Davor Novosel, poljoprivredni proizvođač - povrtlar
Budućnost je neizvjesna
Davor Novosel rođen je 1972. u Brežicama. Osnovnu školu završava u Bregani, srednju elektrotehničku u Zagrebu, gdje kasnije upisuje i diplomira na ETF-u kao inženjer elektrotehnike i računalstva. U nemogućnosti da nađe zaposlenje u struci odlučuje se započeti baviti poljoprivredom, od čega je njegova majka i prije dopunjavala kućni budžet prodajući vlastite domaće proizvode na tržnici.
Koliko dugo se bavite poljoprivredom i što proizvodite?
Počeo sam prije tri godine, a specijalizirao sam se za proizvodnju paprike, rajčice i krastavaca. Sve što proizvedem prodaje se isključivo na samoborskoj tržnici, jer su to još uvijek male količine. Bavimo se i kiseljenjem zelja i repe.
Može li obitelj od toga živjeti?
Ovisi o tome koliko članova obitelji se time bavi. U početku je, što se tiče plasteničke proizvodnje, teško, jer je potrebna skupa oprema, ulaganja su velika, pa se treba osloniti na svoj rad i na članove obitelji. U obitelji nas je petero, tu su brat i sestra koji još studiraju i prihodi od naše proizvodnje su zasada nedostatni. Dakle, time još uvijek samo dopunjavamo budžet. Nešto veća zarada je od kiseljenja zelja i repe.
Koliko ste do sada investirali?
Počeo sam od nule. Obzirom da sam plastenike radio sam, pa se tu nešto uštedjelo, ipak je za sam početak uloženo oko 45 tisuća kuna. Nakon toga smo dobili kredit. Da sam sve kupovao, koštalo bi me sve pet puta više. I do kredita se zapravo teško došlo. Bilo je potrebno gotovo 5 mjeseci da bi dobili 50.000 kuna. Taj novac uložili smo u strojeve i folije koje su potrebne za proizvodnju.
Razmišljate li o povećanju proizvodnje ili širenju?
Zasada ne. Još nemamo sigurno tržište, a svaka ovakva proizvodnja bez osiguranog tržišta je vrlo riskantna. To nisu proizvodi koje možete držati na skladištu ili nekakvom lageru, a osim toga, za povećanje proizvodnje i širenje potrebna su i velika ulaganja.
Što bi, prema vašem mišljenju, trebalo za veću proizvodnju?
Novac za plastenike i drugu osnovnu opremu. Bez plastenika nema proizvodnje u ovim krajevima, a oni su vrlo skupi. Obzirom na te velike troškove ulaganja, naše cijene su također više, pa je uvijek jeftinije uvesti rajčicu ili papriku iz Španjolske ili Makedonije. Tu mi još uvijek ne možemo konkurirati cijenom. Povrće iz naših južnih krajeva, iz Dalmacije, se, pak, uglavnom dolje i otkupljuje, pa ga ima malo na našim tržnicama. Mi ovdje nemamo ni pravi otkupni centar za male proizvođače.
Od kada ste član Zadruge branitelja i koliko vam ona pomaže?
U zadruzi sam od samog početka. Ono što je nama najvažnije je tržište i jeftinija nabavka osnovnih materijala. Tu bi Zadruga mogla dosta pomoći okupljanjem istovrsnih proizvođača i boljom organizacijom. Ovako smo prisiljeni brinuti o svemu sami.
Vaša se obitelj već godinama bavi i kiseljenjem zelja i repe. Kako je to krenulo?
Morali smo, jer se od ovako male proizvodnje ne može živjeti. Mi sami ne uzgajamo to zelje i repu, jer se ne isplati, već ga otkupljujemo od velikih proizvođača, a onda kiselimo. To radimo već više godina i tu smo našli neku računicu, jer nisu potrebna velika ulaganja, a i sam postupak kiseljenja je jednostavan. To je posao koji se isplati, jer tu nema uvoza. No, naše količine koje preradimo su još uvijek premale za neku veću zaradu.
Kakve su perspektive u preradi povrća i proizvodnji tih proizvoda?
To se više isplati. Za osnovnu proizvodnju potrebne su velike količine da bi se ona isplatila, ali ako napravite ajvar ili ukiselite zelje, ne treba imati veliku proizvodnju da bi se nešto zaradilo. Što se samog kiseljenja zelja tiče, Europa još uvijek nema standarde, jer oni to gotovo i ne proizvode. Oni to uvoze, a mi imamo tu kvalitetu. Do sada su najpoznatiji proizvođači ukiseljenog zelja i repe bili Varaždinci i Ogulinci, ali unazad par godina javljaju se i manji proizvođači. Tu ćemo i mi potražiti svoje mjesto na tržištu.
Hoće li biti bolje za nekoliko godina?
Ne mogu to procijeniti. Za sve su potrebna ulaganja. Da bi svoju proizvodnju digli na neku višu razinu ili povećali količinu gotovih proizvoda, potrebno je puno truda i muke. Tu je papirologija, prostor, strojevi, a i konkurencija je dosta velika. Budućnost je što se toga tiče neizvjesna. Inspekcije su oštre i traže se određeni uvjeti, koje mi zasada ne možemo zadovoljiti.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)