Josip Lebegner, jedan od pokretača obnove rudarskog okna Kokel
Stari rudnik u mladim rukama
Projekt obnove starog rudarskog okna Kokel i privođenje istog turističkoj svrsi inicirao je, osmislio i izradio KUD Oštrc. Grad Samobor prepoznao je kvalitetu i predao projekt na natječaj Europske komisije u okviru programa INTERREG III A. To je program namijenjen financiranju projekata prekogranične suradnje i to Slovenije, Mađarske i Hrvatske.
Dok se iščekuju rezutati koji će stići na jesen, porazgovarali smo s Josipom Lebegnerom, tajnikom KUD-a Oštrc i jednim od "najodgovornijih" što će rovi opet biti u Rudama.
Tko se prvi sjetio zapuštenog rudnika i kako je sve počelo?
Mi iz KUD-a Oštrc inicirali smo stvar i pripremili veći dio projekta. Grad je prepoznao naš rad i sada je Grad Samobor nositelj projekta. Grad nas je i prijavio na natječaj. Da bi sve bolje klapalo, kao partneri su uključeni i Zagrebačka županija, Turistička zajednica Zagrebačke županije, OŠ Rude i Rudarsko geološko naftni fakultet iz Zagreba kao strateški partner.
Slovenci se nisu miješali?
Jedan od uvjeta za prijavu projekta bio je i da imamo partnere u Sloveniji. Idealnog partnera našli smo u Občini Senovo, koja je prijavitelj sličnog projekta revitalizacije rudarsko tehničke baštine – lokomotiva i vagona.
Tko je, kada i zašto prvi krampom zamahnuo?
U proljeće 2002. godine članovi KUD-a Oštrc sami su otkopali ulaz u rudnik Kokel. Krenuli smo najprije sami, jer smo shvatili da bez vlastitog angažmana neće biti ništa.
Kako ste znali gdje kopati?
Profesor Šinkovic, koji je idejni začetnik projekta, puno nam je pomogao u pregledima rovova. Kokel je tako odabran kao najpogodniji i najočuvaniji za otvaranje.
S kojim problemima ste se susretali?
Nakon što su naši volonteri otkopali ulaz, započelo se s uklanjanjem odrona na 22. metru od ulaza u rudnik. Za te radove angažirali smo i rudare s dugogodišnjim iskustvom. Nakon desetak dana aktivnog kopanja probijen je prvi odron, ali, nažalost, nekoliko metara iza njega postojalo je još jedno, srećom i posljednje urušenje, koje je probijeno 15.10.2004. godine. Uz iskusne rudare koje sam spomenuo, istaknuo bih da su svi drugi radnici koji su pomagali oko iskopa mještani Ruda.
Kojom brzinom su tekli radovi?
Zbog skučenosti prostora istovremeno u oknu mogu raditi 3-4 osobe, tako da je dnevno moguće pomaknuti se za maksimalno 1 metar. Sva iskopana zemlja i kamenje odvozi se tačkama izvan rudnika, a tunel se odmah podgrađuje jelovim podgradama koje su članovi KUD-a kupili od Šumarije, sami obradili i dopremili do rudnika. U sanaciju rova do sada je utrošeno oko 250 podgrada.
Kolika je dužina saniranog dijela?
Ukupna dužina saniranog dijela rudnika je 35 metara, a za njegovu sanaciju bilo nam je potrebno 50 radnih dana.
Što se sada, nakon ove prve faze radova, može vidjeti?
Probijanjem urušenja i sanacijom omogućeno je da u ovom trenutku postoji oko 400 metara prohodnih hodnika u rovovima Kokel i Sveto Trojstvo, uključujući i impresivan podzemni eksploatacijski kop.
Može li se u rudnik autom?
Pa ne baš u rudnik, ali do rudnika se može i autom. Naime, osim radova koje sam naveo, asfaltirano je i 250 metara ceste Rude – Kokli od fašničke nagrade koju je MO Rude osvojio 2004. godine, a ostalo nam je za asfaltirati još 200 metara.
Tko će dalje rovati?
Sve daljnje radove na obnovi rudnika vodit će stručna ustanova koja će se izabrati na javnom natječaju. Ako prođemo na natječaju, sve će to brzo ići, jer mi sve imamo pripremljeno.
Što će se u tom rovu moći raditi i vidjeti?
U ovoj fazi rudnik neće imati neke eksponate. Moći ćete uz stručno osposobljene vodiče razgledati 250 metara rudnika. Rudnik je i dio buduće Rudarsko - botaničke poučne staze od Ruda do Subanova botaničkog vrta u Manjoj Vasi. U rudniku Senovu, našem slovenskom partneru, moći ćete, na primjer, vidjeti i eksponate kao što su vagoni i slično, kojih mi, za sada, nemamo.
Hoće li postojati neka varijanta da se u rudniku održavaju, kao u Istri, neki manji koncerti?
Za sada ne, jer u ovih prvih 250 metara nema tako velikog prostora, ali u nekoj od sljedećih faza postoji i ta mogućnost. Iz geoloških karata se vidi da postoji dvorana u gipsu visoka 4 metra, široka 15 i dugačka 20 metara.
Tko će održavati obnovljeni rudnik?
Najvjerojatnije Samoborski muzej. Ovo što mi radimo i nosi naziv Rudarski muzej na otvorenom. Postoje opcije da to bude Rudarski muzej ili pak Geološki spomenik prirode. Za sada smo skloniji muzejskoj varijanti.
Što ako vaš projekt odbiju?
Ako i ne uspijemo sada, nećemo biti razočarani, jer imamo do u detalje razrađen projekt koji ćemo moći prijaviti na neki drugi natječaj. Jednom ćemo sigurno uspjeti.
Kako to da ste tako glatko kopali?
Pa i nije uvjek išlo glatko, ali pokazalo se da je najvažnije imati ljude koji su voljni raditi za neki cilj.
O kolikim financijskim sredstvima govorimo i tko će to sve platiti?
Vrijednost projekta je oko 277.000 eura. Samobor s partnerima treba osigurati 25% sredstava. Od toga će Zagrebačka županija i Turistička zajednica Zagrebačke županije osigurati 25.000 eura, a ostatak Grad Samobor i to kroz period od 3 godine. U ove radove o kojima smo do sada pričali utrošili smo oko 100.000 kuna kroz četiri godine, u što je uključeno i rješavanje imovinsko-pravnih odnosa, tako da je KUD Oštrc danas ujedno i vlasnik zemljišta na kojem se nalazi ulaz u rudnik Kokel.
I, na kraju, tko je sve kopao s vama Rudarima da ste ovako daleko dogurali?
Obavili smo niz razgovora s relevantnim institucijama - s Tehničkim muzejom u Zagrebu i poduzećem Titaneks, koje radi na održavanju rudnika u tom muzeju, s Poduzetničkim centrom Samobor, Hrvatskim željeznicama, Šumarijom Samobor, Zagrebačkom županijom, Turističkom zajednicom Zagrebačke županije, Gradskim poglavarstvom Samobor, Rudarsko geološko naftnim fakultetom iz Zagreba, Prirodoslovno-matematičkim fakultetom iz Zagreba, Turističkom zajednicom Samobora, Društvom inženjera i tehničara Grada Samobora, Hrvatskim prirodoslovnim muzejom, Parkom prirode Žumberak-Samoborsko gorje... Sve su ove institucije pokazale zanimanje za uključivanje u projekt u okvirima svojih djelatnosti i mogućnosti i svima se zahvaljujemo što su, svaki na svoj način, kopali s nama.
Nenad Kobasić
Kratka povijest rovanja po Rudama, od srednjeg vijeka do KUD-a Oštrc
Bakar, gips i željezo nikad neće biti slomljeno
Ne zna se pouzdano kada se počelo rudariti u Rudama, ali prema nekim podacima, kao i po tome što se nailazi na stare kopove s uskim i niskim hodnicima koji su rađeni bez uporabe baruta, može se zaključiti da se ovdje radilo u srednjem vijeku, a možda još i u doba Rimljana. Najstariji podaci govore da se već 1210. godine vadila bakrena ruda, a u to vrijeme selo Rude imalo je naziv Rovi.
Prvi pouzdani podaci potječu iz 16. stoljeća, gdje se spominje da je u to vrijeme vlasnik rudnika bio Leonard Gruber koji je vadio i prodavao bakar. Rudnik je često mijenjao vlasnike, uglavnom zbog financijskih kriza.
Rudnik je, uglavnom, radio neprekidno, a od početka 17. stoljeća do 1800. godine godišnja proizvodnja bila je između 200 i 400 centi (1 cent = 56,006 kg). Najveća proizvodnja od 573 centa zabilježena je 1634. godine, a 1791. proizvodi se 546 centi. Iz tog vremena (1777.) potječe i sačuvana jamska karta na kojoj se vidi velika razgranatost podzemnih radova. Ležišta su osiromašila pa eksploatacija bakra prestaje 1851. godine, kada se izvlači svega 53 centa bakra.
Analizom postojećih podataka može se izračunati da je u Rudama ukupno proizvedeno 40 do 50 tisuća centi, odnosno 2.200 do 2.800 tona bakra, što pak znači, znajući da je kopana bakrena ruda bila s 12 do 16% bakra, da je ukupno izvađeno oko 25 tisuća tona bakrene rude.
Sredinom 19. stoljeća, 1850. godine, započela je proizvodnja željezne rude (siderita), koja je većim dijelom i taljena u Rudama, a jedan je dio odvožen u Sloveniju. Godišnja proizvodnja željezne rude kretala se između 20.000 i 130.000 centi, a godišnja proizvodnja željeza između 5000 i 16.000 centi. Zbog nerentabilnosti rudnik je 1859. godine zatvoren. Za vrijeme desetogodišnjeg rada otkopano je 26.000 tona željezne rude. Gotovo sva ruda koja je u to vrijeme kopana izvađena je u reviru rovova Vlašić - Kokel.
Nakon zatvaranja, u više se navrata istraživalo gdje ima bakra i željeza, a tražio se, našao i vadio i gips, sve do sredine pedesetih godina prošlog stoljeća.
U to vrijeme obavljena su i zadnja istraživanja ležišta, prilikom kojih je očišćen najniži potkop Vlašić (311 m n/v) dug 550 metara. Odmah za njim očišćen je prilično razgranat rov Sv. Trojstvo (340 m n/v) dug 520 metara, a na kraju je očišćen i najviši rov Kokel (363 m n/v), koji je dug oko 200 metara i čijih je prvih 70-ak metra bilo zarušeno. Između rovova Sv. Trojstvo i Kokel otkopi su siderita koji su prohodini i koji povezuju ta dva rova.
Na kraju okna Vlašić je okno Josip koje se i penje i spušta. Bilo je duboko oko 22 metra, a s posljednjim istraživanjima okno je produbljeno i do ukupne dubine od 81 metra. Na koti 245 izgrađen je hodnik dug 178 metara koji je prošao ispod starih radova, a budući da se nije naišlo na rudu, daljnje je istraživanje nastavljeno.
Rudarskog krampa opet su se prihvatili tek 2002. godine članovi KUD-a Oštrc.
Josip Leberger
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)