Nikola Burić Čokot, hrvatski branitelj i nositelj nezavisne liste građana
Pošteno i bez lažnih obećanja
Nikola Burić rođen je 1. studenog 1958. godine u malom žumberačkom selu Sopoti. S roditeljima već u ranom djetinjstvu seli u Samobor, gdje završava osnovnu i srednju školu elektro smjera. Nakon odsluženja vojnog roka bio je do početka Domovinskog rata zaposlen u Elektri Samobor. Promjene u Hrvatskoj i početak rata mijenjaju njegove planove da otvori vlastitu električarsku radionicu, pa se već u prvim danima priključuje Zboru narodne garde.
Koje je bilo vaše prvo ratište?
U lipnju 1991. uključio sam se u dragovoljačke postrojbe, a nakon dvomjesečne obuke, koju smo izvodili u Poganoj Jami, otišao sam kao dragovoljac iz Vlaške u Vukovar. U Vukovaru sam bio od prvog do zadnjeg dana, gdje sam kao zapovjednik Sajmišta sa svojom skupinom ljudi 18. na 19. studeni 1991. krenuo u proboj prema Vinkovcima. Početkom 1992. godine vratio sam se u bazu, u Rakitje. Sljedeća zadaća brigade je bila južno bojište, gdje sam ostao do 1995. godine. Aktivno sam sudjelovao u akcijama Oluja, Medački džep i Maslenica. Nakon završetka ratnih operacija i oslobađanja Hrvatske preuzeo sam dužnost načelnika stožera, a kasnije i zapovjednika samoborske Vojarne Taborec.
Koliko je ljudi i boraca, prema vašim procjenama, branilo Vukovar?
Oko tih brojki bilo je puno nagađanja i svašta se pisalo i pričalo; od 5 tisuća, pa do 10 tisuća ljudi. To nije točno. Vukovar je branilo, a pritom mislim na Sajmište, Bogdanovce, Mitnicu i Borovo, 2 i pol tisuće ljudi. Kad sam kretao u Vukovar shvatio sam da se Samobor ne brani ovdje doma, nego u Vukovaru i zapadnoj Slavoniji. Tada nisam ni znao da postoji 8. samoborska brigada, kasnije 151., ali bio sam sretan i ponosan na tu brigadu, iako ja nisam u njoj sudjelovao.
Vaša vojna karijera nastavila se u Vojarni Taborec.
Da, po povratku s ratišta bio sam najprije načelnik stožera. Nakon preustroja Hrvatske vojske postao sam zapovjednik samoborske Vojarne i zapovjednik Centra za obuku vezista, sve do umirovljenja 2002. godine. Zadaća našeg centra je bila obučavanje mladih ročnika za veziste Hrvatske vojske. Povukao sam se u mirovinu, jer sam smatrao da je došlo vrijeme za mlađe i zdravije kadrove, koji znaju strane jezike, na što se posebno počeo stavljati naglasak. Oni su budućnost Hrvatske vojske, a mi stariji, koji smo bili na ratištima od '91., trebamo dati prednost mlađima i školovanijima.
Kao zapovjednik Vojarne imali ste česte kontakte i s civilnim vlastima. Kakva su vaša iskustva u tim kontaktima s Gradom?
Imam odlična iskustva. Često sam kontaktirao s gradskim čelnicima, jer su moji pomoćnici obavljali vojne dužnosti, a ja sam djelovao više prema van, prema gradu. Uvijek smo nastojali biti na raspolaganju gradu i civilnim strukturama, pa smo tako pomogli u čišćenju Vugrinščaka u samim počecima njegova obnavljanja i sličnim akcijama, a dosta smo surađivali i s crkvom, s pokojnim župnikom Horvatom. Bili smo uvijek uključeni u manifestacije koje su se događale u Samoboru, od Noćne trke, Salamijade i drugih, na Žumberku smo velečasnom Vranešiću pomagali u organizaciji okupljanja na Svetoj Geri, a velik doprinos dali smo i prilikom otvaranja planinarskog doma u Koretićima. Uglavnom, uvijek smo se nastojali odazvati na takve pozive i pomoći koliko možemo. Kao Samoborac i građanin ovoga grada svoje mogućnosti i snage usmjeravao sam za boljitak Samobora, da njegovi građani bolje i ljepše žive.
Nositelj ste nezavisne liste na predstojećim lokalnim izborima, a drugi na vašoj listi je također jedan branitelj, Stjepan Jelić. Kako vi gledate na probleme braniteljske populacije i što mislite o broju branitelja s kojim se već neko vrijeme manipulira u javnosti?
Prije svega, ova Zadruga branitelja, čiji je osnivač Stjepan Jelić, već sada pokazuje velike rezultate. I sama ministrica se vrlo pohvalno izrazila o programu osnivanja braniteljskih zadruga koji je upravo on osmislio. Cilj takvih zadruga je smanjenje nezaposlenosti među razvojačenim braniteljima, a u praksi se pokazalo da to dobro funkcionira na ovaj način. Potreban je dobar plan i poticajna sredstva, pa krene i posao. Mi u Samoboru imamo vrlo dobrih primjera. U braniteljskoj populaciji ima puno neiskorištenog potencijala koji je tako potreban boljitku domovine, ovom gradu, a posebno njegovoj okolici, koja je godinama nepravedno zapostavljana.
Što se tiče broja branitelja o kojemu se dosta govorilo u javnosti, smatram da je cijela stvar zapravo krivo postavljena. Primjerice, sada će ministarstvo dijeliti dionice, povlastice i slično, a branitelji se bune da ima svašta i svakoga na tim listama. Istina je da nismo svi mogli biti u Vukovaru ili na samim bojištima, a svakom borcu je logistika vrlo bitna. Ja i dan-danas tvrdim da je Hrvatska dobila rat zahvaljujući logistici, znači i onima koji tijekom rata možda nisu ni vidjeli bojište, ali su radili koristan posao vezan za rat i obranu.
Kada ste odlučili ući, možemo reći, u politiku, odnosno krenuti na izbore s nezavisnom listom?
Već kad sam se prije 4 godine spremao u mirovinu, razmišljao sam što ću dalje raditi i imam li snage i znanja da na neki način i dalje pomažem ovome gradu i njegovim građanima. Shvatio sam da je to moguće ako se počnem baviti stvarima koje su od općeg interesa, a politika je jedna od njih. Nisam službeno sudjelovao na prošlim izborima, jer sam još bio vezan uz vojsku. Moj stav je bio onda, a takav je i danas, da se pripadnici vojske i vojnih struktura ne bi smjeli baviti politikom. Nije primjereno da se predstavnici vojske, k tome još u vojnim odorama, pojavljuju na političkim skupovima. A takvih primjera je bilo. Mislim da za bilo kojeg političara svaki čovjek, svaki građanin mora biti jednako važan, bez obzira na stranačku pripadnost. Ja ne gledam ljude kroz stranke, već me zanimaju njihova razmišljanja, a posebno njihova djela.
Istakli ste se u Samoboru kad se pojavio slučaj Samoborke i njihove bespravne gradnje.
To je bio zadnji slučaj kada sam javno istupio, ali i prije toga sam izražavao svoje stavove, najčešće nezadovoljstvo, oko mnogo stvari s kojima se nisam slagao, a događale su se u našem gradu. Smatram da gradske vlasti već godinama prečesto dozvoljavaju da se u Samoboru radi sve i svašta, što nije u interesu građana i njihovog boljitka. Otkad sam se vratio nakon ratišta u Samobor, dakle od 1995., pa do danas, pratim što se događa u gradu i vidim da Samobor nema uzlaznu putanju u svojem razvitku i standardu građana, već stagnira. Mnoge samoborske tvornice i firme su propale ili životare, a u Samoboru su se pojavili ljudi koji su danas vlasnici firmi i drugih vrijednih dobara, a prije rata nisu imali gotovo ništa. Nezaposlenost je velika, mladi ljudi završavaju škole i fakultete, a nemaju posla. Naravno da su na ulici, jer im ni roditelji ne mogu pružiti puno ako su i sami nezaposleni. Ljudi koji vode grad moraju nešto učiniti za te ljude. Prečesto se događa da se ljudi zapošljavaju preko veza, prijateljstava ili zbog stranačke pripadnosti, a oni koji bi mogli doprinositi boljitku grada, koji su školovani i vrijedni, oni su potpuno marginalizirani.
Kako procjenjujete šanse svoje liste na izborima? Što bi za vas bio dobar rezultat?
Ja sam u svoju listu siguran, jer znam da su na njoj pošteni i časni ljudi. Naš slogan je "Pošteno i bez lažnih obećanja", jer u ovakvoj situaciji teško je ljudima puno obećavati. Naravno, lako je obećavati brda i doline, ali ja nisam tip čovjeka koji ne ispunjava svoja obećanja. Zato i sada ne želim obećavati ništa drugo osim da ćemo pošteno raditi i biti u službi grada i građana. Ući ćemo u Gradsko vijeće, a onda će naš posao biti da sve što se u gradu radi bude transparentno, da građani budu upoznati što se planira i radi, a naročito se treba okrenuti pojedinačnim građanima, njihovim konkretnim problemima, jer oni čine grad. Ljudi su nezadovoljni, ali ne smije im se zato svašta obećavati.
Bio sam u ratu i tamo nisam ispustio ni suze, ali su mi potekle suze kada sam prije mjesec dana vidio dugačak red ljudi na Trgu kako čekaju svoju uskrsnicu od 100 kuna. Sad je 2005., od rata je prošlo dosta godina i zar je moguće da se to danas događa, ne samo u Samoboru, već u cijeloj Hrvatskoj? Ti ljudi su se i borili i stvarali ovu državu, a sad stoje u redu za 100 kuna. To nije pošteno.
Uđete li u Gradsko vijeće, hoćete li koalirati s drugim strankama i pod kojim uvjetima?
Najvjerojatnije ćemo trebati koalirati s drugima. No, mi to i ne moramo. Procijenit ćemo stranačke programe, a svakako će najvažnija biti naša procjena njihovog poštenja i iskrene namjere da rade u interesu građana i grada. I sami građani će, vjerujem, dobro proučiti tko je sve i na čijoj listi, kakve su to osobe i koliko mogu ili već jesu dale za boljitak ovog grada. Ja sam i državi i gradu dosada doprinosio koliko sam znao i mogao. Što dalje? Mogu doprinositi i dalje, ako ništa drugo, svojim poštenjem i stvaralačkim potencijalom mojih suradnika. Ljudi trebaju znati što se u gradu zbiva i treba im pomoći na svakom koraku. Naš cilj je jasan: treba biti u službi građana i biti im pri ruci. Osobno sam doživio da naši vijećnici nemaju vremena za obične građane, stalno im se žuri. Vijećnik mora imati vremena za ljude koji su ga izabrali i koji trebaju pomoć izabranog vijećnika. Na koncu, nakon par godina vide se rezultati takvoga rada. Oni možda imaju osobne rezultate, ali nema rezultata za kvalitetniji život građana.
Zašto, kao poznat i ugledan građanin, niste pristali biti na nečijoj stranačkoj listi?
Bio sam član HDZ-a 1991. godine, ali je moje članstvo bilo zamrznuto radi vojne službe. Tada su se mnogi uključivali u tu stranku, pa i ja. Otišao sam, jer se nisam slagao s nekim ljudima, niti s njihovim ponašanjem, a niti s takvom politikom. Imalo je to veze i s izgradnjom Trga i s načinom donošenja proračuna, zaduživanjima i, usprkos njihovim tvrdnjama da je to sve u redu, meni se ipak ne čini da je to sve bilo pošteno. Danas-sutra će nas naša djeca i unučad pitati što smo to radili. Nisam se slagao ni sa stranačkom stegom, jer ne mogu i ne znam šutjeti kad vidim nekorektnosti. Mnoge stvari ne znamo, ali svi vidimo da su se događale čudne i sumnjive stvari. Zato nisam htio biti ni na čijoj listi, a kao nezavisni član mogu se prikloniti onima za koje procijenimo da su pošteni i da će služiti građanima, a takvih ima. Građani će sami najbolje procijeniti tko su ti ljudi. Ja puno ne obećajem, ali ću se boriti prije svega za boljitak svakog građanina, a onda i za grad. Ne želim da se gradom komesarski upravlja iz stranačkih središnjica, koje ne razumiju probleme i potrebe grada i građana.
Ivica Horvat
(sponzorirani razgovor)
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (1)