Ljubo Stipišić Delmata - skladatelj, dirigent, aranžer, melograf, pjesnik i slikar
Delmata postao Samoborac
Nakon susreta u Gradskoj knjižnici vrlo brzo pao je dogovor s gospodinom Ljubom Stipišićem Delmatom o kraćem razgovoru u njegovom samoborskom stanu. To da je postao stanovnik našega grada možemo zahvaliti činjenici što je ovaj neumorni tragač i zapisivač narodnog vjerovanja i običaja za potrebe svoje knjige počeo istraživati i kontinentalnu Hrvatsku. I poslovne obveze u Zagrebu doprinijele su toj činjenici pa se gospodin Ljubo Stipišić Delmata sada može vidjeti u šetnjama po Samoboru, za kojeg kaže da je grad po mjeri čovjeka. Tu sada radi i slika u svom ateljeu u stanu. Nakon brojnih radova pred njim je najobuhvatnije djelo - izdavanje knjige Anima Delmatica, u kojoj će biti obuhvaćeni zapisi koje je činio više od 30 godina po Dalmaciji i šire.
Upravo zbog prikupljanja poslovica, narodnih mudrosti, pjesama i ostale građe u posljednjih više od 30 godina, možete li istaknuti što ste osobito zapazili i možete li govoriti o promjenama koje ste zamijetili, od poslijeratnih vremena do suvremenosti, tj. može li se reći da ste kroničar vremena, ali i promjena?
Znate, kada sam došao kod toga puka mene je gotovo omađijao njihov permanentni stav, njihovo prepričavanje uvijek na isti način. Oni kada prepričavaju jedan pučki lijek, oni gotovo uvijek imaju ustaljeni redoslijed prepričavanja, a koji je mudar zbog toga što ništa ne mijenjaju unutar njega pa često takav lijek biva opjevan u stihovima. Jer, čovjek kad prepričava nešto u prozi može nesvjesno i nehotice nešto mijenjati, a kada mu je lijek zadan u stihu, on mora pjesmicu naučiti napamet i u ta četiri stiha rima ga nagoni da ne mijenja niti jedan sastojak toga pučkog lijeka. Obično takve "likarije" završavaju s konstatacijom da je njihov netko uzimao taj lijek i na taj način nastupa onaj placebo efekt da se čovjek odmah otvara prema tome. Dakle, ta toplina ophođenja da bi se preživjelo, to me fasciniralo. Fascinacija je, kada već spominjem lijekove, da ih ima toliko što bi današnji čovjek odmahnuo rukom kao na nekakvu šašavu uputu. Ona jest šašava, ali funkcionira. To vam je po prilici kao da vam netko želi dati penicilin, a vi u njega ne vjerujete. Ali, ni ne trebate vjerovati, jer on svejedno djeluje. Tako smo, čini mi se, podosta toga odbacili na pragu odveć velikog pristupa k civilizacijskim nužnim tekovinama i probojima i, isto tako neoprezno, mnogo toga ostavili smo iza sebe. Kada govorimo o pučkim ljekarijama možemo kazivati i o divnim mudrosnim napucima, gdje je roditelj dijete ili susjed susjeda upozoravao i držao na jednoj finoj distanci putem poslovice tipa: "...nemoj da ti se dogodi kao onom koji je reka..." - i preko citata, jer citat iz prošlosti ima veliku edukativnu vrijednost, za razliku od ljudskog govora koji zna biti vrlo obrazovan, ali i povredljiv. Eto, tako se taj narod nekad ophodio i sa svojim pjesmama, šalama, rugalicama, pjesmama koje su vodile k oltaru i ka buni. Volio sam posebno njihove lirske, a posebno puntarske pjesme. Na temelju lirskih, ljubavnih pjesama taj svijet je uvijek iskazivao svoju osobnu emociju, a na temelju puntarskih, oporbenjačkih, samosvjesnih i korjenitih pjesama, taj čovjek i taj narod je uvijek govorio o svom narodnom biću. Između ta dva kraja možemo pronaći i pjesme koje su bile uz rad, uz ribarenje, uz zabave i veselice.
Pogled mi pada na Vašu pjesmu Dalmatino, povišću pritrujena pa me zanima i problem jezika. Danas često upozoravamo na pojavu anglicizama i tuđica. Je li realna opasnost da nam, posebno mlađe, gradske generacije zanemare dio te jezične tradicije?
Čovjek ne bi smio zaboraviti tu svoju usmenu predaju. Jako je upitno što bi bilo s generacijom koja se ne oslanja na biće naroda. Ako se divimo jednoj krošnji, nemojmo od nje uzimati samo plod, niti samo uzimati hlad ili se samo diviti deblu. Moramo se diviti i korijenima. Ispod svega je nevidljivo. To su korijeni. Čovjek često zaboravlja suštine. Na primjer, često će jesti bijelu rižu, a da nikada neće pomisliti na onoga nadničara i na onoga vola do njega koji su je cijeli dan vršili u blatu. Do nas dođe samo bijela riža. Dakle, s velikom zahvalnošću trebala bi generacija, bilo koja na ovoj Zemlji, okrenuti se iza sebe i ljubiti dojavu bivših generacija. Ne možemo biti samo unuci bez djedova i pradjedova i ne smije u svijesti čovjeka to nešto biti jako udaljeno, jer će čovjek biti osuđen da živi samo sa sobom. Ako čovjek živi samo s onim što je naučio, to nije dobro. Čovjek bi trebao živjeti i s intuitivnim znanjem; dočim nešto volimo, mi odmah od toga nešto i znamo. Dakle, bez učenja možemo znati samim time što smo proširili svoju percepciju. Čovjek je naučen da bude u okvirima svojih sigurnih položenih ispita i zbog toga se njemu sužava percepcija i na taj način se vode ljudi, vodi ovaj svijet. Ali, to bi nas sve sada odvelo na druge razgovore.
Budući da ste čovjek širokih percepcija, mene kao rođenog kontinentalca oduševljava more, taj ambijent, i uvijek pomislim kako bih se tamo volio jednom preseliti. Koliko ste Vi otkrili ovaj kontinetalni dio, koliko Vam se ovdje sviđa?
Čujte, kad bi čovjek odlazio iz svoga kraja i pritom ostavljao velike imetke i imanja, kada bi čovjek ostavio stado ovaca ili krava, galop svojih konja, onda bi mu bilo teško odlaziti iz svoga kraja, jer je velika navodna nostalgija za svim tim pustim kućama koje trebamo razdijeliti. Ali, ako čovjek odlazi sa svojim zanosom i nailazi na ljude koji isto u sebi nose tu toplinu propitkivanja što je to bivše, što je to sadašnje, što mu je potencijalno buduće, i gdje je to uopće buduće, i ako se pletemo unutar takvih misli, ukoliko smo unutar kušaonice smisla, onda je vaša Domovina i vaša su subraća tamo gdje je vaša stopa.
Za nekoliko mjeseci izlazi Anima Delmatica. Što ona donosi?
To su zapisi našeg puka koje sam prikupljao u posljednjih 30-ak godina. Prvo sam zapisivao napjeve, a potom njihove priče, poslovice, šale. Prikupio sam 18000 takvih zapisa te oko 1200 načina liječenja. Izdavač će biti Profil, a knjiga bi trebala biti predstavljena za dva – tri mjeseca.
Mato Šipuš
OKVIR 1
O suradnji s klapom Samobor
Ti zanesenjaci u pjesmu čuli su da sam došao u Samobor pa su me nazvali i pitali za suradnju. Ja sam pristao i sada na probama brusimo tu klapu, a oni su na dobrom putu da postignu dobre rezultate, jer su vrlo predani i puni entuzijazma.
Koncert u franjevačkoj crkvi
Klapsku muku napisao sam 2006. godine i taj oratorij pjevaju tri muške i jedna ženska klapa s otoka Raba. Izvodimo je sada po gradovima diljem Hrvatske. U Samoboru će oratorij Klapska muka biti izveden u franjevačkoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebu na veliki utorak, 7. travnja, s početkom u 20 sati.
Biografija
Ljubo Stipišić, melograf, aranžer, skladatelj i dirigent, rođen je u Splitu 1938. godine. Glazbu je učio kod J. Zjačića i S. Bombardellija u Splitu. Sklada pretežito vokalnu glazbu za klape i zborove, koja se najviše temelji na starogradskoj folklornoj baštini koralnog podrijetla (ciklus Intrade). Ogledao se u većim vokalnim oblicima (kantata Zaplakalo dite na žudinski kanat, Dignite barjak za neznane i male, Hrvatska suita, oratorij Matija Ivanić, Kalvarija, Misa Croatie redivivae, I rič se čovikom učini). Kao melograf zabilježio je više stotina dalmatinskih pučkih napjeva, čime je pridonio njihovoj reafirmaciji. Istakao se kao besprijekorni voditelj klapa (Jeka Jadrana, Oktet DC, Kantaduri, Trogir, Vokalisti Salone). Piše čakavsku poeziju, stvarajući vlastiti leksik na temeljima tradicije. Svoje čakavske pjesme objavio je u knjizi Delmatiana (1988).
Utemeljitelj je časopisa Bašćinski glasi (Omiš, 1991), glazbene edicije Leut. Utemeljitelj je ili suutemeljitelj Festivala dalmatinskih klapa, Solinske ljetne priredbe, Sučuračkih prikazanja, Smotre dalmatinskih klapa na Klisu, Susreta dalmatinskih klapa Sudamja, Korizmenog glagoljaškog tradicionalnog pučkog pjevanja u Velikom tjednu Puče moj, Pasionske baštine...
Dobitnik je Nagrade grada Splita (1985., 1993.), Nagrade grada Solina za životno djelo (1996.), Nagrade županije Splitsko-dalmatinske za životno djelo (1997.), odličja Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1997.).
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (1)