Robert Škiljan
PO GLAVI STANOVNIKA
Među najkorumpiranijima smo i tko nam što može
Treba malo podmazat!
Među najkorumpiranijim smo zemljama na svijetu i tko nam što može. Loše se držimo i po pitanju slobode tiska, makar ti kriteriji baš i nisu najjasniji. Dok je kod mita sve jasno, makar je nemoguće vidjeti nešto crno na bijelo, kod tiska je obrnuto: sve se vidi, čak i u boji, političari javno prijete novinarima, Glavaš predsjednika Hrvatskog novinarskog društva proglašava pijancem koji ništa pametno u životu učinio nije i tome slično. Rezultati su vidljivi: mjesta dijelimo sa Zimbabveom, Malijem i Obalom Bjelokosti.
Zašto smo toliko skloni dodatno plaćati nekome za ono za što je već plaćen? Je li stvar u tradiciji i kulturi? Možda. Kolege po sklonosti davanju i primanju, primjerice Bušmani iz Angole, također su stoljećima čekali svoju državu, a čim su ju dobili, prvo su državnim službenicima za sitne usluge počeli nositi sitnije i krupnije poklone: poneku antilopu, koplje ili pustinjskog skočimiša. Slična je sudbina pratila i Turkmenistance, Vijetnamce i ostale s kojima se po stupnju razvoja imamo uspoređivati.
No, ima ih, a nije ih malo, koji tvrde da korupcija nastaje iz nužde. Kad je nečeg premalo, a svima treba, evo ti ga na: distributer se nalazi u prilici iz snova. Kad u bolnicama fali kreveta, aparata koji život znače, kad se za operacije stvaraju liste dužine telefonskog imenika omanje države, kad se operira samo s jednim beštekom, pa dok se on opere...
A i doktori imaju plaće pet - šest puta manje od, primjerice, marketinških menagera, da usporedbe s političarima ili nogometašima ovaj put ostavimo po strani.
Za upis na fakultete, navodno, postoje tarife. Ako hoćete biti doktor i kasnije primati nešto ispod stola - izvoli, prvo daj na isti način za upis na fakultet. Ako to nije najbolji način učenja što je?!
Ili sud. Ne znamo kako je u bratskim nam Zimbabveu i Maliju, ali broj sudskih zaostataka ne smanjuje se. Dobro, radimo na tome, samo se bojim da bi moglo biti i gore. Nekad je bolje da ništa ne diramo, samo pokvarimo. Jedni, navodno plaćaju da im slučaj brže dođe na red, drugi pak da ne dođe. Jedni plaćaju da nekog strpaju u zatvor, drugi pak da tamo ne stignu. Određivanje pritvora, gdje nešto može a ne mora, navodno je idealna situacija za naše djelatnike. Slično je, koliko čujemo i u bratskom Afganistanu, Ruandi i Zambiji.
Kad nešto neće, pa neće, treba podmazat, to su takve stvari, to su znali još i naši stari, da citiramo stihove iz jednog poznatog samoborskog mjuzikla.
Pravo je čudo da nismo još i gori. U Zagrebu je, primjerice, zadnji vrtić izgrađen u vrijeme dok je Bandić još jurcao za ovcama gudurama Vukojebine Male. Pravo je čudo da tete na posao na dolaze mercedesima ili terencima, prilika za dodatnu zaradu vidi se iz aviona.
A računica u Bandićevoj glavi je jasna. Mame i tate će, kao odgovorne i pouzdane osobe sigurno glasati za njega, dok su navijači, poznato je, svojeglavi. Danas te nose na rukama, a sutra dolaze na trening i dojučerašnje miljenike skidaju i udaraju im vritnjake. Treba im dodatni poticaj, treba malo podmazat...
Pa se krene s igrama oko dogradnje stadiona započetog još u vrijeme najvećih predsjednika.
Tu padaju u vodu sve usporedbe sa Zimbabveom, Burundijem, Turkmenistanom i ostalim državnopravnim zajednicama s kojima se mi volimo uspoređivati.
To nije moguće ni tamo.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)