Željko Borčić, grafički dizajner i umjetnik
Između umjetnosti i dizajna
Željko Borčić grafički je dizajner i umjetnik koji je svoje zvanje stekao u dalekom Montrealu, izbrusio ga u bivšoj Jugoslaviji, a danas iz ureda u Rudarskoj dragi vodi posao na potezu Samobor - London - Bruxelles. Dobitnik je niza međunarodnih i domaćih nagrada za vizualne identitete, trgovačke marke i ambalaže brojnih proizvoda, institucija i tvrtki. Intenzivno se bavio i drugim područjima umjetnosti, od konceptualne, op arta, polaroida, do digitalne fotografije. Borčićeva dizajnerska rješenja možete vidjeti svakodnevno, pogotovo ako ste pušač, a na lokalnoj razini najčešće u vrijeme Fašnika. Bivši je predsjednik Hrvatskog dizajnerskog društva i naš sugrađanin od 80-ih godina prošlog stoljeća, kada se sa svojom obitelji preselio iz Zagreba u Samobor.
Na početku, vratimo se u 1969. godinu. Kako to da ste se odlučili vratiti iz Kanade?
Nisam se namjeravao odmah vratiti, jer sam imao posao u Montrealu, a zaposlio sam se odmah nakon stečene diplome na Sir George Williams University. Međutim, došao sam na ljeto '69. ovdje na mjesec dana i jako mi se dopalo. Bili su tu stari prijatelji, društvo, sve ostalo i odlučio sam ostati. Negdje u siječnju iduće godine sreo sam potom jednu prijateljicu koja me zamolila da malo provedem Zagrebom grupu američkih studenata slavistike, u kojoj se nalazila i moja buduća žena. To je bilo 1970. godine. Hodali smo dosta dugo, a zatim se morala vratiti u Indianu na studij, da bi se, nakon što je ona diplomirala, koncem '72. vjenčali. Bilo je nakon toga nekih problema s njenim ocem koji je htio da nastavi s magisterijem, ali nismo mogli to sve iskombinirati pa je na koncu ona odustala od postdiplomskog studija i ostala u Hrvatskoj.
Bez kulturalnog šoka?
Ma, ona se tu dobro uklopila, ali normalno da joj neke stvari nikad neće biti jasne, kao što je i obratno slična stvar. To su ipak dvije različite kulture, dva različita svijeta i ne može se to baš tako lako pomiriti.
U Samobor ste doselili 80-ih?
Prvih 10 godina braka živjeli smo kod moje majke, a ja sam, kao umjetnik koji se vremenom istaknuo, stekao neka prava pa sam se mogao natjecati za državni stan i atelier. Kad sam nakon brojnih molbi i dopisivanja od Ministarstva kulture dobio kredit trebali smo konačno urediti jedan tavan u Zagrebu, no jedan stanar je izrazio negodovanje i to je bilo odgođeno. Tada smo hitno trebali naći drugo mjesto gdje ćemo nešto napraviti, jer novac je već bio odobren. U Zagrebu nismo mogli naći ništa što bi financijski bilo povoljno, a u Samoboru je općina dala natječaj za tri parcele koje su prodavali. Jedna je bila ova u Rudarskoj dragi, jedna u Šmidhenovoj, a treća gore na Anindolu, pokraj današnje parcele Šarinića. Ta zemlja "kod Šarinića" mi se inače najviše sviđala, ali tamo nije bilo ceste pa bi nam bilo preskupo dovođenje materijala za gradnju. Na koncu smo se odlučili za Rudarsku dragu i tako smo se doselili u Samobor. Nikada mi zbog toga nije bilo žao. Ovdje mi je puno ljepše nego tamo gdje sam prije živio, u Jurišićevoj. Ovdje je mirno, krasna priroda, divno za djecu, zrak je bolji. Za mene Samobor nije neka provincija nego, dapače, mislim da je to budućnost, da će i kod nas polako svi težiti odlasku iz velikih gradova, kao na zapadu gdje ljudi više vole živjeti malo izvan grada.
Imali ste i prije doticaja s nekim našim sadašnjim sugrađanima. Na primjer, sa Želimirom Koščevićem?
Da, Koščević je u sedamdesetima bio voditelj SC-a, a moja prva konceptualna izložba, nakon što sam se vratio iz Amerike, bila je u Galeriji Studentskog centra. Radio sam tada to i još jednu izložbu zajedno s Koščevićem. Kasnije sam uređivao novine Studentskog centra neko vrijeme za njega i to je tada bila naša poveznica. Trajalo je to 4 godine. Onda sam počeo raditi plakate za Teatar ITD, a nakon par godina smo se ponovno sreli u Galeriji suvremene umjetnosti, koje je on bio voditelj, a gdje sam ja imao dvije-tri izložbe. Inače, prva stvar koju sam radio po povratku iz Kanade 1969. bila je Histerična bajka, za Šnajdera. Kasnije sam radio i plakate, imao malu samostalnu izložbu op-art slika, radio scenografiju za seriju emisija o likovnoj umjetnosti na televiziji, neke scenografije za informativne emisije, telope za televiziju, a istovremeno i slikao, izlagao slike na salonu. Tek 1973. sam imao svoju prvu konceptualnu izložbu. To je bila ta u Studentskom centru, s Koščevićem, a zvala se Prvi svjetski psihokibernetički super autoportret.
Potom je polako dizajnerski posao počeo istiskivati umjetnički. Kada se to dogodilo i kako?
Dogodilo se to u 80-ima, iako mi se nije previše sviđalo raditi za industriju, nego više za kulturu, gdje je veća sloboda i ne visi ti nikakav marketing iznad tebe ili svemogući tipovi koji nemaju dobru edukaciju da bi smislili kvalitetan program. Tada je marketing bio tek u povojima i zato mi je bilo draže raditi za kulturu. Međutim, činjenica je da se od toga nije moglo živjeti. Ono što se zaradilo od umjetnosti jedva nam je moglo osigurati nekakvu egzistenciju. Bio sam prisiljen ući u te poslove i u početku sam radio sa Saponijom te neke poslove za slovenske, bosanske i srpske firme. Sve je to vuklo jedno za drugim. Radio sam potom i za Podravku, sve tamo do konca 80-ih, kad su se pokazale neke mogućnosti i za drugačije vidove poslovanja. Tada sam radio kao slobodni umjetnik, imao sam studio i radio sam sam, a onda se otvorila mogućnost da zajedno s jednim kolegom arhitektom i fotografom osnujemo tzv. Trajnu radnu zajednicu – jedan studio koji je mogao poslovati kao firma. Tako smo radili do '89. kada se omogućilo otvoriti i privatna poduzeća pa sam ja osnovao svoje, a iste godine postao sam i kreativni direktor agencije McCann Erickson.
Što ste sve radili?
Preuzeo sam tada Coca Colu za cijelu Jugoslaviju, zatim Opel, odnosno General Motors, Seiko, L'Oreal, Tvornicu duhana Rovinj i Ledo... Za sve njih smo radili dizajn. Onda sam se '94. razišao s ljudima u McCannu i radio sam samo za svoju firmu, a TDR je prešla k meni tako da smo godinama radili samo njih. U to vrijeme smo u jednom trenutku imali i do 16 zaposlenih u firmi. Potom smo radili Dukat, za kojeg sam već prije osmislio neki dizajn, ali oni to nikad nisu kupili nego su držali u svom ormaru. Kada je na čelo firme došao Luka Rajić i to našao, pozvao me da dovršim posao. Radili smo još i Sirelu, Imunološki institut, vizualni identitet Hrvatskog prirodoslovnog muzeja i još masu stvari, ali najveći dio posla bio je TDR.
U posao ste uključili i djecu?
Svi su u dizajnu. Kćer je prvo iskoristila maminu vezu i otišla u San Francisco i tamo je studirala dizajn. Ian je upisao u Amsterdamu, a najmlađi, Luka, je isto otišao van studirati nakon par godina. Prošle je godine diplomirao pa služi civilni vojni rok na Fakultetu za dizajn u Zagrebu, tako da Ian i ja sada radimo većinu poslova zajedno.
Od svih tih poslova koji biste mogli izdvojiti kao najuspjeliji, nešto na što ste najponosniji?
U stvari, na svaki sam ponosan kad bude dobro prihvaćen i imam dosta toga za što mislim da je baš dobro dizajnirano. Primjerice, logotip za Imunološki zavod je meni baš super, ispalo je moderno i točno predstavlja ono što Imunološki zavod jest. Zatim, grb Prirodoslovnog muzeja mi je isto dobar, a sviđa mi se i ovo zadnje što radim s vinima, etiketama i ambalažama. Od ranije su mi bili dobri neki plakati za kazališta, a dosta sam ponosan i na neke ambalaže za cigarete koje sam radio. Te cigarete koje sam radio zadnjih 15-ak godina super izgledaju, bez problema se mogu usporediti s najboljim europskim pa i svjetskim ambalažama cigareta i mogu slobodno reći da su u samom svjetskom vrhu, bez obzira što je to sada jedna dosta osjetljiva stvar za pohvaliti se.
Mnogi Samoborci možda i ne znaju da ste dosta radili i u Samoboru. Između ostalog, osmislili ste i logo Samoborskog fašnika sa Srakom u klaunovskoj kapi.
Osim loga Fašnika radio sam i za Samoborski muzej onaj logo s vratima, radio sam i za Pučko otvoreno učilište njihov logo, ali su ga promijenili prije dvije godine. To se inače stalno događa. Imaš jednu ekipu pa se njima sviđa nekakav dizajn, onda dođe za par godina druga ekipa kojima se to ne sviđa pa naruče novi dizajn. Ali, dosta smo mi toga radili u Samoboru - Kavanu Livadić, Pub...
Sredinom siječnja posjetitelji Muzeja Mimara imali su priliku nakon dugo godina vidjeti jednu vašu izložbu. Jesu li Digitalne slike povratak umjetnosti ili samo kratki predah od dizajna?
Ta je izložba na neki način homage avangardi, zato jer se naslanja na njihov način rada. Oni su bili opsjednuti novim tehnologijama industrijskog doba i na taj način su počeli stvarati umjetnička djela, a mene sad inspirira to da radim s novom tehnologijom koju nude računala. Ali, ne radim slike bazirane na renderiranju, nego kompjutor koristim kao kist. Veseli me to što sam počeo raditi u zadnje vrijeme, što ulazi u područje čiste umjetnosti, a što je proizašlo iz dizajna nekih proizvoda. Kad sam krenuo u to našao sam onaj svoj sloj koji je spavao neko vrijeme. Zanimljivo, radio sam uvijek u fazama – u 80-ima sam se bavio umjetničkom fotografijom, od '68. do '73. više sam radio slikarstvo, od '73. do '78. konceptualnu umjetnost, a od kada sam postao poduzetnik bio sam prisiljen malo stati s time i prestati se baviti umjetnošću, jer nije baš lagano biti poslodavac. Sada mi je ipak malo lakše pa se mogu baviti umjetnošću, što mi je falilo sve ove godine. Zadnjih par mjeseci radim nešto novo i to je, izgleda, ulazak u još jednu novu fazu.
Kruno Solenički
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)