, a na temelju toga se također formira i cijena, pa ćemo se zasada toga držati. Neki naši kupci također planiraju širenje, pa ćemo i mi, kao njihovi kooperanti, rasti s njima i ići naprijed.
Koliko zapravo ima prostora na tržištu za male proizvođače?
Mjesta ima. Ako samo pogledate koliki nam je uvoz, a koji nam nije zapravo potreban, prostora ima. U Hrvatskoj postoji velik spektar biljnih proizvoda, veći dio njih se može i skladištiti, pa se stvara zarada i u onim mjesecima kada tome nije sezona. Tu je zelje, cikla, mrkva, da ne nabrajam dalje sve ono što se i u Samoboru može proizvesti.
Velik je broj nezaposlenih, a u Slavoniji su polja zapuštena. Što je razlog takvom stanju?
Ljudi se ne prihvaćaju poljoprivrede, jer vlada veliki nered na tržištu. Nema sigurnog tržišta. Ja sam nekako uspio, puno sam uložio u sve to, ali imao sam tržište. Ne znam je li to bila sreća ili znanje i rad, ali uspjeli smo s tom salatom. Nekoliko godina za redom imali smo sigurno tržište i, evo rezultata. Napravili smo i onaj staklenik za proizvodnju flanaca, tako da smo zaokružili proizvodni proces.
Postoje i drugi rizici u poljoprivredi.
Naravno da postoje. To je radionica na otvorenom. Problem su vremenske neprilike, dugotrajni mrazevi u proljeće. Meni su dosada bile najveći problem dvije tuče, koje su uništile dosta proizvoda. Pokušao sam u gradu pitati za odštetu ili osiguranje, ali nisam dobio ništa. Ne koristim ni poticaje za proizvodnju, jer su oni smiješni. Ja bih, recimo mogao dobiti oko 700 kuna poticaja po hektaru, a samo onaj jedan paketić originalnog sjemenskog paradajza košta 500 ili 600 kuna. I to je problem.
Znači, nema isplate šteta od tuče ili suše, već nam predlažu osiguranje. Ja sam se već raspitivao za to osiguranje, ali sve je to kod nas još u povojima. Recimo, grad, županija i država sufinanciraju to osiguranje sa po 25%, ali osiguravajuća kuća to gleda drukčije i ne želi mi osigurati ove godine salatu, nego bih ja njima morao platiti svaki turnus salate. Kad sve to izračunam, to mi je kao jedna tuča, pa ako me i zahvati ta jedna tuča, to je kao da sam osiguravao salatu. Otprilike sam na istom ako platim osiguranje ili imam štetu od tuče. Ponekad se čuje kako su neki dobili velike poticaje za svinje ili za neku drugu proizvodnju, ali to su pojedinačni slučajevi. Generalno to ne štima. Ljudi se još uvijek najviše bave starim modelom proizvodnje; malo svinja, malo krava, malo biljaka i sad jednostavno ne znaju dalje. Novaca za ulaganje nema i oni grcaju u problemima. Možda nisu još spremni na novi način proizvodnje, ali, isto tako, većina tog stanovništva je već i u godinama, ne mogu više raditi od jutra do mraka. Ja sam sad sretan i zadovoljan, ali bio je to vrlo mukotrpan put. Nije lako danima raditi od jutra do mraka.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)