Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Fra Bernard Rubinić proslavio je zlatnom misom u Kotarima 50 godina rada

Povratak u rodni kraj

Župa u Kotarima početkom srpnja dva puta je imala razlog za proslavu. Prvo je 5. srpnja zlatnu misu proslavio fra Bernard Rubinić, franjevac trećoredac, koji je tako obilježio pedeset godina svećeničke službe. Dva tjedna poslije (19. srpnja) proslavljen je i zaštitnik župe i samostana – sveti Leonard. Fra Bernard zlatnu je misu proslavio u svom rodnom kraju, jer je rođen u susjednom Bukovju. U slavlju su zlatomisnika pratila petnaestorica svećenika, među kojima su bili provincijal fra Ivan Paponja, predstavnik Zadarske nadbiskupije u kojoj je fra Bernard započeo svoju svećeničku službu don Pavao Kero te franjevci iz Samobora i Jastrebarskog, koje je dočekao sadašnji upravitelj župe u samostana u Kotarima fra Lovro Jelušić. Isticao se i velik broj vjernika s Pehlina kod Rijeke gdje je fra Bernard živio i radio posljednje četiri godine te skupina iz Belišća gdje je zlatnomisnik također ostavio dubok trag. Na kraju euharistije fra Bernard je zahvalio svima koji su došli na slavlje i koji su sudjelovali u njegovoj pripravi, a nakon mise upriličena je okrijepa za sve sudionike slavlja. Kasnije je na svečanom objedu sudjelovala brojna rodbina fra Bernarda, braća i bogoslovi iz Provincije franjevaca trećoredaca te mnogi prijatelji i suradnici iz mjesta i župa u kojima je djelovao.

Na blagdan svetog Leonarda fra Bernard Rubinić predvodio je misu u kojoj su mu koncelebrirali dekan Vlado Bogdan, rektor Međubiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati Ivan Gretić, župnik iz Svetog Martina pod Okićem Josip Karas, bogoslov Branko Fresl te župnik crkve i gvardijan samostana svetog Leonarda u Kotarima fra Lovro Jelušić, kada je u propovijedi istaknuo da je sveti Leonard jedan od najpopularnijih svetaca u Europi.

No, fra Bernard nije došao u Kotare kako bi se povukao u osamu, već je pun ideja i odlučan pomoći mjestu u daljnjem razvoju, što nam je i otkrio u razgovoru.

- Kako je nakon 50 godina bilo vratiti se u rodni kraj? Je li to bilo po onoj narodnoj – svuda je lijepo poći ali najljepše je kući doći?

- Bio sam u Njemačkoj 25 godina, ali tuđina je kao tuđina, jedva sam čekao povratak. Prvo sam nakon povratka u Hrvatsku bio četiri godine u Rijeci. Taj mandat mi je završio, tu sam dobio dekret i kao redovnik došao sam u Kotare, gdje mi je i srce. Ovdje bih želio obnoviti svetište i cijeli ovaj kraj, koliko se bude moglo – najprije vjerski, a onda i gospodarski. Imam cijeli plan materijalne i duhovne obnove. Puno je tu izletnika, planinara i vikendaša pa bi se ljude moglo dočekati uz duhovni program, kroz proljeće, ljeto i jesen. Povezan sam i s pokretima, primjerice sa suradnicama Krista Kralja, fokolarinima, povezan sam i s Hrvatskim rukometnim savezom i slično, pa se nadam da će se suradnja nastaviti i ovdje.

- Ako ćemo gledati posljednje događaje čini se da će duhovna obnova biti teža od materijale.

- Ni materijalne obnove nema bez duhovne. Mi se moramo mijenjati, početi od sebe i onda se može djelovati na druge. Danas ne pomažu samo riječi, već svjedočenje. Ono što se govori treba i činiti, jer je tek onda autentično. Imam planove kako bi maksimalno iskoristio ovo vrijeme koje mi Bog dao i dok me zdravlje služi da pomognem ovim ljudima i uopće crkvi. Svi smo mi povezani kao udovi tijela. Želim se posvetiti i dalje radu s ljudima, jer rekoh da svaki dan posvećujem molitve ljudima kojima sam pomagao, kao što je jedan branitelj iz Rijeke koji se htio ubiti, ali sam došao kod njega kad su me pozvati i uspio ga izvući iz psihičke i fizičke krize da se čovjek oporavi i danas normalno radi. To je ta hagio terrapija koju je razvio dr. Tomislav Ivančić, a zasniva se na molitvi kada se liječi na izvoru samog zla, a to je sukob sa savješću, kada čovjek nema više veze s Bogom, kada nema ljubavi niti smisla. Ulazimo, kažu, u stoljeće depresije kada će ljudi, zbog globalne krize i recesije, biti bolesni i bit će potrebno liječiti. Crkva je jedina kadra pomoći ljudima. Imam ovu tišinu i samoću i mogu se posvetiti tome. Odlučio sam i pisati memoare o svom dosadašnjem radu u pet župa, koje su mi i dalje svaki dan u molitvama pa ću i obići sve te župe, od Bibinja, Belišća, Njemačke i Rijeke tijekom ove godine.

- Rekli ste tijekom mise kakva je situacija bila u Kotarima i vašem rodnom Bukovju prije 50 godina. Što se promijenilo?

- Puno toga se promijenilo. Prije je sve vrvjelo oko crkve i samostana, bilo je puno djece, momaka i cura, pjevalo se i igralo. Sada je sve mrtvo. Nažalost, selo izumire, mladi su se iselili, momci i cure se nežene i udavaju, i to je ta tragika našeg naroda – sami sebe pokapamo. Puno je ljudi otišlo i u inozemstvo. U razgovoru s ljudima u gradskoj upravi i gospodarsvenicima možda će se nešto moći i promjeniti, uspostaviti suradnja kako bi se pripomoglo vjerskom turizmu. Mi ovdje imamo prekrasan vrt i perivoj, oni bi se mogli urediti za grupe i pojedince preko vikenda, organizirati koncerte u crkvi i slično. Ima dobrih i sposobnih ljudi koji su voljni surađivati. Moramo skupiti sve te snage, svu tu energiju i pokušati nešto realizirati, kao što sam realizirao u Belišću i u hrvatskim misijama u Njemačkoj. Jesam idealist pa se savjetujem s ljudima kako ideje realizirati. Meni je pri svemu tome bitan čovjek, jer volim dočekivati ljude, susretati se s njima jer i prava pobožnost porema Bogu je ljubav prema bližnjemu i čovjeku.

- Imate ideje kako bi se ovaj kraj mogao revitalizirati?

- Pokojni akademski slikar, prof. Šuletić rekao je da je ovo jedan od najljepših krajeva na svijetu, a i kardinal Stepinac mi je jednom prigodom rekao da bi se želio pod stare dane skloniti u ovaj samostan. Ovo je zaista idealno područje, ekološki čisto, oaza mira i s vremenom može postati izvor duhovnih i tjelesnih energija. Slušam kako vikendom od 10.000 do 15.000 planinara i vikendaša dolazi u ove krajeva, u plešivičko i žumberačko gorje. Često su to i grupe i pojedionci raznih duhovnih pokreta.. Mislim i o njiima. Ovaj je kraj sada povezan autobusnim vezamama, ima asfalt, telefon... Razvoj postupno ide u pozitivnom pravcu. Ljudi su uglavnom zaposleni, ali istodobno bi mogli i svoje poljoprivredne proizvode dobro unovčiti. Smatram da ovaj ambijent, ova župa i samostan, mogu oživjeti i s vremenom postati žarište duhovne i vjerske kulture, mala oaza. I nekada je ovaj samostan značio puno na tom polju, to njegova čitava povijest dokazuje, o čemu govori i nedavno izašla knjiga Paška Cvekana, OFM.

Taj početak duhovne obnove puno bi značio za ovaj kraj. No, sve se može i nadopuniti materijalnom obnovom. Trebalo bi obnoviti crkvu, ponajprije krov, uvesti grijanje u samostan, urediti i namjestiti sobe za goste da u njima mogu prespavati, podrumske prostorije urediti kao pajdašnicu za prijem izletnika, osobito ljeti. Može se urediti okoliš samostana, zasaditi cvijeće, urediti parkiralište, u vrtu napraviti nadstrešnicu s klupama. U voćnjaku se može napraviti staza i mali vidikovac, postaviti klupe. Vrt se može maksimalno iskoristiti za povrće i voće kako bi se s tim moglo gospodariti cijele godine. Može se hraniti što više živadi i svinja, uglavnom što se više osloniti na vlastitu ekonomiju i proizvode. Može se učiniti puno, ali u tome mora sudjelovati cijela župa, čak i one koji ne dolaze u crkvu zadužiti da daju svoj godišnji prilog, može u novcu, a može i kroz pomoć u radovima. Može se odrediti tko će izorati vrt, pokositi travu, sušiti sijeno, brati voće, skuhati rakiju... sve to ljudi znaju i hoće. Na svim susretima (krštenja, vjenčanja, sprovodi) treba se na to podsjećati i o tome voditi knjige. Za pomoć se treba obratiti svim župljanima izvan mjesta pa i izvan Domovine. Lijep prijem svakog gosta i izletnika bit će najbolja reklama. Mislim da je ovo idealno područje i za zimske sportove, uz izlete na Oštrc i Japetić, blagoslov vozila, branje kestena, vrganja i grožđa. Tu su i godišnja proštenja kada nam dolazi puno ljudi. Jasno, za financiranje obnove objekta crkve i samostana treba zainteresirati državne i crkvene vlasti, našu provinciju, pronaći donatore, ali i sami moramo ponuditi materijalno i duhovno namjerniku ili organiziranim grupama civila ili duhovnim osobama. Ovo je kraj u kojem se mogu održavati duhovni seminari, pjesničke večeri, koncerti, predavanja, okupiti što više ljudi i vratiti život.

M.Šipuš

Fra Bernard Rubinić

Fra Bernard Ivan Rubinić rođen je u brojnoj obitelji u Bukovju kraj Kotara 23. listopada 1932. U Provinciju franjevaca trećoredaca primljen je kao sjemeništarac 1943., a svečane redovničke zavjete položio je 1955. godine. Za svećenika je zaređen na Petrovo 1959. u zagrebačkoj prvostolnici. Nakon vojnog roka magistrirao je na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Mladu misu slavio je 5. srpnja prije pedeset godina u župnoj crkvi u Plešivici kojoj je tada pripadalo Bukovje. Prva župa u kojoj je djelovao bile su Bibinje kraj Zadra. Poslije toga je, kao prvi župnik nove župe, radio u Belišću gdje se uz stvaranje župne zajednice zauzeto posvetio i izgradnji župne crkve. Nakon kratke službe u Kloštru Podravskom djelovao je dvadeset i pet godina kao svećenik i dušobrižnik za naše vjernike u njemačkoj Biskupiji Essen, u hrvatskim katoličkim misijama u Lüdenscheidu i Mülheimu-Oberhausenu. Posljednje četiri godine bio je gvardijan i župni vikar na Pehlinu u Rijeci a od ove jeseni bit će u samostanu u svojoj rodnoj župi u Kotarima. U svom bogatom pastoralnom i svećeničkom radu često je imao zadaće pokretanja, započinjanja i građenja koje su donosile plodove zahvaljujući njegovu daru i umijeću susretanja s ljudima i oduševljavanja za vrijednosti i ideale kršćanske vjere i poruke. Posebno se, s vidljivim Božjim blagoslovom, zalagao i za nova duhovna zvanja iz zajednica u kojima je radio.

IKA

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (0)