MARIJAN LADAŠIĆ, uzgajivač koza i proizvođač sireva
Prvu sam kozu dobio od bakice - srpske povratnice
Marijan Ladašić rođen je 1956. godine u Zagrebu i velik dio života proveo je na Trnju. Tu završava osnovno i srednje obrazovanje. Prije rata s nešto ušteđevine gradi vikendicu u Stankovom, ispod Okića, u jastrebarskom kraju, u kojoj i danas živi sa suprugom Jelicom i djecom Tihomirom i Mariom. Najstariji sin je oženjen i više ne živi s njima. Od profesionalnog vozača vlastitih kamiona prije rata, postao je uzgajivač koza i proizvođač kozjeg sira. Član je samoborske Poljoprivredno stočarsko voćarske zadruge - Zadruge branitelja.
Na kojim ste sve ratištima bili?
Bio sam pripadnik Zbora narodne garde od srpnja 1991. godine. U rat sam se aktivno uključio kao dobrovoljac, prvo u 61. bojnu, pa sam bio u taktičkoj grupi za Bosansku Posavinu, a završio sam u Tigrovima, gdje sam i okončao vojnu karijeru nakon ljeta 1995. Dobivao sam i neke činove na ratištu, ali su mi oni oduzimani nakon boravka u pozadini, jer je bilo dosta trzavica između mene i ondašnje vojne strukture. Ja u to doba nisam mogao "prožvakati" neke naredbe, nisu mi bile jasne, a imao sam svoju grupu o kojoj sam morao voditi računa. Od te grupe nas je malo preživjelo, a i sam sam bio ranjavan u dva navrata. Nakon ratišta nisam želio u mirovinu koju su mi nudili, jer sam želio raditi svoj prijašnji posao profesionalnog vozača. Kako nisam imao financijsku podlogu da počnem raditi, digao sam kredit, zaduživao se i to me upropastilo. Moj najstariji sin je također sa mnom bio na ratištu, tako da sam na neki način vodio dvostruki rat: borio sam se da oboje ostanemo živi.
Niste li, kao i mnogi nakon rata, mogli dobiti mirovinu ili neku drugu vrstu skrbi?
Nakon svih mojih ratišta, pružena mi je skrb MORH-a, ali tek ove godine u travnju sam dobio mirovinu. Moje papire su revidirali barem deset puta, gotovo jednom mjesečno privodili su me na saslušanja u policiji zbog nekih njihovih utvrđivanja istine o ratu, zločinima i slično. Čak su me brisali s popisa dobrovoljaca. Teško je o tome govoriti, jer ljudi su takvi. Ja ne zamjeram nikome tko se nije borio ili iz nekih razloga nije išao u rat, samo tražim da se ni meni ne zamjera što sam tamo bio.
Kako ste se počeli baviti kozarstvom?
U neko doba sam pobjegao od obitelji. Nisam mogao podnijeti razdoblja kad sam bio bez ikakvih prihoda, a to je trajalo tijekom cijele 1997. i 1998. godine. Bio sam bez kune. Pobjegao sam u Topusko; tamo su mi dali nekakvu staru srpsku kuću i počeo sam uzgajati vrt, kao što smo nekada imali u Trnju. Žena mi je dolazila u dane vikenda. Shvatio sam da mojim problemima u glavi pomaže samo rad. Pred zimu u taj jadan kvart stigla je i jedna srpska bakica, povratnica, koja mi je postala prvi susjed. Njoj sam poklonio peć koja mi nije trebala, ispilio sam joj drva, jer se isto smrzavala u jednoj trošnoj kućici, kao što je bila i ova moja. Njoj nije imao tko pomoći, tako da smo s vremenom postali dobri, iako su je njezini zbog mene izbjegavali. Ona je tada dobila i dvije koze. Kako smo i mi prije rata imali jednu kozu, miljenicu Tilku, koju smo držali zbog ženinog čira na želucu, jer rekli su nam da probamo s kozjim mlijekom, ja sam joj pomagao oko koza.
Tako je počelo s kozama.
Da. Moja susjeda Ljuba dala mi je jednu kozu - bratski smo podijelili njezinu imovinu. Tako sam počeo s jednom kozom. Nekako u isto vrijeme počeli su pritisci od strane nekih osoba čije sam domove zapravo ja branio, a sada su oni postali gradonačelnici ili političari, pa mi je to dojadilo i vratio sam se doma zajedno s tom poklonjenom kozom. Nakon povratka kupio sam još dvije koze. Žena se počela baviti s mlijekom, ja sam nabavljao hranu, a kako je ostajalo mlijeka počeli smo raditi sireve. Moja supruga radi u bolnici, pa si je za gablec znala odnijeti na posao sira koji su kušale i kolegice i doktori, koji su na koncu htjeli to i kupiti. Tako je to počelo. Potražnja je bila sve veća i sada se to pretvorilo u biznis. Sreća je da supruga i ja imamo zlatne ruke, volimo to raditi i to nam je zadovoljstvo. Sada imamo 56 koza.
Uključili ste se u Zadrugu branitelja. Kako vam ona pomaže?
Zadruga mi je, to je jedan od primjera, omogućila kupnju ovih zadnjih 25 koza. Kako ja nisam imao financijskih sredstava za kupnju tih koza da proširim posao, zadruga mi je kupila koze, s time da ja vraćam njima ta sredstva prema svojim mogućnostima. Znači, kreditirali su me pod povoljnim uvjetima. Također mi pomažu u vođenju knjiga, a isto tako i u pronalaženju tržišta i slično.
Koje sve uvjete morate zadovoljavati za ovakvu proizvodnju?
Prvo se moraju zadovoljiti higijensko-tehnički uvjeti. Moji sirevi su bili testirani na prvoj županijskoj izložbi sireva u Svetom Ivanu Zelini, gdje smo dobili tri nagrade; jednu zlatnu i dvije srebrne. Dakle, zadovoljavamo sve uvjete što se tiče proizvodnje.
Na koji način plasirate svoje proizvode?
Nekoliko restorana nudi mi otkup do 140 kilograma sira mjesečno. To je jako lijepo, ali ja zasada ne mogu zadovoljiti njihove potrebe, jer imam dovoljno svojih kupaca. Događa se to da tko jedanput proba naš sir postaje i naša nova mušterija. Dakle, posvećujemo se zasada tim kupcima, isporuka je na nekoliko mjesta u Zagrebu jednom tjedno i tako prodamo sve.
Može li obitelj od toga živjeti?
Bit će još bolje na proljeće, jer ove koze koje smo sada uzeli bile su dosta zapuštene, neuhranjene i zapravo su služile, nećete vjerovati, za razminiravanje područja u Bariloviću. To znači da su bile samo na ispaši i nisu imale nikakvu dohranu. Kada se one malo uhrane, tada će i dojidba biti bolja, a s time i više sira.
Kako prehranjujete koze?
Imamo nešto svoje zemlje, a imamo i 12 rali zemlje u zakupu. Od toga je 8 rali oranica na kojima se uzgaja zob i kukuruz, a ostalo je za koze. Mislim da je zapravo nesretna okolnost što živim i spadam pod Grad Jastrebarsko. Grad Samobor mi je puno puta izašao ususret, a kroz samoborsku Zadrugu branitelja, u koju sam se uključio, ostvarujem i sve svoje nastupe na izložbama, prezentacije, sajmove i slično. U suradnji sa Zadrugom nama su se poklopile neke stvari; mi proizvodimo, oni organiziraju. A to je jako važno.
Jesu li vaše koze zadovoljne?
Joooj! Sto problema! Ali, koze moramo nahraniti. Vidite ovu dolinu? Ta dolina još nije moja; možda bude jednog dana, kad skupim sredstva da ju kupim. Došao sam tu u Grad Jastrebarsko kod pročelnika za poljoprivredu i objašnjavao mu da mi treba trava, želio sam makar kositi uz cestu. To su mi trebali dozvoliti, ako ništa drugo, kao branitelju koji je prošao ratišta od Dubrovnika do Kostajnice. Želio sam kositi, uz naknadu naravno, jer je ljepše vidjeti lijepo pokošenu dolinu, kad nema grmlja uz cestu gdje prolaze i turisti. Odgovora nema, nema reakcije, nema sluha. Problem je bila i prateća veterinarska služba. Sreća je da tu u Samoboru postoji tečaj za kozare pri Pučkom otvorenom učilištu, koji je prošao i moj sin, pa smo s učilištem dogovorili da se kod nas obavlja i praksa za kozare. Tako smo svi nešto naučili i dobili.
Među sirevima koje proizvodite imate i sir s maslinama. Kako ste došli na tu ideju?
Jednostavno smo probali, iz glave. Najprije smo namočili sir u maslinovo ulje, pa smo onda isprobavali. Dosta toga su pojeli naši peseki i mačke, jer su ljudi probali i nisu baš bili zadovoljni u početku. Čak nismo konzultirali ni nekakvu literaturu. S vremenom smo usavršili recept i sada su ti sirevi odlični, svima se sviđaju.
Tko onda brine o usavršavanju?
Najstariji sin je kuhar, završio je najveći stupanj gastronomske škole u klasi srednjih škola, a najmlađi sin završio je tečaj kozarstva u Samoboru. Obojica se žele baviti ovim obiteljskim poslom. Sljedeći potez je poduzetnički kredit koji kanimo iskoristiti za gradnju štala i omasoviti proizvodnju na dvjesto koza.
Vi ste i nekim svojim kolegama braniteljima omogućili da se upoznaju s vašim radom?
Da, prije par godina, taman kad smo bili u velikim radovima, proširenju posla, moji prijatelji, dečki s ratišta, došli su tu, čuvali koze, pomagali u gradnji i slično.
Na koga se najviše ljutite?
Zapravo ni na koga posebno. Ljutim se na naše strukture, političke i druge općenito. Ja mislim da riba ne smrdi od glave. Svatko od nas imao je svoju viziju kako poboljšati Hrvatsku. Ali, to ne koristi ako nema baze. Šaraf ne drži njegova glava, nego matica. Nas ne zanimaju oni koji su na vlasti, jer oni uvijek gledaju samo sebe i gledaju sve preopćenito. Ja sam bio prvi dobrovoljac u ovom kraju, prvi sam potpisao da idem na ratište i ostavio ženu i troje djece, a čak ni nisam iz ovog kraja. Njih je, neke od njih, zato sada sram. Ali, ja ne krivim njih, ja se samo ljutim na tu ogromnu birokraciju koja me sada koči. Sad su im hrvatske fotelje dobre, a kad ih je trebalo braniti, onda ih nije bilo blizu. Uvijek se radi o sitnicama koje su nama jako važne, a ja tu onda nemam dlake na jeziku. Ipak, nastojim sa svakim biti dobar.
Unatoč svemu, uspjeli ste riješiti neke probleme.
Da. Rad s kozama je došao nekako sam po sebi, to mi je ispalo kao terapija. Supruga je radila po cijeli dan, pa sam ja morao koze i podojiti i napasti, napojiti i to me zapravo spasilo da se ne upucam. U početku, kada sam vidio gdje sam s tih par koza završio, mislio sam kako sam trebao otići nekud u Njemačku ili drugdje. No, kad smo krenuli sa sirevima i s gradnjom, to me prošlo.
Što preporučujete onima koji imaju slične probleme?
Prvo, neka ugase televizor kad počinje dnevnik. Kad prolaze pored kioska neka okrenu glavu i ne kupuju novine. Neka idu manje u kafiće i gostionice, neka se zaokupiraju nekim poslom, nečim što vole, makar im to glupo izgledalo. Slavonija je prekrivena kupinama i grmljem, a moglo bi se uzgajati svašta; ne mora to biti samo pšenica ili kukuruz. To je samo jedan primjer. Isto tako važno je znati da se od samo jedne berbe ne može odmah kupiti mercedes. To treba zaboraviti, jer bogatstvo se stvara generacijama. Nitko nije tako bedast da nešto ne bi mogao raditi.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)