18.04.2008.

Prof. Dragomir-Maji Vlahović, dipl.inž.arh., predsjednik samoborskog Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta

Treba imati vremena biti spor

Prof. Dragomir-Maji Vlahović, dipl.inž.arh., predsjednik samoborskog Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta

Dragomir-Maji Vlahović rođen je 1945. godine u Zagrebu. Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Samoboru, nakon čega upisuje studij arhitekture u Zagrebu. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1970. godine, a na istom fakultetu već dvadesetak godina predaje, danas kao redovni profesor na Katedri za arhitektonsko projektiranje. Mentor je na radionicama iz obiteljske kuće i višestambenih zgrada te na diplomi. Također predaje izborni predmet Japanska prostorna koncepcija.

Objavljivao je znanstvene radove, teoretske eseje i studije u časopisima Arhitektura, Čovjek i prostor i Sinteza. Glavni je urednik knjige Zgrade društveno poticane stanogradnje. Izlagao je svoje radove na izložbama u Zagrebu, Tokyu, Sapporu, Beogradu, Piranu, Milanu, Beču i Canberri te sudjelovao na desetak Shinkenchiku natječaja u Japanu.

Predsjednik je ili član žirija na javnim natječajima, bio je u timu za izradu Pravilnika za društveno poticanu stanogradnju te revident na idejnim i glavnim projektima poticane stanogradnje za potrebe Ministarstva za javne radove, obnovu i graditeljstvo.

Radovi su mu objavljivani u časopisima Čovjek i prostor, Arhitektura, Oris, The Japan Architect i Interni, u Enciklopediji hrvatske umjetnosti te u knjizi Suvremena hrvatska arhitektura.

Nagrade:

- počasna nagrada na Tokyo International Lighting Design Competition, 1977.

- priznanje 23. Zagrebačkog salona za natječaj Japanska kuća danas i za doprinos istraživanju problematike suvremenog stanovanja, 1988.

- Velika nagrada 26. Zagrebačkog salona za obiteljsku kuću Raubar-Kolovrat (Crna kuća I.) u Zagrebu, 1991.

Povod ovom razgovoru je osnivanje i rad Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta. Kada je i kako došlo do njegovog osnivanja?

Odazvao sam se na poziv gradonačelnika Filipca i njegovih suradnika da sudjelujem u radu tog povjerenstva, a do njegovog je osnivanja došlo temeljem zakona od prošle godine, koji obvezuje gradove na njihovo osnivanje. U kuloarima se to povjerenstvo često naziva i "komisija za arhitektonsku ljepotu". Kao Samoborcu i građaninu ovoga grada stalo mi je da se on razvija po premisama profesije. Od gradonačelnika sam dobio pravo na slobodan izbor suradnika, pa sam izabrao kolege iz Samobora, koje smatram kompetentnima i koji poznaju situaciju u Samoboru.

Je li vas taj poziv na neki način iznenadio?

Mogu reći da je, i to ugodno, jer je gradonačelnik time pokazao da mu je stalo do razvoja grada na način da se konačno počne poštovati struka. Znamo da su urbanizam i arhitektura već postali brendovi, odnosno, na neki način, proizvodi. A Samobor je jedno posebno mjesto koje treba štititi, čiji duh treba sačuvati, ali ga treba i suvremeno razvijati.

Koliko dugo povjerenstvo djeluje, na koji način radi i što sve vam dolazi na stol?

Rekao bih da povjerenstvo radi interdisciplinarno i komplementarno. Nominalno sam njegov voditelj, ali zapravo sam samo prvi među jednakima, jer tu su još tri člana povjerenstva: arhitekti Edvin Šmit, Miroslav Šavar i Goran Majnarić i u radu sudjelujemo ravnopravno. Imamo različite kompetencije. Neki kolege su više informirani o problematici u kontekstu zakona, katastra ili urbanističkih planova, a neki pak više što se tiče takozvane "arhitektonske ljepote" ili kvalitete samog projekta. Do sada smo održali 5 sjednica i već su se pokazali određeni problemi. Najveći su vezani uz kvalitetu samih projekata. Inače, osobno ne volim ambivalentne pojmove kao što su "arhitektonska uspješnost" ili "arhitektonska ljepota", bez obzira što smatram da je za arhitekturu jako važno da je ona i "lijepa". Ali, arhitektura ima i sadržaj. U kvalitetu projekta ne spada samo izgled zgrade koja će se graditi, već kvalitetu implicira i sadržaj te zgrade. Dakle, tu su problemi.

Kako raspravljate i donosite zaključke?

Što se tiče djelovanja samog povjerenstva, u kontekstu Hrvatske komore arhitekata i inženjera u graditeljstvu, tj. Razreda arhitekata i njihovih naputaka, još nisu definirani točni kriteriji. No, postoje opći kriteriji unutar struke i naše profesije. Oni mogu biti numerički, a to je da zadovoljavaju zakonske odredbe, što ne znači da je zadovoljen i kriterij kvalitete projekta. Kvalitetu projekta, pak, određuje puno stvari. Kad govorimo o višestambenim objektima i danas toliko popularnim "urbanim vilama", uvijek se najprije fokusiram na tlocrtnu organizaciju stana, jer tako se najbolje "štiti" investitora, ali i potencijalnog kupca, odnosno stanara te kuće. Projektante prije svega zanimaju i oni očekuju one prije spomenute numeričke odgovore.

O onoj drugoj razini mogu reći da su kriteriji, metaforički rečeno, umjetnički, a umjetnost opet implicira više razina. Primjerice, kad dobijem neki projekt u ruke, bez obzira radi li se o privatnoj kući, višestambenom objektu ili pak dječjem vrtiću, polazim od toga da svaki pojedinac koji će koristiti taj prostor ima pravo na sunce, na pogled i na mir i tišinu. To su neke osnovne premise koje impliciraju kvalitetu projekta. Dakle, nije sve u brojkama i zakonima.

Koga i na koji način zaključci povjerenstva obvezuju ili ne obvezuju?

Naši zaključci obvezuju i projektanta i zakonodavca. Mi valoriziramo idejne projekte. Ako idejni projekt nije od nas dobio prolaznu ocjenu, ne može, po novom zakonu, dobiti lokacijsku ili građevinsku dozvolu. Povjerenstvo nije "zločesto", nego djeluje isključivo prema kriterijima struke. Zapravo, komisija ide toliko daleko da radi zapravo reviziju idejnih projekata. U dopisu koji šaljemo projektantima stoji koje se sve izmjene moraju napraviti, ali ne u smislu sugestije, već zakonskih i drugih propisa i numeričkih podataka, a kad govorimo o arhitektonskom izrazu i već spomenutoj "ljepoti", tada sugeriramo što bi se trebalo promijeniti. A tu onda nastaju problemi. Mi zapravo štitimo Grad, gradonačelnika i njegove suradnike. K tome, štitimo i korisnike budućeg prostora koji se gradi. A štitimo, u krajnjoj liniji, i investitora koji će na koncu imati manje problema s dobivanjem dozvola, jer će objekt biti sveden na normalno, kvalitetno i stručno stanje. Zato dobar i kvalitetan arhitekt zapravo štedi vrijeme investitoru.

Kakve su reakcije projektanata i investitora?

Do sada još nismo imali reakcija ni od jedne strane. U kontekstu naše valorizacije stvorili smo određena mišljenja, a i stekli neka iskustva. Indikativno je da projekti koji su nama do sada došli na stol nisu na nekoj visokoj, kvalitetnoj razini. Pri tome ne mislim na "visoku" arhitekturu, već na normalnu, pristojnu, ljudsku razinu arhitekture. Osobno smatram da investitori nisu, neću reći dovoljno educirani, nego ću reći da nisu informirani. Također mislim da se projektanti biraju nasumce, jer i u arhitekturi postoji prva, druga, treća, i tako dalje, liga projektanata, odnosno razina projektanata. Rekao bih da većina ovih projekata koji su nama do sada dostavljeni na povjerenstvo nije referentna. Iza tih projekata ne stoje kvalitetni arhitekti.

Kako se stječu reference kod nas? Kojim izložbama, radovima...?

Svake godine Društvo arhitekata Grada Zagreba organizira godišnju izložbu ostvarenja hrvatskih arhitekata. Kad neki arhitekt isprojektira neku zgradu ili kuću, bez obzira na namjenu, a zatim je i realizira, dakle taj objekt se izgradi, tada može ići na tu izložbu. Na toj izložbi nema selekcije za prihvaćanje radova. Svi oni koji ispune formular prijavnice, uz prije navedene uvjete, dobit će prostor za izlaganje svojeg rada. Kasnije žiri iz Udruge hrvatskih arhitekata ocijeni radove, a oni se onda po temama i nagrađuju. To je, recimo, prva referenca, svima dostupna.

Druga referenca je, recimo, Zagrebački salon, koji je žiriran, a na koji svaki kreativan arhitekt može poslati svoj rad. Ako komisija smatra da je rad dobar, ide na izložbu i natječe se za nagrade Salona. Tu su još i stručni časopisi: Arhitektura, Čovjek i prostor i Oris, u kojima se publiciraju dobri radovi. Dakle, jedina referenca je zapravo stručnost. Referenca je kad vam sama struka prizna kvalitetu. Znate i sami da se kad, na primjer, idete liječniku, dobro raspitate je li on stručnjak u "svom fahu". Tako bi trebalo biti i u arhitekturi. A arhitektura se, to moram napomenuti, uči cijeli život, to je kreativno zanimanje. Zato zapravo i ne postoji velika razlika između odličnog studenta arhitekture i dobrog arhitekta šezdesetgodišnjaka - i jedan i drugi mogu imati kvalitetan projekt.

Kako kao Samoborac, ali i intelektualac i arhitekt, gledate na razvoj Samobora u cjelini?

Još u vrijeme Domovinskog rata sam u jednom intervjuu za Samoborske novine rekao: "Sačuvajmo Samobor". Međutim, skoro ništa se nije dogodilo. U proteklih petnaestak godina u prostoru se pokazuje velik nered. Samobor se razvija heterogeno, a grešaka ima puno - od urbanističkih planova i loših detaljnih urbanističkih planova do pogrešnog planiranja općenito, a prije možemo reći neplaniranja... Sve u svemu, u posljednjih petnaestak godina zavladao je kaos. Ovo povjerenstvo koje je tema ovog razgovora pokušat će uvesti red u ponašanje u prostoru.

Greške se teško mogu ispraviti, jer ne možemo rušiti već sagrađene objekte. Kako to izgleda u razvijenim demokracijama?

Tamo nema te razine devastacije prostora. Makar, ponegdje se i tamo može naći devijacija. No, pogledajte samo našu obalu, s kojom se dičimo da je najljepša na svijetu. Tipični slučajevi su Vir i Rogoznica. To je zbilja nešto nezamislivo i katastrofalno. U Samoboru ima pojedinačnih, ja bih rekao, devijantnih situacija, a priča o tome tko je kriv zapravo je dugačka.

Moje stajalište je da pojedinac ne može reći: "Ja ću na svojoj parceli graditi što se meni sviđa". Nekakvo je opće mišljenje da o ukusima ne treba raspravljati, ali ja kao arhitekt smatram da o ovim specifičnim - anakronim ukusima treba raspravljati, jer svako mjesto i svaki grad pripadaju određenom kulturnom krugu, imaju svoj duh... Kad me već pitate o Samoboru, neću govoriti konkretno o imenima, ali imamo kulturološki krimen unutar mjesta, u gradnji nekih obiteljskih kuća, a da ne govorim o nekim većim objektima kao što su proizvodne hale, trgovački centri ili takozvane "urbane vile".

Što je sa starom gradskom jezgrom, u kojoj imamo svakakvih primjera nagrđivanja kuća reklamama, a prostora nesklapnom urbanom opremom? Zašto se to dozvoljava?

Nekada je, prije otprilike dvadesetak i više godina, i za to postojala komisija koja je za sve natpise i table davala dozvolu za njihovo postavljanje. Ne smatram taj dio urbanizma efemernim, ali osobno me više zanima kakve kuće dolaze u prostor. Ne razumijem, na primjer, kako se može izdati dozvola za obiteljsku kuću koja ima u sebi replike dorskih, jonskih ili korintskih stupova ili nešto slično. Takva kuća je anakrona; ona ne samo da nije u duhu vremena, ona nije u duhu prostora u koji se stavlja. Također, ne mogu shvatiti one investitore koji kažu da hoće "finsku kuću" ili kuću iz "meksičke sapunice" na tom i tom mjestu. Naravno da, općenito, treba uvažavati želje pojedinaca, ali za to mora postojati urbanistički plan i mora postojati kompetentna struka, a u ovom času je to ovo povjerenstvo, koje će valorizirati da li je to u navedenom prostoru moguće ili ne.

Što biste savjetovali investitorima? Oni ipak žele proći čim jeftinije, bez obzira radi li se o "developerima" ili onima koji za sebe grade obiteljsku kuću...

Ne želim da ispadne da dociram, ali zaista bih htio dati savjet investitorima da se najprije raspitaju i informiraju o kvalitetnim i referentnim arhitektima u Hrvatskoj, a kojih ima jako puno. Kolega Rusan, poznati zagrebački arhitekt i glavni urednik Orisa, časopisa za arhitekturu i kulturu, izdao je nedavno knjigu Suvremena hrvatska arhitektura, u kojoj su navedeni svi nagrađeni, publicirani i referentni objekti svih namjena i tipologija, građeni u Hrvatskoj od 1990. do danas. Dakle, u toj knjizi od cca 650 stranica navedeno je skoro stotinu hrvatskih referentnih arhitekata. Ne želim da me se krivo shvati, jer ja nisam protiv toga da se gradi, no smatram da vrijeme nije novac. Za današnje investitore vrijeme je novac, ali ja smatram da za projektiranje i gradnju treba imati vremena biti spor. Tek tada vrijeme postaje novac. Investitori bi trebali shvatiti da građevina treba biti kvalitetan proizvod koji se prodaje na tržištu i ako imaju referentnog arhitekta, koji će to kvalitetno projektirati, povjerenstvo neće imati problema.

Ipak, projektirati mogu svi arhitekti...

Problem je, između ostalog, i u našoj komori. U nju ulaze svi arhitekti koji diplomiraju na Arhitektonskom fakultetu i nakon tri godine prakse dobivaju "pečat" ovlaštenog arhitekta. Međutim, ljudi zaboravljaju da se arhitektura uči cijeli život. Ne prestaje se učiti onog časa kad se diplomira. To znači da i unutar komore postoje arhitekti koji nisu kompetentni za određena područja ili pak nisu kvalitetni općenito. Investitori koji gledaju uglavnom samo na vrijeme i profit, što je, inače, legitimno u ovom našem kapitalizmu, ipak bi trebali shvatiti da će brže i lakše ostvariti svoj profit ako dio novca ulože u kvalitetan projekt.

Postoje li ikakvi strukovni mehanizmi "neutraliziranja" onih arhitekata koji su za novac spremni "nacrtati" baš sve, "po željama" investitora? Kako na to reagira vaša komora?

Ne mogu govoriti o stavu komore, kao ni o tim kolegama arhitektima koji će se za novac prilagoditi svemu, i u tom smislu projektirati, ako treba i "crnom vragu". Ja obično metaforički kažem da neću projektirati "crnom vragu", nego ću kuću obojati u crno. No, govoreći hipotetski, ako kao investitor imam, primjerice, 200 tisuća eura za obiteljsku kuću ili 50 milijuna eura za neki kapitalni objekt, što je, u oba slučaja, jako velik novac, onda sigurno neću tražiti nekog arhitekta koji će mi tu zgradu projektirati ispod cijene tarife komore. Tražit ću dobrog i priznatog arhitekta, jer se radi o prevelikom ulogu da bi se isti "uprskao".

Međutim, ne radi se o Vama. To bi bila neka idealna situacija. U stvarnosti je drugačije...

Ne govorim ja o idealnom investitoru koji ima savjesti. Radi se upravo o tome da k nama na povjerenstvo dolaze većinom projekti koji iziskuju velike izmjene, koje moramo vraćati, dakle ne možemo im dati prolaznu ocjenu. Ti projekti su skoro na razini onoga što rade neki neambiciozni studenti na drugoj godini fakulteta. Dakle, tu nešto ne štima. K tome, vraćanje projekta na doradu, i po nekoliko puta, iziskuje dodatno vrijeme i dodatno gubljenje novaca za investitora. Evo, imamo recentni primjer zagrebačkog aerodroma. Za njegovo projektiranje će biti pozvan i najveći svjetski stručnjak za to područje, a sudjelovat će i naši arhitekti, da se vidi tko je bolji. Važno je to natjecanje, a kod naših investitora u pravilu toga nema. Svake subote otvorim novine i gledam kakve se kuće i stanovi prodaju. Bolje da to ne komentiram.

Što mislite o projektu Kulturno - komercijalnog centra koji se planira graditi na mjestu sadašnjeg kina, odnosno na Trgu Matice hrvatske?

Nemam potpunu informaciju, jer projekt još nije došao do komisije. Inače, kad valoriziram bilo koji projekt, uopće ne gledam ime investitora ili projektanta arhitekta. Gledam isključivo projekt i njegovu kvalitetu. Ovo pitanje bi trebali zapravo postaviti urbanistima koji su radili detaljni urbanistički plan za taj dio grada, jer je to ključno. Dakle, najprije bi trebao postojati detaljni plan uređenja za tu cjelinu, a tada, nakon što su takav plan odobrili građani kroz javni uvid i raspravu, tada je legalno sve moguće. Uvijek se zalažem za instituciju javnog i anonimnog natječaja, jer je to najlegitimnije i najtransparentnije, a tako se dobiju i najbolji rezultati. Tako je sve čisto. Postoji i institut pozivnog natječaja, ali tada se zovu referentni i afirmirani arhitekti kako bi ulagač u projekt bio siguran da će mu se to kroz kvalitetu i vratiti. Treća je situacija da se ne inkomodira mikrolokacija, dakle treba vidjeti što treba očuvati, a što može biti inovativno na tom prostoru.

Jasno je da će investitor pokušati sagraditi čim više komercijalnih sadržaja. Kako se tu postaviti?

Na takva hipotetska pitanja, bez uvida u idejno rješenje, teško je odgovarati. Moj osobni stav je da se niti jedan grad ne bi smio "zacementirati" i izgledati stisnut kao "pašteta u konzervi", već se treba razvijati. Postoje premise i načini na kojima može počivati taj razvoj. Trebalo bi inzistirati na javnim natječajima i na dobrim honorarima za te natječaje pa će se onda lakše doći do dobrih rezultata.

Predviđa se da će Samobor u ne tako dalekoj budućnosti imati i desetak tisuća stanovnika više nego sada. Može li to ovaj grad "progutati"?

O tome su trebali razmišljati oni koji su radili generalni urbanistički plan. Samobor vidim kao konzistentno i prekrasno mjesto s prirodnom okolinom, nešto poput Heidelberga. O mogućem povećanju broja stanovnika i potrebnoj infrastrukturi mora misliti i vlast.

Kad ste već spomenuli Heidelberg, u Samoboru se planira osnovati i katoličko sveučilište, sveučilišni kampus. Može li se preko noći stvoriti tradicija tipa Heidelberga?

Pitanje je kompleksno. Tradicija zapravo već postoji, jer je zagrebačko sveučilište vrlo staro i ono se sada samo širi. U tom kontekstu Samobor gledam kao grad koji je samo 20 kilometara udaljen od glavnog grada Hrvatske, a koji ima urbanu fizionomiju. Samobor je jedan komoran gradić s jakom povijesnom činjenicom, što ne znači da se na mjestu bivše vojarne ne može napraviti jedan suvremen kampus.

Kuda s gradskom upravom i službama? Centar nam je prilično zagušen.

Koliko sam upoznat sa situacijom, vidim da gradska uprava razmišlja o tome. Na primjer, seli se autobusni kolodvor, ide se u rekonstrukciju tržnice i tako dalje. Očito se o tome brine. A tu je i GUP prema kojem će se Samobor dalje razvijati.

Robert Škiljan

 

Prof. Dragomir-Maji Vlahović, dipl.inž.arh., predsjednik samoborskog Povjerenstva za ocjenu arhitektonske uspješnosti idejnog projekta

Arhiva 2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003

2002