ZAŠTO VOLIM SAMOBOR - ANTUN DUBRAVKO FILIPEC, kandidat za gradonačelnika
Ovaj grad zaslužuje bolje!
Antun Dubravko, poznat i kao Toni, jedan je od članova stare samoborske familije Filipec. Za svoju obitelj, koja je sačuvala i stare recepture za proizvodnju muštarde i bermeta, kaže da je svoj ugled stvarala desetljećima, temeljivši ga prvenstveno na poštenom radu. Počeli su kao kožari i taj su obrt njegovali naraštajima. Zadnji kožar u obitelji Filipec bio je Antunov otac, kojemu je tijekom 1945. godine oduzeta zemlja i kožarska radionica. U obitelji su bila četiri sina, od kojih je jedan posvojen, a otac ih je sve uspio školovati svojim radom, usadivši im saznanje kako naslijeđe malo znači, ako se sami ne dokažu i pokažu što mogu. Nakon završetka tehničke škole u Zagrebu Toni Filipec napustio je Samobor i otputio se u svijet. Izazovi zapadnih demokracija i želja za samopotvrđivanjem izvan sigurnosti obiteljskog doma bili su jači od ljubavi prema rodnom gradu.
Kakvi su bili vaši mladenački dani u Samoboru?
Između ostaloga, u mojoj obitelji bavili smo se i glazbom. Samobor je u to doba imao jedan veliki plesni orkestar, pa sam i ja tako počeo svirati. Svirao sam s malim sastavom na plesnjacima koji su se održavali u osnovnoj školi i tadašnjoj gimnaziji. Ja sam svirao bubnjeve, a moja braća su svirala klavir, trombon, klarinet i saksofon. Osim toga, moj najstariji brat Janko je bio i aranžer. Tako smo uglavnom mladost provodili na plesnjacima, ali se i planinarilo, a voljeli smo otići i na sportske priredbe, od čega nam je najdraže bilo otići na Preluku, na motorističke utrke.
Kako je bilo sve ostaviti i otići iz Samobora? Je li bilo teško donijeti takvu odluku?
Imao sam krasan dom i divne roditelje, a za to vrijeme slovili smo i kao dobro situirani. No, taj instinkt samopotvrđivanja i inat za vlastito dokazivanje, koji nam je usadio otac, ponukao me da odem. Otišao sam kao tipični gastarbajter. S nešto malo novaca i par sendviča za put otišao sam u München, gdje sam dobio i prvi posao. Tih godina, a ja sam otišao 1966., bilo je to slično kao što je nekada davno izgledala kupovina robova. Prilikom uzimanja za posao gazda vam gleda mišiće, izgled, konstituciju općenito. Najprije sam bio manualac, radio sam u tvornici maziva kao perač bačvi. Bio je to težak posao, jer tada nije bilo strojeva ni mehanizacije, a tada su se maziva proizvodila i s nekim aromatima za koje se danas zna da su kancerogeni - klor, etilen i drugi. Nakon godinu i pol bio sam promoviran u tvorničkog radnika, pa sam nosio vreće s aditivima i slično. Dakle, zanat sam učio ispočetka, a obzirom da sam i danas u toj struci, moram reći da takvih ljudi u ovom našem poslu nema baš puno. Kasnije sam bio majstor - kuhar, a to je ona osoba koja radi u proizvodnji i kontrolira proces kod stvaranja mazivih ulja ili masti.
Koji je bio sljedeći korak u vašoj karijeri?
Jednostavno mi je taj posao dozlogrdio. Znao sam da to moram "odraditi", ali bilo mi je dosta i rekao sam im da nisam baš za to išao u školu. Do tada im nisam ni pokazivao papire od škole koju sam završio, a u Münchenu sam završio i večernju školu za inženjere gdje sam specijalizirao hidrauliku i pneumatiku. Tada su me pitali što znam raditi, a ja sam rekao da sam završio i tehničku školu u Zagrebu, da znam crtati i konstruirati, pa sam dobio mjesto u konstrukcijskom uredu gdje sam crtao postrojenja, a bio sam zadužen i za tehničke pogone i tehničku nabavu. Radio sam jako puno, barem 10 ili 12 sati dnevno, a radilo se i subotom i nedjeljom. Moji šefovi su to uočili, pa sam 1974. dobio šansu da odem dalje. Poslali su me da učim marketing i rukovođenje, što sam ja zdušno prihvatio, a krajem te godine, nakon što sam prošao i tečaj portugalskog jezika, otišao sam u Brazil.
Kakav je to posao bio u Južnoj Americi?
U Južnu Ameriku, a pokrivali smo Brazil i Argentinu, došao sam kao direktor koji je trebao preuzeti predstavništvo firme koje je tada bilo u tuđim rukama. Radilo se o firmi Cluber Lubrication, koja je i danas jedna od vodećih firmi za specijalna maziva. U ime svojeg poslodavca otkupio sam to predstavništvo, a onda smo tamo izgradili novu firmu, izučili ljude i napravili sve ono što je potrebno za rad. Moje je bilo da pokrenem proces proizvodnje i prodaje, a onda sam to 1979. godine predao drugima. Kada je taj projekt bio gotov ja sam bio premješten u Italiju.
Što ste radili u Italiji?
U Italiji sam bio direktor za prodaju i tehničke poslove u Milanu, ali smo i tamo u jednom kukuruzištu kraj Milana gradili novu firmu, dakle sve ono što smo napravili i u Južnoj Americi. Sljedeći takav zadatak trebao mi je biti u Americi, u Bostonu. No, na nagovor moje supruge, zapravo na njezin ultimatum, budući da je htjela da naša djeca imaju stalni dom i da poznaju svoje korijene, vratili smo se u Zagreb. To je bilo 1982. Dakle, vratili smo se doma, ali sam ja i dalje putovao, jer sam sada, za novu firmu, pokrivao također Južnu Ameriku, ali i jugoistočnu Europu.
Od početka devedesetih, kada se događaju velike političke i društvene promjene, ponovno ste u Samoboru. Kako ste doživjeli te godine?
1989. je bila ta godina kada smo već otprilike znali što će se dogoditi, pa sam ja u ime svoje tvrtke u kojoj sam tada radio, otvorio strano predstavništvo u Samoboru. Tako sam ja tu svoju tvrtku doveo u Hrvatsku, a paralelno sam se, došavši u Samobor, uključio i u njegov politički život. U to doba nisam bio ni u jednoj stranci, bio sam nestranački kandidat. To doba pamtim kao "sveto doba" hrvatske države, jer tada još nije bilo raslojavanja političkih stranaka, a nije još bilo ni one velike krađe poznate pod imenom privatizacija. Tada smo svi zdušno vukli jedan kraj užeta, svi smo radili za jednu bolju, pravedniju i, prije svega, vlastitu državu, za ideju koja je postojala pokoljenjima. Stjecajem okolnosti u to vrijeme bio sam izabran za gradonačelnika Samobora. Dakle, bio sam prvi gradonačelnik poslije "preokreta".
Kako je to bilo biti gradonačelnik i kako je završila ta priča?
Bilo je zapravo prekrasno to doba, usprkos tome što je već tada bilo puno stranaka u tom prvom Poglavarstvu, jer nije bilo strančarenja. Mislim da smo zdušno radili "kao jedan" i to se tada vidjelo u Samoboru. U kratko vrijeme smo od Samobora, kao deklariranog gubitaša, a to nam je priznala i tadašnja ministrica Dropulić, uspjeli skrenuti tokove novca, stvoriti jezgru gradske uprave i zapravo oformili kostur današnjeg načina organiziranja. Prve godine naš proračun je bio oko 20 milijuna kuna. Za usporedbu, u to doba je samo subvencija za ZET bila toliko. To si mi nismo mogli priuštiti. Bili smo nadobudni i tada smo, uz pomoć tadašnjeg župana, pokrenuli prvu koncesiju za javni prijevoz u Republici Hrvatskoj, što nas je zapravo spasilo. To mnogi ljudi ne bi smjeli ni danas zaboraviti.
U to je vrijeme pokrenut i projekt plinifikacije Samobora.
Da, hvala Bogu. Ljudi su zaboravili da je ideja o plinu u Samoboru stara gotovo 17 godina. Mi smo se te ideje prihvatili uz mnogo, mnogo nedaća, bilo je i buna u Svetoj Nedelji, ali smo imali i podršku tadašnjeg Ministarstva graditeljstva i ministrice Dropulić. Tako smo u trupu današnje Betonske ceste od Rakitja i podstanice za plin doveli plin u Samobor. No, ta priča još nije gotova, a zbog mnogo nesretnih okolnosti.
Kako se Energo metan našao u ovakvoj situaciji u kakvoj je danas?
Mislim da u svakom slučaju moramo zahvaliti i današnjem partneru Energo metana, a to je Monter strojarske montaže, koji je već od samog početka na temelju dobre osnove i napravljene knjige gradnje pristupio kao izvođač cijele investicije. Kasnije se, nakon moje tri godine mandata i rušenja, uplela politika, pa se nije više znalo s koje strane bi se uzeo novac, pokušalo se uključiti i druge partnere, pa prodati firmu i slično. Završilo je to tako da više nema kontrole, troškovi su povećani i mnogo toga nije razjašnjeno. Ono što je važno je to da je plin u Samoboru, firma se sama po sebi s time nosi, a izgleda da će mutan dio prošlosti proći kao i privatizacija u Hrvata. Moram se s time pomiriti. No, ponosan sam što sam sudjelovao u samim počecima dovođenja plina u Samobor.
Što se zapravo dogodilo tijekom vašeg prvog gradonačelničkog mandata?
Mislim da je "prevrat" dobra riječ, a zapravo se radilo o političkoj trgovini. Nekoliko članova Gradskog vijeća dobilo je neke "nagrade" u vidu vlasništva ili prisvajanja nekoliko poslovnih prostora, tako da su glasovi otišli na drugu stranu i gradska vlast je nakon tri godine pala. Zapravo, već i poslije dvije godine je ona bila dovedena u pitanje, a dogodilo se to da sam zapravo u istom mandatu bio dva puta biran za gradonačelnika. Nisu svi igrali pošteno i to je nakon tri godine srušilo vlast. Nekadašnja pozicija, a danas opozicija, povukla se iz Gradskog vijeća, a Grad smo ostavili u rukama samoborskog HDZ-a i znamo kako je sve to završilo.
Završilo je to i njihovim padom. Opišite nam u kratkim crtama vrijeme vladavine HDZ-a u Samoboru.
Zna se kako je to bilo. Zna se kako su se dijelili poslovi, zna se kako su na bubanj otišla samoborska poduzeća i kako je završio Radio Samobor. Bolje je ne razgovarati o toj prošlosti. Idemo razgovarati o budućnosti.
Pa kako je upravljati gradom u kojem su stalna koalicijska previranja?
Vječno tankom većinom u Gradskom vijeću to je vrlo teško, a Samobor je jedan, relativno, to mogu reći, zločesti grad što se toga tiče, jer ljudi nisu svjesni da svaka disperzija glasova slabi gradsku upravu i otvaraju se mogućnosti kojekakvih kompromisnih pogađanja i nagađanja, a time uvijek gube samo građani i sam Samobor. To je do sada uvijek bilo tako, a vjerojatno će se događati i u budućnosti. Građani bi trebali valorizirati rad stranaka i njihovih ljudi u prošlom vremenu i na taj način se odrediti prema tome tko treba voditi ovaj grad. Ako se i na sljedećim izborima izabere vlast koja neće imati čvrstu većinu u Gradskom vijeću, opet ćemo biti osuđeni na stagnaciju i kojekakve političke makinacije i ispunjavanje interesa pojedinaca, a ne Grada Samobora.
Kandidat ste LS-a i HNS-a za gradonačelnika na narednim izborima. Iskustvo imate. No, odakle hrabrost i želja za to i, prije svega, uvjerenost da će ovaj, treći puta, biti drukčije?
Mislim da je svatko od nas za nešto rođen. Kroz svoj poslovni život dokazao sam se kao onaj koji može podići firmu iz ničega i to u potpuno stranoj sredini. Prema tome, nije mi strano nešto ponovno dizati ispočetka. Osim toga, volim izazove, uživam kad se nešto događa. Kad sam bio u svojem drugom ili, ako hoćete, trećem mandatu gradonačelnika, 2000. godine, zapravo sam ponovno uvodio ono što sam si zacrtao još u prvom mandatu što se tiče gradske uprave i organizacije samog rada u gradu. Nažalost, sve se raspalo zbog pojedinačnih interesa.
Što se tiče novog izazova, ne mislim da sam do sada sve dao, barem što se tiče mogućnosti kreiranja života u Gradu Samoboru. Prema rezultatima narednih izbora, ako će to opet biti "tanka većina", a da ja dobijem mandat za gradonačelnika, ja u to sigurno neću ići. Ja se na račun Samobora i njegovnih stanovnika s nikim ne želim pogađati, dakle, mora postojati određeni okvir unutar kojeg si čovjek može nagovijestiti i uspješne rezultate.
Razmišljate li ovaj put o profesionalnom angažmanu? Prije ste kao gradonačelnik volontirali.
Da. Istovremeno sam vodio i Grad i poduzeće, a predviđeni honorar bio je uplaćivan u korist pučke kuhinje. No, sada se želim profesionalno posvetiti samo poslu samoborskog gradonačelnika. Ipak je to sada toliko obiman posao da se bez potpunog posvećivanja ne može obavljati na zadovoljavajući način.
Ipak, daleko je kompleksnije voditi jedan grad nego firmu.
To je točno. U politici su stvari puno kompleksnije, prelamaju se različiti interesi, tu su ljudi, stranke... No, ja sebi ne utvaram da sam posebno vješt političar, ali znam sigurno da mogu i znam organizirati gradsku upravu i optimizirati komunalne službe u Samoboru. Danas više ne bih kao gradonačelnik dopustio da se ta komunalna sfera, taj dio posla, obavlja bez moje potpune angažiranosti, jer grad nam izgleda užasno. Preduvjet je da se zacrtani i izglasani programi ostvaruju bez strančarenja i bez naknadnih viđenja kako i zašto nešto napraviti.
Kako ćete potaknuti svoje glasače, a radi se većinom o glasačima upravo ovog urbanog dijela Samobora koji sve jadnije izgleda, da izađu na izbore i da vam opet daju povjerenje?
I ovo je jedan od načina. Djelovanje nas koji se bavimo ili se kanimo baviti politikom mora biti usmjereno prije svega na animiranje glasača i njihove svijesti o tome da njihov glas odlučuje o tome kako će živjeti. Tu se ne bih ograničio samo na glasače ovog našeg urbanog dijela. Ja sam dobro upoznat sa stvarnošću i problemima Samobora i cijelog kraja, pa tako znam koji su problemi i na Žumberku, u Otruševcu, Gradni, Otoku ili Svetom Martinu pod Okićem. Stvar je u tome da se prvo stvori temelj na kojem će se problemi rješavati, a oni se moraju rješavati konsenzusom. Ne mogu ja trgovati glasačima, pa im obećavati da će dobiti asfalt ili vodovod ako glasaju za mene. Problemi se moraju rješavati pravedno i s poznatim pravilima igre, jer jedino tako možemo naprijed. Kad ćemo znati što hoćemo i što nam treba, dakle, kad se dogovorimo kako izgledaju note, onda po tim notama trebaju svi svirati i pjevati.
Kako poboljšati gradsku upravu?
U gradskoj upravi je puno ljudi. Tako je bilo i prije, a i sada je tako. Za te ljude važna je, kao i u svakom poslu, motivacija i red. Mislim da sada nema puno reda u gradskoj upravi, jer svako svira svoje. Ima previše interesnih sfera, a ima i puno ljudi koje je bavljenje politikom "donijelo" u gradske službe, a nije im tamo mjesto. S jedne strane bi trebalo reducirati broj takvih ljudi u službama, a povećati broj onih koji će stručno napraviti sve da se Studija o razvoju Grada Samobora u budućem razdoblju i realizira. Jer, ja i ne mislim da bih trebao nešto drugo raditi osim onoga što smo već dosada puno platili, izdiskutirali i dogovorili se, a to je ta Studija o razvoju Samobora do 2012. godine. U njoj je sve i od nje se ne smije odstupiti. Čim odstupite od samo jedne točke, počeli ste zapravo "solirati" i improvizirati, a to ne valja ni u jednom poslu.
Kao svjetski putnik i dobar poznavatelj turističkih i ugostiteljskih usluga, možete li u Samoboru izdvojiti nešto kvalitetno?
Samobor ima dobru ponudu i kuhinju, ali nema prostora koji bi se mogao izdvojiti kvalitetom. Ako želite u Samobor dovesti nekoga tko je izbirljiv i razmažen, a još i ne mari za "rustikalno", kako mi nazivamo sve ono što nije uređivano dvadeset godina, tu smo sigurno siromašni. Mi imamo relativno dovoljno kapaciteta, ali nemamo vrhunskih restorana za takve goste.
Kako vratiti turiste u Samobor?
Danas se Samobor sveo na izletište koje nudi nedjeljnu šetnju Trgom. Često i trčim, pa vidim da su samoborske šetnice potpuno zapuštene i neuređene. To je potpuna katastrofa. Samobor stagnira i kad govorim o toj stagnaciji mislim na to da Samobor još uvijek jede onu supstancu koju je stvorila bivša, omražena država, a mi nismo učinili ništa za Grad u tom smislu. Primjerice, sjećam se posljednje revitalizacije i konzervacije Starog grada, jer je na njoj radio i moj pokojni brat Janko, a od onda se više ništa nije tamo radilo. I tada su to radili studenti i dobrovoljci, a gradska uprava, unatoč nekim subvencijama, do danas nije ništa napravila na tom planu. Uređenje šetnica zaslužuje da uđe u neku knjigu apsurda, jer sve što je napravljeno je to da je nabijeno nekoliko drvenih dasaka, koje su se već nakon dvije godine raspale, pa se sve odronilo, a od kamenja koje je padalo sa Starog grada napravljene su stepenice. Danas mi imamo dobro opremljeno komunalno poduzeće, ali ono bi trebalo puno bolje raditi. Prema tome koliko nas komunalci koštaju, ovaj grad bi trebao biti savršeno izglancan, pa bi bar po tome bili prepoznatljivi. A to nije slučaj.
Što Grad pruža i što može pružiti mlađim, a što starijim stanovnicima?
Nismo apsolutno ništa pružili mladima. Nismo ih maknuli iz parka iza muzeja, a u Samoboru ima prostora koji bi im se mogao dodijeliti, pa bi ta školska i studentska scena zaživjela i bila na obostranu korist. Za naše starije sugrađane Grad je također učinio malo ili skoro ništa. U kratkom vremenu baš tu namjeravam učiniti bitne pomake. Mislim prvenstveno na izgradnju staračkog doma, na subvencije u prometu, te na oživljavanje kluba starijih osoba.
Imate li rješenje za parkiranje u gradu?
Da, sada su sva parkirališta u gradu popunjena. Mi najprije moramo riješiti pitanje razdruživanja s Gradom Zagrebom. To je jedna velika prijevara i nemar od strane države. I sam sam, kao gradonačelnik, hodočastio u tadašnje ministarstvo, ali bez uspjeha. Izgleda da ćemo to morati rješavati na sudu i tužiti državu kako bi izborili svoja zakonska prava. Tako bismo riješili pitanje javnih garaža u Gajevoj, jer će se graditi novi autobusni kolodvor, a tu je i prostor bivših, već godinama neiskorištenih, ZET-ovih garaža, koji je danas u postupku vraćanja Gradu Samoboru. To je jedan prekrasan, ogroman prostor gotovo u samom centru grada, koji se može dijelom iskoristiti za garaže, ali i za jedan obrtnički centar za sve one koji imaju ideje i žele raditi, a nemaju prostor. Tu nam predstoji jako puno posla.
Sve je to vezano i uz viziju što mi želimo od Samobora u budućnosti - želimo li ga omasoviti ili ćemo stanovati dalje od centra, jer svaki novi stanovnik treba i kanalizaciju i škole i vrtić i parkiralište. Pitanje je koliko mi možemo u ovom kratkom razdoblju učiniti, a da se držimo već spomenute Strategije razvoja našeg grada, koja bi trebala biti osnova za sve.
Čime se bavite u svoje slobodno vrijeme?
Prema ugovoru sa svojom bivšom firmom ne smijem se jedno vrijeme baviti poslom koji sam do sada radio. I inače sam pisao knjige, napisao sam ih nekoliko, a trenutačno pišem priručnik o iskustvima u poslu kojeg sam radio sve ove godine. U slobodno vrijeme idem na plivanje, a kako volim putovati, puno i putujem. Za lijepog vremena često sjednem na svoj motor i odem van Samobora. Volim i jesti, pa često posjećujem različite restorane i lokale. Kod kuće još uvijek radimo muštardu i želja mi je na temelju tog recepta napraviti još jedan proizvod u budućnosti.
FOTO: Milena i Toni Filipec
Sponzorirani razgovor
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)