Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Robert Škiljan
PO GLAVI STANOVNIKA

Hrvatska, deset godina poslije

Žalosno, još ne tučeju...

Dakle, prosvjedi.

Minulo je desetak godina od zbivanja kojih se mnogi prisjećaju, mnogi za njih ne znaju, neki drugi pak znaju, ali se ne žele sjetiti, a snimke tih događanja u TV kalendaru HRT-a (urednik Obrad Kosovac, ej!) nikada nećete vidjeti.

Dakle, tih godina - 1997., 1998. i 1999. Zagrebom su marširale kolone nezadovoljnika, mahom radnika i seljaka (poštena inteligencija u to se vrijeme držala dva tri nezavisna lista i u dva - tri televizijska "formata".

Dakle, o čemu je, u to doba, bila riječ?

Nekih 500 - 600 tisuća radnika svakodnevno je, godinama, radilo u okviru svojih nadležnosti i ljudskih mogućnosti, a plaće nisu viđali ni na kraju mjeseca, ni na kraju godine, a, pokazalo se to kasnije - nikada.

A i seljaci, sezonci kakvi već jesu (o "proizvođačima" pšenice se prvenstveno radilo) nikad, pa ni pred sjetvu, ni poslije žetve, za svoj "trud" i ljubav prema Radiću i Domovini nisu dobivali onoliko koliko su mislili da im pripada. Oni su iskali (baš kao i Slovenci danas) "pravičnu naknadu", a država im je, kao pravi kapitalist, nudila lovu za koju na "otvorenom tržištu" može kupiti istu robu, tzv. "pšenicu". I to bez kuke i motike.

U to je vrijeme Markov trg bio "otvoren" za okupljanja, skupljanja i prikupljanja, ali ipak...

Godinama su tamo hodočastili šljakeri iz pogona ovog, ili onog i od "nadležnih organa" uspijevali utjerati plaću za "ožujak, travanj, svibanj i lipanj, a onda ćemo vidjeti". Poduzeća spremna za stečaj, bankrot ili likvidaciju normalno su poslovala na tržištu, od države dobivala poslove, spremala se za zadnju fazu "privatizacije", a love nije bilo samo za njih - radnike, od tada vođenih u knjigama kao "djelatnici".

I onda su, u toj uznapredovaloj fazi "državnog kapitalizma", radnici, izmrcvareni kontinuiranim ponižavanjem i neplaćanjem zarađenoga konačno za ozbiljno krenuli prema Markovom trgu.

Ali, avaj, kuku, naopako i zlo! U Jurišićevoj su ih ulici, kod pošte (tada još uvijek HPT-a, a prije cijepanja poduzeća i telekomunikacijskog uzleta HT-a i Mudrinića) dočekale barikade, specijalci i - udri!

Priznajte, danas, kad vidite ove zajebante - Sanaderove specijalce - Polančeca, Kosoricu, Čobankovića i druge lažove, prosto poželite da prosvjednike, kao krajem devedestih godina minulog stoljeća, dočekaju pravi specijalci.

Ponekad je bolje potrošiti malo krvi nego hrpu živaca.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (31)