Mladi grkokatolički župnik Danijel Vranešić govori o počecima svog svećeničkog djelovanja i žumberačkom zavičaju
Žumberački identitet dio je samoborskog
U subotu, 12. studenog, u novosagrađenom Grkokatoličkom pastoralnom centru, u Uskočkoj 7, održavao se obred krštenja. Malog Žumberčanina Davida Vidovića krstio je samoborski, jastrebarski i pribićki župnik, otac Danijel Vranešić. Bio je to jedan od prvih "radnih zadataka" te vrste mladog župnika, koji je zaređen prije nekoliko mjeseci.
Od 9. listopada prošle godine Danijel Vranešić živi u župnom dvoru u Uskočkoj 7 sa svojom suprugom Nevenkom i šestomjesečnim sinčićem i prvi je grkokatolički svećenik sa stalnim mjestom boravka u Samoboru.
Razlog tomu je što su se tek 2004. godine, velikodušnošću Zlatka Latkovića, pokojnog grkokatoličkog svećenika, stekli uvjeti da se kupi kuća u Samoboru i iza nje napravi grkokatolička crkva nazvana Grkokatolički duhovni centar praoca naše vjere Abrahama.
S dvadesetpetogodišnjim grkokatoličkim župnikom, koji je ove godine dobio prvog sina, a i izabran je u Vijeće za obitelj Hrvatske biskupske konferencije, porazgovarali smo u njegovoj radnoj sobi u župnom dvoru. U prostoriji je dominirala reprodukcija slike na kojoj jedna žena, ispred potpune crnine, drži u naručju Krista i gleda u nebo.
Kakva je ovo slika iznad nas?
Žumberačka bogorodica. To je jedina slika koju su uskoci donijeli prije 500 godina sa sobom kad su doselili na Žumberak. Original ove slike čuva se u Grkokatoličkom sjemeništu u Zagrebu i nikada se ne iznosi van. Iako sam tamo studirao, vidio sam tu sliku samo jednom i to kad je bombardiran Gornji grad. Tada je ta slika prva sklonjena. Ona prikazuje patnju majke, što je simbolika uskoka, u crnini, neprestanom nemiru. No, ona ipak ne gleda u zemlju, već u nebo, u nadu.
Žumberak su kroz povijest naseljavali brojni ljudi, od Latobika do Uskoka, a potom bi nastupali periodi nenaseljenosti, periodi potpune tišine. Je li na Žumberku upravo u tijeku dolazak perioda tišine?
Žumberak je uvijek bio naseljavan zbog sigurnosti. Jer, kako nas uvjeravaju i vojni analitičari, Žumberak je vojno neosvojiv. Ako bi ga netko i osvojio ne bi ga mogao držati duže od mjesec dana ukoliko ne bi imao narod uz sebe. Znate li zašto Turci nikad nisu osvojili Žumberak? Bilo im je slabo od silnih zavoja, pa nisu uspjeli stići do vrha! Dvije su komponente žumberačkih uskoka tamošnjim ljudima imanentne - sloboda i radost. Znači da je čovjek slobodan i da se voli veseliti životu.
Posljednjih godina dosta je bilo govora o Žumberku kao o rijetkom prostoru koji je sačuvao svoj identitet. Kako stvari stoje sa žumberačkim, odnosno grkokatoličkim identitetom u Samoboru?
Osnivanjem Grkokatoličkog pastoralnog centra u Samoboru zadane su i granice samoborske grkokatoličke župe koja se prostire od Bregane do Podsusedskog mosta. Do prije nekoliko godina uopće nije postojala crkvena organizacija na takvom nivou kao sada na razini Grada Samobora. U Žumberku ima oko 2000 grkokatolika, a u okolici Zagreba oko 3000. U Samoboru ima oko 150 grkokatoličkih obitelji, potomaka žumberačkih uskoka. Sada, kada je napravljen župni dvor i crkva, počinje izgradnja tog žumberačkog identiteta u Gradu Samoboru. Živio sam u Metlici gdje je taj žumberački identitet bio izgrađen, što nije slučaj u Samoboru. Zašto? Upravo zbog crkve. U Metlici vjernici su stotinama godina imali svoju crkvu i svog župnika. Tamo postoji snažna gradska zajednica, koja u Samoboru tek treba nastati, jer grkokatoličku zajednicu u jednome gradu čini povijest. A nitko na ovim prostorima nema tako bogatu crkvenu povijest kao Žumberčani. Samo da spomenem da je tako malo i tako nenaseljeno područje dalo čak osam biskupa, a ne računam tu Krašić i Pribić. S time se ne može pohvaliti nitko u Europi. Samobor, pak, u cijeloj svojoj povijesti nije dao biskupa.
Na Žumberku su paralelno tekla i preplitala se dva identiteta: crkveni i vojni. Crkveni je postigao svoj zenit: osam biskupa, izgrađeno sjemenište u Zagrebu, izgrađen biskupski centar u Pribiću, biskupija u Križevcima, mnogo crkava, ustrojstvo župa na Žumberku... Vojno, Žumberak je dao tri feldmaršala (Hranilović, Šintić i Gvozdanović), što je drugo mjesto u Austro-Ugarskoj monarhiji. Da ne govorimo o brojnim kapetanima tijekom duge vojne povijesti Žumberka. Treću važnu komponentu u povijesti Žumberka predstavlja njegovo plemstvo – vojno uskočko plemstvo. Toliko grbova na tako malom prostoru nije nigdje zabilježeno. A to nisu bili grbovi olako davani. Za njih si morao pokazati rezultate tokom deset, dvadeset, trideset godina. Nekoliko je generacija predano radilo dok se ne bi zaslužilo plemstvo. Plemstvo je, naravno, uz društveni status, donosilo i materijalna dobra, koja su onda ti ljudi znali pametno koristiti. Kad sagledamo sve te komponente, dobivamo sliku što mi Žumberčani zaista jesmo i kakav je naš identitet u zadnjih 475 godina, od kada smo ovdje.
Uskoci su bili jedna iznimno progresivna zajednica. Pedeset je obitelji došlo na Žumberak i donijelo sa sobom sliku Bogorodice i nekoliko mačeva. Otada su napravili sve ovo što sam naveo. Kad se to uzme u obzir, sada se sve to multiplicira na Grad Samobor. Dakle, mi ne donosimo u Samobor prazne vrećice – mi Samoboru donosimo pune košare blaga, pune košare identiteta.
Kako stvari stoje s kulturom i prosvjetom?
Žumberčani su organizirali sustav školstva odavno, a dug je popis ljudi koji su svojim radom zadužili pojedine kulturne grane Samobora, Zagreba i Hrvatske. Gradonačelnik Samobora bio je Žumberčanin Petar Kesić. Tu su i Josip Milaković, Marko Vukasović, Burić... I u arhitekturi Zagreba vide se tragovi uskoka. Naime, kada je gradonačelnik Zagreba bio Nikola Badovinac iz Žumberka, započela je gradnja HNK-a, uspinjače, arkada na Mirogoju...
Da ne govorim o Gvozdanovićima koji su ostavili Zagrebu svoje kurije ili o Vranešićima koji su spasili cijeli Krležin opus. Treba znati da je Krležu spasio Juraj Vranešić, brat moga djeda i da je na kraju Krleža sve i ostavio obitelji Vranešić. Naravno, mi smo sve dali Gradu Zagrebu. Mnogo je i kulturnih djelatnika koji nešto znače za Samobor puno toga ostvarilo i puno boravilo na Žumberku. I Sudnik i svi ostali.
Kada započinje povezivanje, prožimanje žumberačke kulturne baštine i Samobora?
"Silazak" te bogate žumberačke kulturne baštine započeo je pedesetih godina kada val ljudi sa Žumberka doseljava u Samobor, a potpuno saživljavanje trajat će još dvadeset, trideset godina, dok sve to ne zaživi.
Koja je tu uloga vašeg novog pastoralnog centra?
Pravi pastoralni rad s ljudima započeo je 1993. godine dolaskom stalnog župnika u Stojdragu, mog fizičkog oca Mile Vranešića. On je započeo proces i pripremu za formiranje čvrste grkokatoličke zajednice u Samoboru. Prije toga u Stojdragi desetljećima nije bilo svećenika i naravno da se nije mogla formirati zajednica.
Prije pet godina ukazala se prilika da se izgradi manja crkva u Samoboru. Zasluga pripada pokojnom svećeniku Zlatku Latkoviću, koji je velikodušno ostavio stan u Zagrebu našoj crkvi i prodajom tog stana kupljena je ova kuća i izgrađena ova crkvica. To je kod Žumberčana specifično – da ostavljaju imovinu crkvi. Crkva je izgrađena 2004. i možemo reći da od tada počinje pravi proces formiranja grkokatoličke zajednice. Ove godine ja sam došao živjeti ovamo kao prvi stalni grkokatolički svećenik u Samoboru. Znači, kasnim za Žumberčanima pedeset godina. Što se u tih pola stoljeća sve moglo napraviti moglo bi se pričati, ali jednostavno nije bilo sazrjelo vrijeme. Počinjemo sada.
Kako izgleda vaš radni dan?
Liturgije su svakim radnim danom u 18 sati, a nedjeljom je glavna liturgija u 11 sati. Održavaju se svi kršćanski obredi i slavlja: krštenja, sprovodi, bolesnička pomazanja, slavimo blagdane, održava se vjeronauk i priprema za sakramente... Obilazim, naravno, i Pribić i Jastrebarsko. U listopadu sam napravio velik posao obišavši 40 pribićkih obitelji.
Tko sve dolazi na liturgije?
Gotovo 99% ljudi koji dolaze su Žumberčani, ali dolaze i rimokatolici koji vole naš obred, koji slavi Boga na jedan poseban, uzvišen način. Naglasio bih tu jednu stvar. Samobor je, koliko sam vidio, grad u kojem ima ljudi koji imaju istočni obred, dakle pravoslavaca. Dolazili su Makedonci, Srbi, Crnogorci itd. Imao sam slučaj u Stojdragi da me djeca iz Bregane s nevjericom pitaju zašto grkokatolike poistovjećuju s pravoslavcima. Odgovarao sam im da valjda ne misle da je to nešto loše, ako te netko usporedi s pravoslavnima. Zar su oni neprijatelji? Zamislite koji je to mentalni sklop! Ja svima govorim - ako si musliman, budi musliman, ako si Židov budi Židov. Netko treba reći da svako ima pravo biti ono što jest. Meni se čini da je u ljudima mnogo takvih potisnutih stvari. Naprosto, ne prihvaća se drukčije.
Kako to mijenjati?
Član sam Hrvatskog biblijskog društva koje se bavi izdavanjem Svetog pisma. Mi u taj rad uključujemo sve: pravoslavce, protestante, itd. Izgrađujemo tako ne samo svoju zajednicu, već puno šire područje. Ne ograđujemo se, dozvoljeno je svakome doći. Ne treba stvarati bespotrebne granice među ljudima. Ako sam papa nalaže da granice treba rušiti i uspostavljati mostove, onda smo na lokalnoj razini mi ti koji ćemo te mostove graditi. To je vrlo ozbiljna stvar. Jer, meni se čini da se o tim stvarima premalo govori. Crkva se prijašnjih godina malo zatvorila i tako prepustila ljude samima sebi. Zato se odlazi po pomoć bilo kome.
Bavite se intenzivno i problematikom obitelji i to na višim crkvenim razinama.
Da, imenovan sam u Vijeće za obitelj Hrvatske biskupske konferencije. Ima nas nekoliko članova i promišljamo o tome kako funkcionira hrvatska obitelj i koje će smjernice HBK davati.
Kakvo je, po vašem mišljenju i mišljenju Vijeća, stanje obitelji u Hrvatskoj?
Nevjerojatno je u kojem se pravcu razvija današnja obitelj. Čovjek ima osjećaj da baš ništa ne štima. Nije Hrabri telefon ustanovljen zato što je kod nas sve divno, bajno i krasno. Postoje problemi. U Kanadi mi je nepojmljivo bilo kad sam vidio da se posve normalno tretiraju svećenici koji se liječe od alkohola. Kod nas se to skriva i toga se srami. Treba otići van Hrvatske i onda pogledati prema Hrvatskoj i reći - čekaj malo, puno stvari tu ne funkcionira "kak Bog zapoveda".
Crkva treba glasno progovarati o obiteljskom nasilju. Naučili smo se štititi čovjeka od samog sebe. Nije to put. Druge institucije preuzimaju posao crkve, pogotovo u obiteljskom krugu. Sve preuzima netko deseti. Ako je neki problem s mladima, s nasiljem, s pedofilijom, crkva o tome nikada ništa nema za reći. Bilo bi dobro da crkva napravi korak ka osnivanju jedne zajednice koja bi se time počela baviti. Netko treba reći da u društvu ima problema i dopustimo da se oni počnu rješavati, da nagomilana mržnja i bijes izađu van iz ljudi i nestanu.
Osjećate li kod ljudi još ratne traume?
Rat nije završen Olujom. Rat traje u glavama i psihama ljudi svaki dan, svaku večer. Dok su u Skandinaviji djeca gledala emisije o životinjama, mi smo gledali kako u Škabrnji ljude ubijaju. Netko se s tim budi, a netko s tim i spava. I to nije samo problem za onog tko je to preživio, već i za one koji tek dolaze.
Pričajmo o onima koji tek dolaze. Grkokatolički svećenici nose duhovnu titulu oca, no nedavno ste i sami postali otac jednog malog dječaka. Kako se snalazite u novoj ulozi i koje ste očinske obaveze preuzeli?
Sve što treba. Uz svoj posao, uskočim kad je god potrebno. Mijenjam pelene i kuham ako su u pitanju ćevapi i neka jednostavnija jela. Ćušpajzi mi ne idu. Supruga se sada bavi više dječakom, ali je izrazila želju da se vrati na posao. Vidjet ćemo kad i kako će to biti.
Toleriraju li se kod grkokatolika rastave brakova?
O tome odlučuje Ženidbeni sud iz Zagreba i to za sve katolike. Znači, ako je netko zatajio svom budućem partneru da je impotentan ili da ne može imati djece, razvodi se odobravaju. Brak se može unutar katoličke crkve poništiti i ako je u pitanju droga, nasilnost ili slično.
Vi ste sretno oženjen svećenik. Je li vam lakše ili teže nego svećenicima u celibatu?
Kod nas grkokatolika svećenik može birati hoće li biti u celibatu ili će se ženiti. Tako je bilo u cijeloj crkvi do 12. stoljeća. Rimska crkva taj je običaj promijenila, a mi nismo. U pravilu mislim da je teže obavljati svećeničku dužnost oženjenima, jer uz sve svoje obaveze moraju brinuti i o svojoj obitelji.
Kada ste vi bili sigurni da je svećenički poziv ono što će biti vaš život?
Kod mene je u obitelji to bilo ovako - stric moje mame i njen ujak bili su svećenici. Moj tata je svećenik. Tete su mi časne sestre. Cijeli moj život uklopljen je u grkokatoličku zajednicu. Pogotovo u Žumberak. Tamo narod doslovno s crkvom živi. Nikad se, u mojem slučaju, nije ništa spektakularno dogodilo, nešto kao da sam u određenom trenutku ja osjetio potrebu, imao neku viziju ili slično. Ništa od toga. Normalno sam od djetinjstva išao tim putem. Na tom sam putu rođen, u toj tradiciji odgajan i sada to i živim. Nije tu bilo nikakvog spektakla. Nije tu bilo nikakvih objava. Normalan put: vjeruješ u Boga, živiš u crkvi i ideš tim putem.
Gdje ste odrasli?
Živjeli smo u Metlici gdje je tata vodio župu. Onda se počeo uređivati župni dvor u Stojdragi. On je bio u takvom stanju da se tamo nije moglo boraviti, pa smo svaki vikend putovali u Stojdragu pomagati da se uredi. Potom sam nastavio školovanje u salezijanskom sjemeništu u Rijeci. Puno sam tamo naučio o radu s mladima.
Gdje ste upoznali svoju suprugu Nevenku?
Na susretima mladih u salezijanskom centru u Rijeci.
Kako vidite budućnost Žumberka, uskoka, obitelji...?
Želim je vidjeti svijetlu. Ključno pitanje i za Žumberak i za hrvatsko građansko društvo, a i za opstanak obitelji, je pitanje materijalne egzistencije. Ako netko neće imati posao, neće htjeti imati djece. Jer, nitko ne želi da njegovo dijete gladuje. Ne mogu ja nekome propovijedati da treba imati djece, a znam da je to nerealno za očekivati, jer čovjek nije materijalno situiran. Ljudi plaćaju kredite, bez stana su, žena ne radi... Država treba ljudima osigurati posao i mi kao crkva trebamo na to državu poticati. Ako bude posla, bit će i Samobor i Žumberak napredni i puni djece.
Kako objašnjavate da ljudi na bogatom zapadu, kad steknu sve, ipak odluče da neće imati djece?
To je zanimljivo pitanje, pogotovo za mene koji sam član Vijeća za obitelj. Stvarno ste mi sada postavili pravo pitanje - što s tom situacijom kad ljudi imaju sve, a ne žele dijete? S ovim pitanjem sam kao pred zidom, jer Bregana je tu i samo je pitanje dana kada će se taj problem preliti k nama. Kuda će nas sve odvesti taj kapitalizam...
Na kraju, da ne zaboravimo, kako je ime vašem sinčiću?
Noa, što na hebrejskom znači - tišina.
Nenad Kobasić
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (2)