Dražen Šoić, član tamburaškog sastava Lampaši
Lampaši svijetle već 10 godina
Dražen Šoić rođen je u Samoboru 1966. godine. U rodnom gradu, gdje i danas živi, završava osnovnu školu, a daljnje obrazovanje nastavlja u Zagrebu. Sviranje tambure u osnovnoj školi i ljubav prema tom instrumentu i izvornoj narodnoj glazbi određuju i njegov životni put. Kao vrstan instrumentalist i član cijenjenih tamburaških ansambala osniva Tamburaški sastav Lampaši, koji ovih dana slavi svoju desetu obljetnicu. Supruga Jasmina, kćer Dora i sin Vid njegovi su najvjerniji slušatelji i kritičari.
Kada ste se počeli družiti s glazbom, a to u vašem slučaju znači s tamburicom?
Počeo sam još u osnovnoj školi kada sam za slobodnu aktivnost izabrao sviranje tambure kod prof. Željka Bradića u Mladom Samoborcu. Kako sam bio jako dobar u tome, nakon osnovne škole svirao sam, naravno, u Ferdi Livadiću. Nakon višegodišnjeg sviranja u Livadiću, dobio sam poziv iz zagrebačkog folklornog ansambla, bivšeg Jože Vlahovića, gdje su Samoborci uvijek bili zapaženi kao odlični svirači i voditelji, od Bradića, Leopolda, pa i mene na kraju. Nekako u isto vrijeme dobio sam i posao na Hrvatskoj radioteleviziji u Tamburaškom orkestru, gdje sam svirao deset godina, a onda smo se moji prijatelji i kolege odlučili na vlastitu profesionalnu karijeru s Lampašima. Bilo je to 1993. godine.
Bilo je to vrijeme uzleta tamburaške glazbe u Hrvatskoj.
Upravo to. Bilo je to vrijeme uzleta svega i svačega u tamburaškoj glazbi. Mi smo pokušali naći svoje mjesto pod tim glazbenim nebom, ali s određenim nivoom. Obzirom da svi imamo dvadesetogodišnji staž sviranja tambure, a svirali smo i nešto drukčiji repertoar od onog koji se tada svirao među malim sastavima, vjerovali smo u uspjeh.
Tko je nositelj te ideje o profesionalnom sastavu i tko je sve bio u prvoj postavi Lampaša?
Nositelji same ideje smo bili Braco – Roman Gross i ja. Nakon nešto manje od dvije godine Braco je odustao, jer je imao i mnogo drugih obaveza, a ostali smo Bimbo, Kizo, Žac i ja, koji su u Lampašima također od samog početka, s time da nam se priključio Grga nakon Bracinog odlaska.
Kakav je život samostalnih profesionalnih glazbenika?
Naš profesionalni život dosta se razlikuje od onog koji imaju ostali glazbenici u drugim profesionalnim tamburaškim orkestrima. Same probe i vježbanje se ne razlikuju puno. Odrade se svakodnevne probe od tri ili četiri sata, a onda slijedi još i kućno vježbanje, ali naše večernje i noćne šihte su duže.
Kakva je zarada, obzirom da ovakvo sviranje ne donosi sigurnu plaću na kraju mjeseca? Ipak se radi o prilično neizvjesnom poslu.
Da, to je vrlo neizvjesno kada ste zapravo samostalni poduzetnik. Nama su se, na sreću, ipak valjda poklopile dobre zvijezde, pa je ta neizvjesnost bila manja. Ne mogu izdvojiti neku godinu ili vrijeme koje bih označio kao financijski najbolje, jer to vrijeme možda tek dolazi.
Gdje ste sve svirali?
Najviše sam proputovao s folklornim ansamblom Joža Vlahović; prošli smo gotovo pola svijeta. Možda kao najinteresantnije putovanje mogu izdvojiti Japan, a bili smo i u Egiptu, Turskoj, Španjolskoj, Americi, Kanadi, Engleskoj, Tunisu i drugdje. I s Lampašima smo bili u Engleskoj, što je možda malo neobična tura za ovakve male orkestre, gdje smo održali tri koncerta, od čega je jedan bio samo za Engleze. U Njemačkoj i Austriji smo redoviti gosti.
Većina članova Lampaša su obiteljski ljudi. Kako usklađujete svoje sviračke obaveze s obiteljskima?
Naše žene su se navikle na naša izbivanja i nemaju ništa protiv, pogotovo kad se vratimo doma i s nekakvim novcima. Moja djeca su s vremenom prihvatila taj ritam i navikla su da me navečer nema doma, jer i kad Lampaši nemaju ništa, radim kao voditelj tamburaškog orkestra u Svetoj Nedelji, a od nedavno i u Čučerju. Tu je i Škola hrvatskog folklora koja se održava dva puta godišnje, ljetna i zimska, gdje sam asistent prof. Siniši Leopoldu i predavač tambure samice.
Jeste li se nakon svih ovih godina sviranja umorili od bezbrojnih nastupa i takvog načina života?
Da, čovjek se umori, ali više psihički nego fizički i to ponajviše zbog ove današnje glazbe koja se, nažalost, sluša i svira. Mi smo uvijek nastojali, a i dalje ćemo se boriti za to i nema boljeg izraza za to od borbe, svirati kvalitetne pjesme, lijepe hrvatske pjesme. Najteži dio posla su gaže na kojima ne birate sami repertoar, svirate što se od vas traži, no i tada nastojimo ljudima ponuditi kvalitetu. Zato ćemo i dalje na svojim nosačima zvuka raditi posve nešto drugo.
Nazire li se kraj šundu koji je nastao s tim valom krajem prošlog stoljeća?
Ja se još uvijek nadam da će kvaliteta doći do izražaja. Radi se prije svega o sviračkoj kvaliteti, a uz to ide i kvaliteta samih pjesama i pogotovo tekstova, koji su danas katastrofalni, pravi šund. S time smo i krenuli u onom prvom valu poplave tamburaških orkestara. Velik dio tih takozvanih tamburaša je otpao, nema ih više, međutim, sad je došao opet neki novi val i nama ostaje samo za nadati se da će naša teorija o kvaliteti i vrijednostima opet opstati. Problem je taj što se s godinama jednostavno prestanete nadati i radite ono što mislite da valja. Utješno je to što uvijek postoje ljudi koji to prepoznaju. No, to ne garantira opstanak.
Kako biste opisali ovih deset godina Lampaša?
Kako sam ja taj koji je skupljao arhiv našeg malog ansambla, mogu to prikazati prije svega brojčano i mislim da su brojke impozantne. Održano je 659 proba, 739 nastupa, 233 snimanja za potrebe radija i televizije, 23 samostalna koncerta, odsvirali smo 62 svadbe, od čega jednu u Frankfurtu baš za same Nijemce i, naravno, bezbroj dogovora, sastanaka i sličnog. Kad se sve to zbroji to je 1776 termina, svaki taj termin znači nekoliko sati, a kad pribrojimo i vrijeme provedeno na putu ispada da više vremena provedemo s Lampašima nego s obitelji.
Koje nastupe Lampaša posebno pamtite?
Istaknuo bih one do kojih ostali slični tamburaški sastavi teško mogu doći ili ih ostvariti. To su nastupi u Nottinghamu i Londonu u Engleskoj, nastup u Festhalle u Frankfurtu, gdje se održava i teniski Masters i gdje nastupaju sve svjetske zvijezde. Moram napomenuti da je nekako u to vrijeme kada smo mi nastupali tamo nastupao i Placido Domingo; to je jedna ogromna pozornica koja se okreće u svim smjerovima, tako da kad smo završili svoj jednosatni nastup nismo znali gdje treba izaći. Tu je i otvaranje nove zgrade katoličke misije u centru Frankfurta, kojoj je bio nazočan i kardinal Bozanić, a svirali smo i svim našim predsjednicima.
Možete li se pohvaliti i nekim nagradama i priznanjima?
Najvažnija nagrada za mene je svakako nagrada Status. To je nagrada koja se dodjeljuje za najistaknutijeg instrumentalista godine u kategoriji narodnih glazbala, dodjeljuje ju Hrvatska glazbena unija, a ja sam ju dobio 1998. godine. Na tu nagradu sam stvarno ponosan, jer su te godine u ostalim kategorijama nagrade dobili naši najvrjedniji glazbenici instrumentalisti, od gitare, bubnjeva, klavira i da ne spominjem druge. Mislim da i dvije nominacije za Porina dovoljno govore o našoj kvaliteti. Također mi je drag i ručni sat koji sam dobio na međunarodnom festivalu folklora u Dijonu u Francuskoj kao najbolji glazbenik.
Koje svoje kolege cijenite kao glazbenike?
Od kolega u našoj estradnoj tamburaškoj branši istaknuo bih Aleksandra Homokija, Slavonca koji svira s Miroslavom Škorom i kojeg smatram vrlo dobrim aranžerom, a redom vrsni glazbenici su u Tamburaškom orkestru Hrvatske radiotelevizije, gdje ima puno Samoboraca.
Koji su vam planovi u narednom razdoblju? Blizu je i Nova godina. Jeste li već angažirani?
Imamo nekoliko ponuda, a za sada smo se odlučili za Brežice. Za Novu godinu trebali bi svirati na trgu u Brežicama. Imamo i poziv iz Kanade, gdje smo pozvani da sviramo također na Silvestrovo, ali kako se radi o samo jednom nastupu, a vrlo dalekom putu, ne isplati se ići tamo samo za jednu noć, obzirom da nisu organizirani i neki drugi nastupi.
Što se tiče nekih daljnjih planova nastojat ćemo napraviti pomak u sviranju. Bez obzira što se radi o tamburi kao instrumentu za kojeg ljudi misle da je ograničen na, nazovimo to tako, narodnu glazbu, mi možemo odsvirati i željeli bi svirati svaku vrstu glazbe, kao što to rade na gitari ili na klaviru. Mi to možemo prenijeti na tamburu. Jedino nije sigurno koliko će to "proći" kod slušatelja u današnje vrijeme.
Nedavno je bila predstavljena i koncertna izvedba prvog hrvatskog tamburaškog mjuzikla Janica i Jean. Što mislite o takvom načinu predstavljanja tambure?
Bio sam na tom koncertu i oduševljen sam tekstom i glazbom. Sretan sam što se to dogodilo, što će se takvo nešto napraviti. To samo dokazuje da je tambura instrument na kojem se i s kojim se može izvesti gotovo sve što poželite.
Stjepan Stanić
FOTO: Dražen Šoić u Londonu, na jednom od mnogobrojnih putovanja
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (1)