Robert Škiljan
PO GLAVI STANOVNIKA
Što je tu smiješno?
To ne guta ni Fata
Ne gledam Zlikavce, niti ću ih gledati. Istina, pokušao sam, ali očigledno kopiranje vizualnog stila South Parka i termin neprilagođen mom uzrastu odvratili su me od toga. Osim toga, nikad se kao sretno rješenje nije pokazalo prebacivanje uspješnog koncepta iz jednog medija u drugi. Tako je vjerojatno i s ovim, u kojem su glasovima Zločeste djece s Radija 101 nakalemljeni i animirani likovi.
Zločesta djeca još se uvijek emitiraju na Stojedinici, ali daleko je to od onih vremena, zlatnih osamdesetih i devedesetih godina. Od onda su ih napustili Pervan, Zuhra i još poneko, a alternacije se nisu pokazale dostojnima izvornika. Popularnost i značaj Zločeste djece bila je, za one koji se ne sjećaju, nezamisliva. Kasete s njihovim emisijama presnimavale su se i slušale diljem ondašnje države. Repertoar napada na autore bio je bogat i raznovrstan: od neizbježnog antikomunizma do nacionalizma i rasizma. O vulgarnosti da i ne govorimo. Možda me sjećanje pomalo izdaje, ali ne sjećam se napada s crkvene strane, iako se Siniša Švec, jedan od autora Zločeste djece, već godinama uživljava u ulogu Pape i, može se slobodno reći, ima tu svačega. Papa bi se sigurno dobro nasmijao.
Vratimo se Zlikavcima i sudbini koja ih je ovih dana zadesila.
Prije nekoliko dana zatražena je zabrana Zlikavaca od strane Kršćanske udruge mladih, pod vodstvom patera Stjepana Fridla, a zbog navodnog vrijeđanja vjerskih osjećaja građana. Prilika je da se o tome kaže nešto više.
Inače, pater Fridl, djelatnik u narodu rado slušanog Radija Marije, izjavio je povodom cijelog slučaja da su on i pripadnici Kršćanske udruge mladih spremni ići do kraja: “Ako se Zlikavci ne prestanu prikazivati, spremni smo poslati snimku Svetom ocu da vidi kako se o njemu ovdje govori. Neprimjereno je na koji se način blati Papa, Majka božja, Isus Krist, svećenici i crkva.”
Ljude je teško nasmijati, znaju to svi koji se bave teškim poslom zabavljača. Zato ih je lako ražalostiti. Nad psićem bez jedne noge koji pokušava pretrčati cestu sažalit će se staro i mlado, muško i žensko, Japanac i Arapin, doktor znanosti i polupismeni gradski vijećnik, hadezeovac i pravaš, katolik i pravoslavac, Papa, Fidel Castro, pa i sam pater Fridl s kompletnom Kršćanskom udrugom mladih.
No, teško da će se svi oni smijati istim stvarima.
To što je komu smiješno ovisi o obrazovanju, iskustvu, dobi, svjetonazoru, kulturi, pa i, ne bi vjerovali - vjerskom opredjeljenju.
Ono što je smiješno djetetu od tri godine, malo starije ostavlja hladnima. Britanci se smiju stvarima koje su Japancima potpuno nerazumljive.
Nekome je smiješno kreveljenje, beljenje, izokretanje očiju i slično, a najbolje im je kad se klaun popikne i opadne preko našminkanog kolege.
Jedni po ne znam koji put čitaju vesele dogodovštine vojaka Švejka, prate Ostapa Bendera u potrazi za dvanaest stolica, ili pak putuju s Čičikovim kroz rusku stepu u potrazi za mrtvim dušama umrlih kmetova, dok drugi za te junake i ne znaju i vesele se svaki put kad Fata proguta nešto toplo.
Svatko se voli nasmijati uz dobar film, ali za nekog su to filmovi Luisa Bunuela, za nekog adolescentske komedije koje se štancaju po obrascu seks - prdež - nasilje, neki preferiraju Woody Allena, a nekima su Glup i gluplji pravi izbor. Vjerujte, prosječnom Eskimu sve bi to malo značilo. Njemu je, naravno, najsmješnije kad se temperatura digne iznad -30.
Serija Leteći crikus Monthy Pytona, emitirana izvorno davnih sedamdesetih godina prošlog stoljeća, stekla je diljem svijeta brojne zaklete fanove, ali je većini bila potpuno nerazumljiva. Pater Fridl bi, primjerice, sigurno na nju upozorio Svetog oca, samo du ju je, u vrijeme kad je bila aktualna, imao prilike gledati. Ima tu ohoho elemenata za cinkanje najvećem svjetskom autoritetu za moral i pošalice.
Tamo se, primjerice, neizazvana od bilo koga, čistim kapricom scenarista, u svakom nastavku i niotkuda, pojavljuje ni manje ni više nego - španjolska inkvizicija!
Što jedna tako ozbiljna institucija kao što je Inkvizicija radi u jednoj zabavnoj televizijskoj emisiji i čemu sprdnja s tako ozbiljnim crkvenim stvarima, pitali su se onda pateri fridli, ali vapaj do Rima dopro nije.
Kao što neće ni sada.
Ima Papa i pametnijeg posla.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)