ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - DARKO JANEŠ, glumac i voditelj, pripadnik generacije zagrebačkih glumaca koji su obilježili osamdesete godine prošlog stoljeća
Za Fašnik obavezno u Samobor!
Darko Janeš rođen je u Zagrebu 1957. godine. Odrastao je u Novom Zagrebu, u Savskom gaju, u prvom neboderu koji je Holjevac napravio s druge strane Save i za sebe kaže da je pravi novozagrebački dečko. U istom kvartu završava i osnovnu školu, zatim polazi X. zagrebačku gimnaziju u Medulićevoj, nakon koje je odmah primljen na Akademiju koju kao odličan student završava u roku od četiri godine. Već 1980. počinje raditi u Zagrebačkom kazalištu mladih. Njegova studentska generacija su Nina Erak, Matko Raguž, Sreten Mokrović, Aleksandar Cvjetković, Darko Rundek, Slavica Knežević, Damir Šaban i mnogi drugi za koje smatra da i danas nose umjetničku scenu u Hrvatskoj, ali i izvan nje. Oženjen je i ima dvadesetogodišnjeg sina.
Kako biste sebe ospisali, kao glumca ili voditelja?
Kad me negdje potpisuju i navode moja zanimanja pišu i glumac i voditelj. Ne bježim od svoje glume, jer ja sam diplomirani glumac, a ovo što sada radim smatram dijelom svojeg glumačkog posla. Biti glumac ne znači raditi samo u kazalištu, pa te onda svi znaju kao profesionalnog glumca. Danas su se mediji toliko proširili i smatram da školovanih kadrova svakako treba, a mislim i da su glumci upravo idealni za pokrivanje medijske scene, bez obzira je li to kazalište, film, radio, televizija ili različite promocije i druga događanja kojih danas ima sve više i više. Tako da volim reći da sam glumac - voditelj. To su moje dvije profesije, od kojih sam jednu stekao školovanjem, a drugu iskustvom.
Kakvi su bili ti mladi dani?
Stariji nam uvijek kažu kako su oni živjeli bolje u svojoj mladosti nego što mi sada živimo. Gledam svog sina i nisam posve siguran jesam li živio bolje ili lošije nego što on sada živi, ali je sigurno da smo živjeli drugačije. Moja generacija imala je ispunjen i bogat život, jer to je bilo vrijeme Tingl-Tangla, bila su tu jutra poezije u Blatu, to je bilo vrijeme kada je uvijek, kuda se god išlo, s nama bila gitara i saksofon, sviralo se, pjevalo, recitiralo. Već kao gimnazijalac sam bio član amaterskog kazališta, stalno smo imali nekakve tulume, ali se na te tulume išlo pripremljeno. Mi smo te tulume osmislili, učili smo pjesme napamet kako bi ih mogli recitirati i nismo čekali da nema netko drugi organizira zabavu. Bilo je to doba našeg romantizma. Na tim tulumima se i pjevalo i pilo, na neki način isto kao i danas, ali je njihov sadržaj bio bitno drugačiji. Ja danas ne primjećujem da moje dijete zna i jednu pjesmu napamet i da bi se u društvu s time pokazao.
O Zvečki da ne govorim. Tu se na neki način rodila i glazbena i kazališna i likovna scena Zagreba u to doba. Sve je, na neki način, krenulo iz tog "zlatnog trokuta": Blato - Zvečka - Kavkaz. Svi koji su nešto znali ili imali za pokazati kretali su se u tom krugu, bio je to sastavni dio nekakvog kulturnog života mladih u Zagrebu u ono doba. Naravno da je glazba, kao i danas, bila najeksponiranija, i danas se uvijek i obavezno spominje rock scena osamdesetih u Zagrebu, ali svi zaboravljaju da je to i vrijeme Histriona, čiji sam bio član gotovo od samog početka. To je i vrijeme Aktera, kazališne skupine koja je iznikla iz moje generacije na Akademiji, koju je vodio Rade Šerbedžija. Bilo je to zapravo rock - kazalište. Ima silno puno ljudi koji su u tome sudjelovali i jako daleko bi nas odvelo da ih samo pobrojimo. Svakako se ne smije u tom nabrajanju izostaviti i novinarska scena s drugim Poletom. Ljudi su se naprosto izražavali kroz jedan od tih načina. Tada smo zaista imali mogućnost izraza i mladi ljudi su mogli naći svoj put. Zato te stvari i dan-danas vrijede i spominju se u kontekstu zlatnih osamdesetih.
Imate malo radnog staža u kazalištima, jer ste vrlo rano krenuli u slobodnjake? Zašto?
Bilo je to vrijeme kada se u Hrvatskoj snimalo jako puno koprodukcijskih filmova. Hvala Bogu, ja sam se već onda dosta dobro služio engleskim jezikom, jer sam kao student dosta putovao; u ono vrijeme išlo se s ruksacima i Interrailom po Europi, a putovao sam i s kazalištem kao amater. Prošao sam gotovo cijelu Europu, od Portugala, koji se tada tek "otvarao", pa do Švedske i drugih zemalja. Već onda sam doživio nešto o čemu mnogi današnji klinci mogu samo sanjati; puno poznanstava, a naučio sam i engleski "na terenu". Tada su koprodukcije u profesionalnom smislu bile veliki poslovi, a postojao i Jadran film u kojem su se snimali visokobudžetni filmovi, sjetimo se samo Sofijinog izbora. U to vrijeme snimalo se jako puno. Ja sam tu upadao kao profesionalni glumac s poznavanjem jezika i tako sam odradio četrdeset, pedeset tih koprodukcijskih filmova. Nikad nisam iznevjerio te njihove profesionalne uzuse koje su postavljali, pa sam išao iz filma u film. To sada zvuči impozantno, ali to su bile male ulogice ili sam bio statist. U neko doba, kako je tih filmova bilo jako puno, a radio sam tada i u kazalištu, jednostavno nisam više mogao oboje. Termini proba u kazalištu i snimanja za filmove, gdje je disciplina bila takva da se moralo ispoštovati ugovor, su se počeli poklapati, pa sam, da bih mogao odraditi obaveze i biti korektan prema kolegama, a i da bih sačuvao vlastite živce, dao otkaz u kazalištu i otišao u slobodnjake.
Kako ste došli na televiziju?
O, gdje je još tada bila televizija?! Prije nego što sam došao na televiziju, bio sam angažiran u ITD-u i taj dio mog profesionalnog života obilježen je zaista krasnim predstavama. Bio je to rad s poznatim režiserima, bile su to divne predstave, a s nekima smo proputovali cijeli svijet. Bili su to zapravo zlatni trenuci hrvatskog teatra, predstave Menzela, Juvančića, Boureka, a ja sam imao sreću u tome sudjelovati. Tu sam glumio kao vanjski suradnik, a nakon toga, negdje 1987. godine, nakon Univerzijade, Radio Sljeme je krenulo na cjelodnevno emitiranje. Tadašnji radijski režiser Ladislav Vindakijević, radio je i jednu predstavu u ITD-u, zajedno sa mnom. Radilo se o predstavi Večerica kod Božene, koju nikad neću zaboraviti. Tada oni na radiju još nisu imali dovoljno ljudi za cjelodnevno emitiranje, a htjeli su napraviti i jedan moderniji program. U to je vrijeme već Radio 101 postavio neke nove standarde. Tako se počelo formirati i Radio Sljeme. K nama su došli i Željka Ogresta i Dubravko Merlić sa "stojedinice", bio je tu i Duško Radić, skupila se jedna grupa ljudi i mogli smo zaista vrlo slobodno raditi. Bio je to moj prvi dodir s drugim medijima.
Nekako u to vrijeme Dobrivoj Keber, jedan od osnivača "stojedinice", pokrenuo je Z3 u okviru Studentskog centra. Tu su se, prirodno, nametnuli i ljudi iz "stojedinice", a na neki način sam se nametnuo i ja, imao sam iskustvo u mediju, a bio sam iz Studentskog centra gdje je radio i ITD. Tako je to krenulo. Prvo mi je bila namijenjena uloga u dječjem programu. Tada sam dosta radio i za ondašnju Muzičku omladinu, pa sam pozvao svoje kolege iz Kazališta mladih, Ivicu i Bucku, da mi pomognu napraviti emisiju. Začudilo nas je kako je program bio dobro prihvaćen kod gledatelja, naša popularnost je narasla u samo dva mjeseca, a pokazalo se i da je bio odličan interes za profil dječjeg programa koji smo mi servirali gledateljima.
Bila je to dobra produkcija. Zašto danas nema nečeg sličnog u dječjem programu?
To je samo izgledalo sjajno, ali zapravo je bilo jadno i siromašno što se produkcije tiče. Radili smo u prostorijama Velesajma, s jedva dvije ili tri kamere, ali entuzijazam i želja da se nešto stvori su pokrili te nedostatke i došla je u pravom smislu do izražaja. Te produkcijske manjkavosti, jer i scenografija je bila samo od kartona, nadoknadili smo veseljem i željom da se nešto napravi. To je bilo prepoznato. Mi smo, na zahtjev gledatelja, bili 1990. godine reemitirani na Hrvatskoj televiziji jedan sat tjedno. Svi, i Splićani i Riječani i Osječani, čuli su da se događa nešto novo, drugačije i dobro, i zbog tog pritiska išli smo na državnu televiziju.
Slijedom toga, Ivica, Bucka i ja prešli smo 1991. godine na HTV. Tu smo počeli raditi ozbiljnije, imali smo puno bolje produkcijske uvjete, a onda smo im nakon nekog vremena ponudili i drugi program, ne samo studijski, nego onaj koji se je naslanjao na Igre bez granica. Počeli smo raditi igre na ledu, u Ciboni, na bazenu, na moru i tako dalje i tako dalje. Tako je krenula jedna sasvim nova produkcija i šteta je da se s time nije nastavilo i dalje. Imalo je to velik odjek, a nama je bio cilj napraviti europske Igre bez granica za djecu. Slovenska je televizija bila jako zainteresirana za to, ali je sve puklo negdje 1995. godine, kada smo se već i sami malo zasitili, a došlo je i do određenih promjena na televiziji.
Tada ste krenuli na radiju.
Da, odmah iste godine Duško Radić pozvao me na Drugi program Hrvatskog radija, koji je tada bio nekako izgubljen u prostoru i vremenu, a slušanost mu je bila otprilike 0,5 posto. Bilo je to vrijeme osnivanja privatnih radio stanica, konkurencija je u eteru bila stoga dosta oštra, a Duško Radić je onda počeo okupljati ekipu s Radio Sljemena. Od onda pa do sada ja sam na Drugom programu radija.
U Samoboru smo. Sjećate li se svojih prvih posjeta Samoboru?
Teško mi je reći, jer sam počeo dolaziti u Samobor još kao dijete, a sada imam već skoro 48 godina. Prvog posjeta se ne sjećam, ali moj otac je bio zaljubljenik u Samobor i vrlo često smo dolazili na šetnju ili na ručak. Jednako tako je moj otac volio i Žumberak, kamo smo također često odlazili, pa ovaj kraj dobro poznajem. Čak je tu htio kupiti i zemljište u ono doba kada su se masovno gradile vikendice, ali mu je bilo preskupo, pa je odlučio graditi bliže Zagrebu, u Kupinečkom Kraljevcu, gdje je to bilo jeftinije. Ipak, ostala je ta tradicija u obitelji, pa ja i dalje, sada sa svojom familijom, često dolazim, a pogotovo na Fašnik. Barem jedan dan provedemo na samoborskom Fašniku.
Što vam se tu najviše dopada?
U Samoboru je teško izdvojiti nešto baš posebno, jer čim uđete u Samobor, tu je posebno ozračje. Čovjek se bolje osjeća čim dođe ovdje. Ja uvijek kažem da svako mjesto čine ljudi, oni mu daju svoj pečat. Prema tome, Samoborci su obilježili svoj grad, koji je toliko blizu Zagreba, ali mu je po načinu života i razmišljanja dijametralno suprotan. U Samoboru se živi puno usporenije i ljepše, u Zagrebu vas taj brzi život razara.
Dobro poznajete i samoborsku ugostiteljsku ponudu.
Da, uspoređivali smo samoborske lokale s nekim drugima i obilazili ih još kad sam radio Dobro jutro, Hrvatska na televiziji. Tako smo ih i predstavljali ostatku Hrvatske, a najčešće smo bili u Staroj vuri i Zlatnom lampašu. Isto tako smo u tim emisijama promovirali i gastronomske specijalitete, čuveni bermet i muštardu, kobasice, kremšnite i slično.
Stekli ste i neka prijateljstva u Samoboru?
Početkom rata, 1991. godine, još dok sam radio na Malaviziji, upoznao sam Dragu Plečka. Zajedno smo pokrenuli neke humanitarne akcije, udružili ideje i preko televizije pokušali skupljati pomoć za djecu. Radilo se o spotu Kad bi svi..., u kojem su bili svi poznati dječji likovi s tadašnje televizije. Sudjelovali su i brojni pjevači, glumci, a tada je to bio i jedan od 10 najboljih spotova koji su snimljeni. Stvarno je bio dobar. Režirali su ga Pezo i Sokolić, a produkciju smo radili Ivica Zadro i ja. Od tada traje i moje prijateljstvo s vašim poznatim sugrađanom.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)