Dr.sc. Stjepan Razum, pročelnik odjela Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu
Zagreb draži od Rima
Stjepan Razum rođen je u Konščici i jedan je od šestero djece roditelja Mije i Dragice. Osnovnu školu pohađao je u Svetom Martinu pod Okićem još u staroj školskoj zgradi. Kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkoga sjemeništa polazi klasičnu gimnaziju u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika u Zagrebu, koja se tada nije smjela zvati ni klasična, ni gimnazija, a nakon toga završava Katolički bogoslovni fakultet. Pokojni nadbiskup Kuharić zaređuje ga 1986. za svećenika. Kao duhovni pomoćnik, kapelan, djeluje tri godine u crkvi sv. Blaža u Zagrebu, a 1989. nadbiskup Kuharić šalje ga na daljnji studij u Rim, gdje studira crkvenu povijest na Papinskom grgurovskom sveučilištu. Usporedo s time završava i dvogodišnji studij arhivistike, diplomatike i paleografije pri Vatikanskom arhivu. Doktorat iz crkvene povijesti postigao je 1995. obranom radnje "Osvald Svetoladislavski, biskup zagrebački 1466.-1499." U Zagreb se vraća 1995. godine.
Kakvo je bilo vaše djetinjstvo u Konščici?
Bilo je lijepo, ali kad pogledam iz današnje perspektive, različito od djetinjstva koje imaju današnja djeca. Sjećam se da sam u prve razrede osnovne škole išao bos. Tada nije bilo asfalta, hodali smo po prašnjavom putu, a ljeta i praznici su bili dovoljno dugi da možemo u njima uživati. S druge strane, moja obitelj bila je tradicionalno vjernička, pa sam i ja tako odgajan već od malih nogu. Naša obitelj, poznata po nadimku Ivančeki, ugostila je u svom domu, tijekom 8 i pol godina, župnika i kasnijeg nadbiskupa i kardinala Franju Kuharića. Cijela obitelj redovito je išla u crkvu, što nam je ponekad stvaralo i probleme. I danas se sjećam nekih ljudi koji su nam se tada rugali zbog toga, no, s druge strane, rado se sjećam tog života u maloj seoskoj sredini i svog djetinjstva, koje je bilo lijepo i dugo.
Što su po zanimanju bili vaši roditelji?
Roditelji su se tradicionalno bavili zemljoradnjom. Nikada nisu bili ni u kakvoj službi, pa nisu imali ni nikakvih primanja te vrste. Tata se bavio "furingama", najprije konjima, pa zatim i traktorom, a živjelo se tada i od poljoprivrede. Dakle, nema mirovine, niti nekih sličnih prihoda. I danas se ljudi čude, kad ga u nekim uredima traže potvrde o nekom poslu, kako ništa od papira nema. No, on ima šestero djece u koju je ulagao i djeca mu to danas na neki način vraćaju.
Kako je na vas utjecao odlazak iz malog mjesta u Zagreb?
Bio je to zapravo specifičan prijelaz jednog seoskog dječaka u veliki grad. Roditeljima je vjerojatno bilo teže nego meni kada su me ostavljali u Sjemeništu na Šalati. Trebalo se uklopiti među vršnjake, a znate i sami kako to izgleda među srednjoškolcima. Bilo je svakakvih iskušenja i podmetanja, no, to vas na neki način očeliči. Na neki način odrastete i nastojite plivati naprijed. Bilo je slično kao u vojsci. Nismo često išli doma, otprilike tri puta godišnje, a najveći izazov bio je uklopiti se među vršnjake, jer sam, došavši u novu sredinu, govorio svojim domaćim narječjem i naglaskom, pa su me ismijavali i trebalo je nadvladati sva takva stanja. Kao dijete teško prelazite preko toga, ali sve se to prevlada.
Recite nam nešto o Rimu. Kako ste ga doživjeli?
Rim je jedinstvena svjetska metropola po tome što je tu središte i sjedište Katoličke crkve i u Rimu možete doživjeti ono što u drugim takvim velikim gradovima ne možete, osobito sa stanovišta moje struke. Studij povijesti Crkve nigdje nije moguće tako dobro potkrijepiti izvornim ispravama i arhivskim gradivom kao što se to može u Rimu, jer Vatikanski arhiv je jedinstven u svijetu. Tamo se čuva neprocjenjivo blago i ako se time želite baviti, u Rimu to možete raditi punim plućima i uživati u tom radu. Što se samoga grada Rima tiče, mogu reći da me danas ništa tamo ne vuče. U usporedbi sa Zagrebom, Zagreb mi je puno draži, to je predivan grad. U Rimu je lijepo boraviti na kraće vrijeme, ali nije baš tako lijepo živjeti u njemu. Uz šest godina koje sam proveo u Rimu i uz nekoliko kasnijih putovanja u nj, moram reći, da unatoč njegovoj privlačnosti, ima ljepših mjesta za život i stanovanje. Takvo je sigurno i Zagreb.
U Rimu ste proveli i devedesete, ratne godine. Kako ste se osjećali, obzirom da ste o tome slušali i gledali uglavnom samo posredstvom medija?
Upravo zahvaljujući medijima danas se čovjek nigdje ne osjeća daleko od mjesta događaja. Svi naši studenti, pa i ja, u to vrijeme srcem su bili zapravo doma. Bilo nam je teže utoliko što smo htjeli nešto učiniti, a, s druge strane, znali smo da je tada naše mjesto tamo gdje smo i bili. S te strane nismo imali mogućnost birati. Neki od nas čak su se htjeli prijaviti kao dobrovoljci u obranu naše zemlje, ali taj zanos prevladalo je mišljenje da i mi, kao i bilo tko drugi, ima u tom ratu svoje mjesto. Naše mjesto je tada bilo u Rimu. Bilo nam je teško. Redovito smo pratili događaje i vijesti i živjeli smo s uspjesima i podvizima naše vojske, a žalovali zbog poteza međunarodne politike koja nam nije omogućavala nekakav normalan razvoj.
Kako ste doživljavali odnos talijanske javnosti prema događajima u Hrvatskoj u to vrijeme?
Što se tiče onoga što su pisale talijanske novine i ostali mediji, rekao bih da je praćenje bilo pretežito objektivno. No, u razgovoru s ljudima na cesti ili drugdje, moglo se primijetiti da su bili dosta slabo informirani. Talijani nisu toliko podrobno pratili te informacije da bi shvatili to sve skupa. Prevodio sam jedan članak iz rubrike Pisma čitatelja u Glasu koncila, gdje su se iznijele nevjerojatne teze o planiranju tog rata unaprijed. Kad sam taj članak pokazao ljudima na fakultetu, nisu mogli vjerovati. Teško su ljudi shvaćali tko je sve to započeo, tko je kriv i zašto se to sve skupa događa. Zahvaljujući dnevniku Osservatore Romano, koji je cijenjen među određenim krugovima ljudi, a svakodnevno su se na njegovim naslovnicama donosile relevantne vijesti i analize, talijanska javnost je bila dobro informirana o ratu u Hrvatskoj.
Što danas radite?
Vrativši se iz Rima, nadbiskup me odmah "prepustio", dodijelio za rad u nadbiskupskom arhivu. Kad kažem "prepustio" želim naglasiti specifičnu činjenicu koja se odnosi na to da je naš arhiv, arhiv Zagrebačke nadbiskupije, od 1914. godine pohranjen u pravnom smislu kod Hrvatskog državnog arhiva. Postoji, dakle, ugovorna obveza jedne i druge strane, a crkvena strana ima pravo kontrolirati, odnosno zaposliti svoga čovjeka u tom arhivu. To je kao posebno odjeljenje unutar državnog arhiva. Tako ja od 1995. radim u Nadbiskupskom arhivu unutar našeg državnog arhiva, a već 1996. godine smo, kao udruga građana, osnovali Društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije Tkalčić. U tom društvu sam od njegovog početka tajnik i puno vremena posvećujem tom radu. Glavna djelatnost nam je izdavanje godišnjaka Tkalčić, koji je godišnjak povjesničkih radova i do sada je izašlo osam brojeva Tkalčića, a osim toga smo izdali i pet knjiga, također povijesne tematike. Posljednja u nizu je knjiga o Samoboru i župi Svete Anastazije. To je, dakle, moj posao. Radim arhivističke poslove na sređivanju i objavljivanju građe, a tu je i rad sa strankama koje dolaze tražiti pomoć i informacije o građi koja je pohranjena kod nas.
Knjiga o župi Svete Anastazije temelji se na rukopisu Vjekoslava Noršića. Recite nam nešto o njemu.
Vjekoslav Noršić je osoba koja me prije svega zadivila, moram reći. On je bio svećenik i cijeli svoj život proveo je u radu u župama, a cijelo to vrijeme svog dušobrižničkoga rada intenzivno se bavio i povjesničkim radom. Negdje sam pročitao da je imao želju specijalizirati se upravo u tom području, ali nije imao tu sreću, kao ja, primjerice, da to i napravi. No, on je taj posao radio svojim dodatnim zalaganjem i trudom, bez pomoći koju čovjek dobije školovanjem, a uz mnoge redovite dužnosti koje mu nisu dozvoljavale suvišak vremena za druge djelatnosti. Dakle, bio je na neki način amater, ali u pozitivnom smislu. Riječi amater pripisuje se najčešće negativno značenje, jer se povezuje s nedostatkom formalnog obrazovanja, pa posljedično i s nedostatkom znanja, što kod Noršića nije bio slučaj. Noršić je po svojoj zaljubljenosti u taj posao stekao zavidno znanje i stručnost i njegovi radovi su vrijedni, te ne zaostaju niti pred "ozbiljnim" ili profesionalnim povjesničkim radovima te vrste. Već je za svog je života puno objavio, ali dosta toga je ostalo i u rukopisima. Dakle, zbog svoje upornosti i obilnosti u pisanju, prije svega me zadivio. S druge strane, kad sam se počeo temeljitije baviti njegovim radom, razljutio me. Moja ljutnja se, ipak, nakon kratkog vremena pretvorila u cijenjenje i njegovo poštovanje. Naime, prije nekoliko godina morao sam, na poziv gospođe Ivanke Brekalo, o njemu održati predavanje u Samoborskom muzeju. Tom zgodom nisam mogao lagano doći do njegove pisane ostavštine. Ljutilo me to što je svoju ostavštinu ostavio obitelji, a ne nekoj ustanovi. Kasnije sam shvatio da je tim činom htio pomoći svojoj obitelji, prije svega svojim nećakinjama koje su, čini mi se, 1946. godine ostale siročad. Htio im je kao vlasnicama njegovih rukopisa, koje će moći prodati, omogućiti daljnje školovanje i uzdržavanje. Stoga je obitelj te rukopise zaista najvećim dijelom prodala, osim ovog rukopisa povijesti samoborske župe, koji je držala do nedavno i sada ga, na neki način, također prodala. U tom njegovom činu vidio sam obilježje ljudskosti. Noršić je uvidio potrebu svoje obitelji, iako je već prije mogao svoje rukopise dati nekim drugim ustanovama, bilo kome, što bi koristilo njegovom imenu puno više negoli rasprodaja njegovih rukopisa. Ta moja prvotna ljutnja bila je zapravo usmjerena na to što nisam mogao sva njegova djela naći na okupu, ali, s druge strane, tu je i njegova veličina.
Što biste u budućnosti voljeli objaviti? Koje vas teme zaokupljaju?
Želja ima puno. Sretan sam što radim u Arhivu, pa imam neposredan pristup mnogim stvarima, što smatram povlasticom za svakog povjesničara. U tom pogledu povlašten sam što optimalno mogu koristiti svoje radno vrijeme, a i izvan tog vremena. Evo, nakon Noršića, a što se tiče Samobora, svakako mi je želja pripremiti za tisak rukopis Jurja Kocijanića. On je bio Noršićev suvremenik, a u rukopisu je ostavio povijest zagrebačke prvostolnice. To je djelo koje je autorski vezano za Samobor. Sada se bavim godišnjakom Tkalčić. U tom godišnjaku objavljuju se povjesničke rasprave s raznih stanovišta i s raznih područja Zagrebačke nadbiskupije, uključujući i današnju Varaždinsku i Požešku biskupiju. Tu sam našao svoje veliko ispunjenje. Objavljivanjem radova i izvora omogućujemo ljudima, koji su daleko od izvora, pristup dragocjenim podacima o svom kraju i ljudima iz prošlosti.
Angažirani ste i oko projekta Leksikon svećenika Zagrebačke nadbiskupije. O čemu se radi?
Da, unutar društva Tkalčić pripremamo Leksikon svećenika Zagrebačke nadbiskupije. U njemu će biti životopisi svih svećenika nadbiskupije, ne samo današnjih, nego iz cijele povijesti, kako srednjovjekovne, tako i novovjekovne. Želimo sve svećenike objediniti na jednom mjestu, a već do sada imamo više od 7500 imena koja su velikim dijelom obrađena. Vjerujem da će takav jedan leksikon koristiti mnogim mjestima i župama koje se zanimaju za svoju prošlost. U leksikonu će se naći i svi svećenici koji su na neki način vezani uz Samobor, bilo rođenjem, djelovanjem ili svojim radom.
Koliko često i kojim povodom vas put nanese u Samobor i rodni kraj?
Barem jednom tjedno sam u Samoboru i doma u Konščici. U vrijeme bolesti župnika Stjepana Tumpe redovito sam pomagao nedjeljama i blagdanima u župi Samobor, a inače svaku nedjelju redovito odlazim k roditeljima na ručak, jer nemam vlastito kućanstvo. Poslije ručka običavam satima, ponekad i po pet sati, šetati Konščicom, Klakama, Okićem, Podgrađem i cijelim krajem. Nakon toga lakše i zdravije uđem u novi radni tjedan.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)