Ljude treba prihvaćati, bez obzira tko je kakav.
I s malo vjere - pobjeđuješ
- Ispričajte nam ukratko vaš životni put do gvardijana.
- Rođen sam 31.srpnja 1938. u Glavnici Gornjoj, selu u sklopu župe Moravče, kod Bjelovara i kršten kao Đuro. Dva brata su živjela u zadruzi i svaki je imao osmero djece. Dakle u obitelji je bilo čak šesnaestero djece. Živjeli smo tamo sve do 1948., kada selimo u Kašine, gdje završavam pučku školu. Potom završavam jedan razred u sjemeništu na Šalati, kada dolazi do reforme školstva i bivaju ukinuti svi razredi na klasičnoj gimnaziji do male mature.
Nisu smjeli primati nikoga nego se moralo ići u takozvane osmoljetke. Tako sam ja sa svojim subratom Emanuelom išao kod Radničkog doma u Zagrebu, u osmogodišnju školu.
Poslije je ipak dozvoljeno da se polaže mala matura i ja sam je položio. Tada su i franjevci osnovali svoju gimnaziju na Kaptolu, gdje su predavali i neki Samoborcima poznati fratri kao pater Efrem Kujundžić, pater Kazimir Đurman, profesor povijesti i zemljopisa, pater Časlav, botaničar, zaljubljen u cvijeće i drveće samoborsko. Nakon šestog razreda gimnazije poslan sam u novicijat. To je godina kušnje gdje kandidati upoznaju red, osnivača reda i pravila reda.
Fratar u JNA
Dok sam pohađao sedmi razred stigao mi je poziv za JNA pa naredne dvije godine provodim u Ćupriji i četiri mjeseca u Vranju.
- Jeste li imali neugodnosti u vojsci?
- Ne. Ja se nisam previše isticao jer nemam što isticati, pa me nisu dirali. Ne mogu potužiti, bili su korektni.
- Kad sam se vratio trebao sam stisnuti da završim i tada sam naučio učiti, Bogu hvala. I dan danas upozoravam svoje studente na disciplinu rada. Kad imaš knjigu pred tobom, ništa više ne postoji, samo knjiga i ti. I taj materijal treba čitati, iščitavati, razumjeti i analizirati. Kad nešto tako svladaš, možeš predavanje držati svome profesoru. Neki koji su me ozbiljno shvatili došli su mi reći da su uspjeli.
- Koje predmete ste voljeli?
- Jezike sam volio, čak sam to htio studirati.
- Nakon gimnazije krenuo sam, s trinaestero braće franjevaca, na studij, ovdje u Samoboru. Toliko smo se tada zbližili, da smo u vezi i danas. Tu su nam profesori bili pater Bonaventura Duda, pater Karlo Kajić, naš pater Lojzek...
Sa Kuharićem na nogometu
- Tada, za vrijeme studija, u Samoboru je župnik bio kardinal Kuharić. Barem dva puta tjedno, dolazio je sa svojim kapelanom, k nama na nogomet. Tu smo se zbližili i bila je vrlo dobra komunikacija između Župe i samostana.
Ima jedna zgoda vezana uz kardinala Kuharića. Organizirali smo tombolu za Svetog Nikolu i ja sam mu za dar pripremio stari šešir. Nakon što su svi pokloni podijeljeni ja sam mu otvorio kutiju i stavio mu na glavu šešir govoreći mu Gospodine župniče, Sveta majka crkva imenuje Vas kardinalom. On se samo onako široko nasmijao.
Kapelan u Cerniku
1966. završavam studij i tada sam dodijeljen u zajednicu u Cernik gdje sam bio devet godina kapelan. Obilazio sam te naše ljude i vidio kompliciranost odnosa između Hrvata i Srba. Na Psunju su sela monolitna, ili su hrvatska ili srpska. Bilo je jedno selo gdje su ljudi bili baš, što se kaže, rogati. Tada sam shvatio da je to jednostavno datost. Rekao sam ljudima nemojte petljati ništa, poštujte ih i ako ne žele razgovarati s vama.
Nakon Cernika sam u Beču sve do 1997. Potom služim dvije godine u Varaždinu, a od 1999. godine do danas, puna sam dva mandata bio gvardijan u Samoboru.
Samoborski gvardijan
- Što je, uz svećeničke dužnosti, posao gvardijana?
- Prije svega moraju se razlikovati razine. Gvardijan je sintagma koja spada u red, a svećenik je općenito u crkvi, posvećenik za narod. Ja sam po svojoj misiji morao biti ono što je Isus bio – Pastir, i činiti ono što mogu i znam. Gvardijan bi trebao biti jedna osoba koja bi njegovala i čuvala zajedništvo među braćom, a tu spada i duh, ne samo pojedinca, nego i zajednice. Silom prilika gvardijan je danas postao i ekonom ili menadžer.
- Što ste zatekli u Samoboru, a što Samoborcima ostavljate?
- Dok sam bio student ovaj podrum ispod nas je bio pun vode, a tada nismo mogli ni pomisliti da pozovemo vatrogasce da nam ispumpaju vodu. Gvardijan je, pokojni Antun Amat, koji je bio sposoban gvardijan, odredio da se iskopa rupa, da voda otječe kapilarno. Ja sam to tada promatrao i pomislio: jadan onaj tko će se morati poduzeti saniranja ovoga. I evo, pod stare dane ja sam taj koji se toga bio prihvatio. Danas su zidovi suhi.
Radovi i otkrića
- Kad sam došao ovamo shvatio sam da nema smisla razmišljati o obnovi crkve, dok ne riješimo infrastrukturu, kanalizaciju i drenažu. Pa smo to prvo riješili. Radili smo i unutar samostana, u dvorištu, takozvanom kvadratu. Pretpostavljali smo da vrata za kvadrat postoje, pa smo i njih pronašli i otvorili. U tom dvorištu je bunar iz 1719. godine. Već tada, dakle prije nekoliko godina, predlagao sam tadašnjem i sadašnjem gradonačelniku Filipecu da bi se taj atraktivni i akustični prostor mogao vrlo dobro iskoristiti za kulturna i društvena zbivanja.
- Što ste još prilikom preuređenja pronašli?
- U podrumu smo našli grobnice stare 250 godina. Zadnje je dolje pokopano jedno dijete, Ernestina Reiser stara šest mjeseci.
Otkriven je i stari prozor, prozor prve crkve koju su sagradili Franjevci, nakon Krbavske bitke kad je narod bježao pred Turcima. Gospodar Samobora bio je sklon protestantima, a njegova supruga, katolkinja zagovarala je projekt doseljenja Franjevaca i izgradnje samostana. Gospodar Jastrebarskog, Erdödy, ponudio je i pomogao materijalno i moralno Franjevcima da izgrade samostan u Kotarima. Ovo što sada mi imamo gore, samo je trećina onoga što je tada bilo. Polako su se fratri širili prema Samoboru. Osnovani su Brdovec, Jaska i Karlovac. Na ovom mjestu, a to je tada bilo polje, bila je jedna kapelica, posvećena blaženoj djevici Mariji. Šezdesetih godina ovdje nije bilo niti jedne kuće.
Nedostaju anđeli
- Tada smo ušli i u unutarnju obnovu crkve. Promijenili smo pod, napravili podno centralno grijanje i sada je crkva potpuno suha.
- Kada ste krenuli sa obnovom oltara?
- Orgulje su prve došle na red zbog svoje starosti. Napravljene su 12. kolovoza 1737. i ako Bog da, do Velike Gospe, ponovno će zasvirati.
Od oltara prvi je na red došao onaj koji se urušavao, oltar Poklon triju mudraca. Sve slike na poklonjenim oltarima su od Metzingera tako da imaju veliku vrijednost. Sad smo ga obnovili. Nažalost fale nam dva anđela, koji jednostavno nisu nađeni i ja mislim da su oni istrunuli od crvotočine. Bilo bi lijepo kad bi se i na to računalo i kad bi se s vremenom postavili novi anđeli. Zbog sigurnosnih razloga sve smo oltare skinuli za vrijeme radova i u susjednoj ih prostoriji konzervirali i zaštitili od crvotočine. Sada je na redu oltar svetoga Franje i tako redom.
- Da li mogu Samoborci očekivati da oltari budu na svom mjestu za desetak godina?
- Mislim i prije. I ovdje bi istaknuo veliku brigu Samoboraca prema crkvi općenito. Kad Samoborci daju, kažu da je to za župnika i za samostan.
- Da li su kod ovog krečenja neke freske premazane bojom?
- Nijedna freska nije premazana. Ostalo je sve što je moglo ostati. Velika freska čeka svoju renesansu. Sad su na redu opsežna temeljita ispitivanja.
- Kako ste se odlučili na svećenički poziv?
- Taj poziv nije bio previše tempiran. Ja sam imao veliku želju ići u školu, a tada je školovanje bilo veoma skupo. Moji su bili povezani s franjevcima preko strica, doktora specijalista za tuberkuloze. Onda sam rekao roditeljima da bih išao rado franjevcima na Kaptol. Krenuo sam, i polako se, s godinama oblikovala misao o pozivu.
Zanimljiv mi je lik svetog Ivana Vjerneja, koji je bio neuk čovjek i jedva je došao do svoga cilja da bude zaređen za svećenika. On je kao takav, neuk, okrenuo Francusku naglavce. On je svetu pričest primio u ratnom zaklonu, a poslije Revolucije postaje svijetli lik koji nije imao teoloških znanja ali je imao Duha. Kroz svoj vrlo discipliniran način života, svaki dan jeo je krumpire, ispovijedao je i propovijedao. Govorio je da su dvije glavne stvari koje ljude vode u propast, krađa i rad nedjeljom. Ljudi su kao krtice, vječno ruju, nikad mirni nisu. Smire se kad dođe do cilja, kad nađe Boga.
- Kad vi osjećate da ste najbliži Bogu?
- Teško je osjećajno doživljavati blizinu Božju. Moglo bi se prije reći da, ako si uvjeren da ideš stopama Kristovim, da ono što je Isus govorio i činiš. To konkretno znači prihvaćati ljude, bez obzira tko je kakav. Ja nikad ne bih smio nikome dijeliti lekcije, nego ga prihvatiti s njegovim svijetom, njegovom filozofijom, njegovim mukama. Sretan sam kad ljudi mogu bar tragove Božje po meni nekako naći.
- Što mislite o događaju na Aninovo, kada je netko brižno zavojima omotao Isusu noge na Kalvariji ne bi li ukazao na razbijeni Križni put. Zar nema danas bogatih koji bi donirali obnovu?
- Najveća donacija bila bi izgrađivanje svijesti. Vi ne možete čuvati Kalvariju, a da se netko ne nađe da je krši. Pogotovo danas u ovoj atmosferi koja je uistinu zatrovana. Danas je svima nama teže nego prije trideset godina jer je vrijeme takve dekadence moralnih načela kao nikada. Stvari se dovode do apsurda. Imate tako velike povike za ostvarivanje prava žena, a na drugoj strani, tu istu ženu se gazi i ponižava. Ne poštuju se osnovni principi. Ako vama nije sveta vaša obitelj, kako će to biti biti vašem djetetu.
Ako jednoj zajednici i društvu, nisu zapovjedi Božje temelj, ona će se, prije ili kasnije, urušiti.
I otuda ovaj nesretni i zatrovani povjetarac koji puše sa zapada koji se očituje kroz oblikovanje evropskog ustava. Te sile i snage pod svaku cijenu hoće moralne vrijednosti svesti na nulu i uništiti ih. Moramo priznati da je liberalizam naglašen u ovom našem kraju. Ovdje ima puno dobrih ljudi ali nemaju neku povezanost, duhovnu bazu, a bez duhovne baze si bez kompasa. Ne možemo samo živjeti za to da imamo zbrinuto materijalno stanje. To je premalo. I zato bi tu trebalo više djelovati, a čini mi se da treba samo neumorno propovjedati, poticati, vikati, buditi ljude.
- Kako ste surađivali ovih šest godina sa garniturama na vlasti?
- Ja smatram da se moglo bolje, ali osobno sam uvijek bio otvoren za sve i nastojao sam uistinu učiniti ono što sam mislio da je najbolje.
Protiv brzinskih blagoslova
- Kako ste surađivali sa Župom?
- Bilo je dosta dobro, osim jedno kratko vrijeme kad smo imali nesuglasica oko blagoslova kuća. Nije se radilo o novcu, kako su svi mislili, već sam ja molio župnika da sve učini da se polako i spontano obavljaju blagoslovi jer je to jedina prilika da barem minutu-dvije vidiš onoga kome dolaziš. Ljudi često nešto i žele reći i tome treba posvetiti pažnju, a nas je bilo samo dvoje koji su bili sposobni hodati i ja sam rekao župniku da mi jednostavno nećemo moći pratiti ritam davanja blagoslova koji je on zahtijevao. Da ne bi ljudi pogrešno shvatili da postoje neke suparničke snage. Mi smo tu, i Franjevci i Župa na službu ovome narodu i moramo sve učiniti da taj narod ima duhovne koristi od nas.
- Vas će zamijeniti pater Željko i pater Čedo. Kakve fratre dobivaju Samoborci?
- Samoborci dobivaju jako dobre fratre. Ne govorim to kurtoazno, već su to ljudi koji su jako cijenjeni u našoj zajednici. Mladi pater Željko je pun ideala i zamijenit će patera Venancija na odgoju naših postulanata. Moj nasljednik Čedomil Vešligaj rodom je iz Zagorja i dosad je radio kao župnik u Osijeku jug i Čuntiću.
- Što bi poručili Samoborcima?
- Samoborci ne dajte se! Ja se prije svega želim zahvaliti na svemu. Svi moji susreti sa ljudima svih provenijencija bili su jako korisni i interesantni i dragi. Počevši od jedne bake gore sa Vidikovca, pa sve do zadnjih ljudi koje ću ovdje vidjeti ovih dana. Sve je bilo ljudski i iskreno. Zato bi im poručio neka iskreno i ljudski nastave dalje svoj životni put. Neka čuvaju svoje obitelji i djecu. Neka stvarno paze i prihvate djecu. Neka se Nebu mole sa svojom djecom. Neka budu prijatelji svojoj djeci i neka im pomognu, ne da nose dobra odijela i da imaju prvorazredne mobitele, već da imaju što više ljudskog, a još više Božjeg duha.
- Kad smo kod djece, tko je odgovoran za prodaju plastičnog oružja-igračaka pred crkvama?
- To bi trebao biti posao naše društvene i političke strukture. Trebalo bi savjetovati prodavačima što uz crkvu spada. Tu bi svakako trebao i svećenik reći da ne želi dozvoliti tu prodaju i zamoliti one koji dovoze tu robu da je ne dovoze.
- Da li ste upoznali velečasnog Sudca?
- Ne, ali slušao sam njegove propovjedi i cijenim njegovo zalaganje za opraštanjem. Danas postoji jako velika znatiželja ljudi, pogotovo onih koji trpe. Htjeli bi biti izliječeni i oslobođeni preko noći. Zato sam rekao da mi se riječ osjećaj ne sviđa kad se opisuje kontakt sa Svetim. Dragog Boga ne mogu osjetiti vidom, opipom, okusom, njuhom ni emocijama. Mi na emocijama ne možemo graditi svoj život. Pogledajte odnose muž-žena, otac-majka… Gdje su emocije? Davno su nestale. Ali postoji Ljubav. Tada smo najbliži Bogu.
Ljudi su potrebiti duhovne pomoći. Ljudi me traže. Da ne govorim o svojoj braći pateru Zvjezdanu, Venanciju, Nikoli koji su još sposobniji u tim stvarima. Ja ljudima prije svega želim reći: ne bojte se. Ako imaš malo vjere – pobjeđuješ. Ali ne pitaj kada.
Josip Prudeus
Nenad Kobasić
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)