Robert Škiljan
PO GLAVI STANOVNIKA
Imajmo malo razumijevanja za političare
Tvrdi je to kruh!
Koliko ste to samo puta vidjeli. Na Markovom trgu, ispred sjedišta stranaka, na Pantovčaku... Dolazi on (ili ona), naš junak, političar, naša nada, uzdanica i spasitelj. Ili je gore ili je već bio gore, pa je sad opet na putu prema gore. Prilazi ležerno, u ruci torba s prevažnim papirima, a na licu osmijeh. Ili zamišljena zabrinutost za sudbinu nacije, ovisi o prilici i potrebi. A onda ugleda njih - novinare. Spremne, napete i zapete, s notesima, fotoaparatima, kamerama i mikrofonima. Prvo mahne, pozdravi, pa onda prilazi i evo ga - spreman je za rešetanje. Hoće li što biti od toga? Hoće. Hoćemo li ući? Hoćemo. Hoćemo li popustiti? Nećemo. Hoćemo li ga uhvatiti? Možda. Hoćemo li ga isporučiti? Vidjet ćemo. Hoćemo li ih oderati? Hoćemo. Jesmo li najljepši? Naravno. Jeste li krali? Što vam pada na pamet! Kakvi su ovi drugi? Užas! Bi li vi bili bolji? Kakvo pitanje! Tko je bolji? Mi. Tko je najgori? Oni.
I tako, hladnokrvno i odrješito, o svim temama u prolazu zbore naši, a čemu se ograničavati, i ne samo naši političari. Nimalo ne sumnjajući u deficitarnost resursa prosipaju pamet gdje stignu i o čemu stignu. Novinari, u prosjeku školovaniji, pametniji i bolje upućeni u to što zbore političari, prisiljeni su sve to bilježiti i posredovati nama koji nemamo drugog posla nego sve to slušati i gledati.
Dakle, da konstatiramo prije nego što izgubimo nit, prirodno je stanje političara da stane pred mikrofon i melje o svemu što ga se pita. Ovo bi bilo najkraće.
Najradosnije trenutke pred kamerama proživljavaju političari u opoziciji. To je prava milina! Budući da trenutačno zemlju u propast vode drugi, a ne oni, njihova je moć prosudbe zamalo nevjerojatna. Dok čekaju u redu da ponovno uzmu volan u ruke, iskazuju odlučnost i čvrstinu koju ne bi očekivali od nekog kome je još samo prije godinu - dvije za svaku odluku trebalo nekoliko mjeseci provlačenja kroz labirinte dogovorne politike.
Najteže je pak onima na vlasti. Nije da ih treba žaliti, dapače, ali novinari imaju neugodan običaj da pitaju ono što narod zanima, a ne ono što političari misle da bi ih trebalo zanimati, pa su nesporazumi mogući.
Prisjetimo se, za početak, one prve vlasti u novoj Hrvatskoj i Franje Tuđmana kao istinskog i neupitnog vođe i njegovog odnosa prema javnosti. Na veselje sviju nas uvedene su redovne konferencije za medije, održavane, ako me sjećanje ne vara, svakog prvog ponedjeljka u mjesecu. Hrvatska je imala demokratski izabranu vlast, uspostavljala se tržna privreda, zatim je bila napadnuta, branila se, brinula o izbjeglicama... Bio je pravi užitak odgovarati na pitanja novinara iz cijelog svijeta. Bili smo mladi, lijepi, u usponu i u pravu. No, onda je došla pretvorba, pa privatizacija, a ni u ratu više nismo bili isključivo pozitivci. Pitanja su bila sve neugodnija, a Franjo Tuđman sve otresitiji i nervozniji. Praksa odgovaranja na neposredno postavljena pitanja prestala je, a na kraju je s javnošću komunicirao namještenim intervjuima s vječnim televizijskim i novinskim ulizicama.
Nakon izbora 2000. godine s istom praksom krenuo je i Ivica Račan kao predsjednik Vlade. Opet smo bili mladi i lijepi. Hadezeova demokratura bila je iza nas, zemlja je bila na novom početku. Otvarale su se europske prespektive, a problemi su se pripisivali nesavršenoj prošlosti koju upravo peglamo prema našim potrebama i vizijama.
No, put u Europu vremenom je bio trasiran, ceste su se gradile, krenule su i neke reforme, i to su prestale biti vijesti. Javnost je zanimao Norac, odnosi s predsjednikom Mesićem, slučaj Bobetko, pa opet Budiša, pa Gotovina i tako u krug. Dojadilo je to i Račanu i praksa redovnih konferncija za tisak zamrla je.
Ivo Sanader čvrstim je korakom i pogleda uprtog u nas, ukopane pred tim odlučnim hrvatskim mužem, ravno iz televizijskog spota došao na čelo Vlade. Na novinarska je pitanja odgovarao sigurno, samouvjereno, gledajući u kameru, kako već piše u priručnicima za šefove država.
No, onda je došao slučaj Čačija, pa slučaj Hebrang, pa slučaj Žužul prvi put, pa drugi, pa treći... Gotovina je još uvijek na sigurnom, predsjednika prate tajne službe, hadezeovci paradiraju po Zadru u ustaškim kapama, a oboljeli od PTSP-a i dalje se ubijaju.
Previše je to potencijalno neugodnih pitanja čak i za Ivu Sanadera, pa je, kako čitamo, prije dan - dva projurio kraj novinara dobacivši u prolazu da "nema što komentirati".
I tako, evo, završavaju naši najljepši snovi.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)