Zdravko Runtas, vlasnik IGO MATA, proizvođač Samoborske salame
Spremni za 50.000 komada Samoborske salame u 2005.
Zdravko Runtas rođen je 1960. godine u Samoboru. Do svoje 24 godine živio je u Samoborskoj Dubravi. U Samoboru završava osnovno školovanje, a srednje u Zagrebu. Osniva obitelj i gradi kuću u Otruševcu, gdje i danas živi sa suprugom i troje djece. Stariji sin studira ekonomiju, mlađi nastavlja obiteljsku tradiciju i izučava za mesara, a kćer je još u osnovnoj školi. Supruga je po struci ekonomistica i u obiteljskom poduzeću vodi financijski dio poslovanja. Za sebe kaže da je dijete Imesa, firme u kojoj je radio do 1995. godine, kada osniva vlastito poduzeće za preradu mesnih proizvoda.
Kako je bilo u početku?
Za početak imao sam nešto svoje, odnosno obiteljske ušteđevine, a pomogli su i prijatelji. Prije nego sam započeo s vlastitim biznisom, bio sam jedan od najmlađih poslovođa u Imesu i jedan od dioničara i suvlasnika. Bila su teška vremena, firma je propadala, a na kraju je i prodana. Kako nismo uspjeli zadržati svoje udjele u firmi, a nakon Oluje, gdje sam bio u Kninskoj pukovniji, odlučio sam pokrenuti vlastitu firmu. Uz pomoć prijatelja kupio sam jedan lokal u Dugavama u Zagrebu. Otplaćivao sam ga otprilike dvije godine i tamo smo radili čistu maloprodaju. Meso smo kupovali od raznih dobavljača i prodavali. Pokušali smo se širiti i nuditi svoju robu restoranima i vrtićima, ali se onda zakonski nije moglo ići iz maloprodaje u veleprodaju, kako se to onda tretiralo. Zato smo iznajmili skladište u Starom Brestju u Sesvetama i tu smo radili veleprodaju oko dvije i pol godine. Kasnije, 1998. smo iznajmili jedan veliki prostor u Novakima, u bivšoj tiskari Zagreb i tu smo imali i distribuciju i maloprodaju, a stekli smo i neke vjerne kupce. Pokazala se potreba za vlastitim prostorom i smanjenjem troškova, pa smo krenuli u gradnju vlastitog pogona. Tako danas imamo 300 kvadratnih metara vlastitog radnog prostora i još toliko pratećeg prostora, znači sveukupno oko 600 m2 u Otruševcu. Prošle godine dograđeno je još 300 m2. S radom smo počeli 2001., nakon gotovo dvije godine gradnje.
Koja vam je osnovna djelatnost i gdje nabavljate sirovine?
Osnovna nam je proizvodnja i prerada mesa. U Samoboru i bližoj okolici kupujemo koliko možemo od malih uzgajivača, ali glavninu mesa nabavljamo u Slavoniji, od jedne firme pokraj Slavonskog Broda i od Interprodukta iz Pitomače.
Kako gledate na stanje u stočarstvu kod nas?
Teško je to opisati. Seljaci su nezadovoljni, mesa ima, a uvoz je sve veći. Bez dobre organizacije, a koju sad nemamo, ne može ni biti bolje. Uvijek treba netko tko će posložiti stvari na svoje mjesto. Dok je puno gospodara, nikad neće biti reda. Događa se da ima previše mesa, cijene onda padaju i ljudi izgube volju, ne isplati im se hraniti ni proizvoditi. Kad pak prestanu uzgajati i proizvoditi, dođe do manjka mesa, cijene rastu, pa proizvode samo ono što im se isplati. Danas je primjerice otkupna cijena junetine 18 i više kuna, što je nekad bila cijena teletine. Danas ima svinja i peradi, ali junetine nema i skupa je.
Zašto im se ne isplati uzgajati junad?
Jedan ciklus u uzgoju junadi traje godinu, godinu i pol. Sa svinjama je puno lakše i taj ciklus traje otprilike 3 ili 4 mjeseca. Dakle, treba duže čekati da se vidi nekakav rezultat ili da se obnovi stado.
A kako je vama, prerađivačima mesa?
Dobro je, iako je prije bilo puno bolje. Ulaskom stranih lanaca snizile su se i marže, cijene se spuštaju. Problem je što su troškovi ostali zapravo isti ili se čak povećavaju, a razlike u cijeni su sve manje. Može se opstati jedino ako s čim manje troškova napravite čim veći posao.
Gdje plasirate svoje proizvode?
Naši najveći potrošači su u Zagrebu. Tu imamo tri svoje mesnice, opskrbljujemo četiri bolnice, dvadeset i devet zagrebačkih vrtića, nekoliko restorana i slično.
Vaš najnoviji proizvod je Samoborska salama. Jeste li se i prije bavili proizvodnjom suhomesnatih proizvoda?
Od samog početka rada u novom pogonu u Otruševcu, koji je opremljen i za tu vrstu proizvodnje, radili smo uglavnom polutrajne proizvode. Za trajne proizvode tada još nismo u potpunosti bili opremljeni, pa ih nismo ni radili. Od polutrajnih proizvoda tu je bila cijela paleta; hrenovke, parizer, posebna, tirolska, mortadela, šunka i slično. Samoborska salama je naš prvi trajni proizvod i radi se klasično, na stari način. Od pomagala tu je samo jedan "špekšnajder", stroj koji na hladno reže i kocka meso i slaninu, jer za ove količine koje mi proizvodimo bilo bi zaista preskupo to raditi na ruke. Već nekoliko godina bila mi je želja da napravimo jednu takvu salamu, koja se inače radi po kućama u malim količinama i po starom receptu i nema je na širem tržištu. Tako je zamišljena Samoborska salama, proizvod koji smo u počecima, dok se stvarala, uglavnom poklanjali. Za ovu godinu planiramo proizvodnju od oko 50 tisuća komada - ne kilograma, već komada.
Kakva je po kvaliteti Samoborska salama? Podsjeća li na neku već poznatu?
Ona ne podsjeća niti na jednu trajnu salamu, jer, osim "zimske", sve ostalo su kobasice, a ne trajne salame. Samoborska salama razlikuje se i od "zimske", jer ona se radi sa usitnjenim mesom i radi se drugačijim načinom obrade, na drugim strojevima i tako dalje. U Samoborskoj salami vidite komadiće mesa i komadiće slanine i, osim prirodnih začina, u njoj nema ništa drugo. Omjer mesa i slanine je uvijek isti. Ona je probavljivija i jestivija od drugih takvih proizvoda.
Što očekujete od Samoborske salame na tržištu?
U ovom momentu, a na samom smo početku afirmiranja te salame na tržištu, još uvijek radimo i sve ostale naše proizvode. Želja mi je da jednog dana proizvodimo samo tu salamu. No, do onda treba pripremiti vlastitu sirovinu, meso i svinje koje će se namjenski uzgajati i koristiti samo za Samoborsku salamu, a uz to bi se mogla proizvoditi i Samoborska češnjofka, jer u nju ide druga vrsta mesa, ona koja se ne koristi za salamu. Treća kategorija mesa koja bi ostala od te proizvodnje mogla bi se koristiti za proizvodnju kobasica za kuhanje. Tu se nekako vidimo u budućnosti, ali zasada još uvijek ne možemo živjeti samo od proizvodnje salame.
Koliko imate zaposlenih?
Imamo dvadeset i sedam zaposlenih.
Imate li osigurano tržište za Samoborsku salamu?
Distribucija je dosada dosta dobro išla preko naših maloprodajnih mjesta. Kako je Samoborska salama nastala na inicijativu Udruge Zlatna šajba, pa i uz potporu Grada i Županije, ona je i marketinški bila praćena, pa smo uspijevali prodati ono što je bilo proizvedeno. Sada, kad imamo jedan dio pogona koji se koristi isključivo za proizvodnju Samoborske salame, imamo velike mogućnosti proizvodnje u cijeloj godini. Prostor je opremljen tako da ne ovisi o vanjskim vremenskim uvjetima, dakle, imamo kontroliranu proizvodnju. Tržište osvajamo polako. Tu je ugovor sa Zračnom lukom u Zagrebu i njihovim cateringom, a potpisan je ugovor i s Erom Tornado za prodaju u njihovom centru u Samoboru, a dalje i u drugim njihovim centrima. Također smo već duboko u pregovorima s Ipercoopom, koji nam je isto tako interesantan. Nakon toga treba vidjeti potrebe tržišta i ako ćemo moći napraviti više, a tržište pokaže interes, onda ćemo se širiti dalje. Za takve velike robne centre potrebne su i velike količine salame. Zasada možemo tjedno isporučiti oko tisuću salama. To pokriva dosadašnju potražnju i ugovore, a moglo bi pokriti i još vjerojatno barem jedan trgovački lanac. Salama je specifičan proizvod. Nije to kuhani gablec, pa da se jede baš u svakoj prilici, samo da se utaži glad. U našoj, Samoborskoj salami, ljudi trebaju i uživati.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)