Samoborci pod jedrima
U sezoni je sve teže naći svoj mir
Zima je, ali za priču o moru nikad nije nevrijeme, pogotovo za obitelj Kustić: Tugu, Aleksandra i njihovu djecu Tonku i Brunu. Plovidba, bilo na jedra ili na motor, u posljednje je vrijeme u modi, a, kako saznajemo, i u Samoboru je osnovan jedriličarski klub. O tome kako se, kao rođeni kontinentalci, snalaze na moru, bilo na krstarenju, bilo u sportskom jedrenju, porazgovarali smo s njima u vrijeme kad se na more ipak - ne ide.
Kada ste prvi put zaplovili?
Prvi puta smo plovili na brodu 1992. godine, a 1993. smo prvi puta bili na jedrenju. Od tada jedrimo svake godine.
Kakva je to bila jedrilica i kakvi su bili utisci?
Te 1992. godine greškom smo prilikom iznajmljivanja dobili motorni brod Adriu 790 umjesto jedrilice. Ti prvi utisci su bili najsnažniji, jer iako se radilo o mješovitoj posadi, bili smo toliko pod dojmom plovidbe da se nismo stigli ni posvaditi. Oplovili smo gotovo sve veće otoke sjevernog Jadrana, jer bilo je ratno vrijeme i nije se išlo južnije.
Sljedeće godine ste krenuli jedrilicom. Jeste li imali kakvog prethodnog iskustva u jedrenju?
Svo naše iskustvo bilo je jedan dan na jedrilici kod mojeg bratića, tek toliko da možemo reći da smo bili na jedrilici. Nakon toga uzeli smo malu 7,5 metarsku regatnu jedrilicu Rivetto, a plovili smo jedan duži vikend zajedno s vlasnikom te jedrilice. On nam je pokazao osnove jedrenja, jer smo mu otvoreno rekli da plovili već jesmo, ali jedrili nismo. Htjeli smo znati barem osnovno, radi vlastite sigurnosti, prije nego što nekud isplovimo sami. S njim smo u učenju jedrenja proveli pet dana, a kasnije smo te godine tijekom ljeta iznajmili taj isti brod i dva tjedna jedrili iz Lošinja prema jugu sve do Žirja.
Kada ste kupili prvi brod?
Nakon tog prvog pravog jedrenja, još smo i sljedeće godine iznajmili jedrilicu za ljetovanje. U jesen 1995., nakon Oluje, u Biogradu su rasprodavali stare brodove koji su služili za charter i tada smo kupili Elan Express. To je bio naš prvi brod.
Razlikuje li se plovidba unajmljenim brodom i svojim vlastitim i u čemu? Što znači imati brod?
Razlika je velika. Radi se prije svega o ljubavi prema brodu i osjećaj je potpun kada znate da vas vaš brod čeka u luci. Slatke su i sve brige oko njega, farbanje, sitni popravci, radovi i ostalo održavanje. Naravno, radi se i o slobodi organiziranja krstarenja, jer kad imate svoj brod možete skoknuti u dane vikenda na more, zaploviti ili samo boraviti na njemu.
Neki dijele jedriličare na one koje zanima samo charter i ne žele imati više brige oko broda i na jedriličare s vlastitim brodovima, kao drugi tip jedriličara. Ima li među njima razlike?
Ja poštujem i jedan i drugi stav, jer svaki ima smisao i opravdanje. Samo posjedovanje broda je financijski isplativo tek na duži rok uz učestalo korištenje, dok su brodovi koji se iznajmljuju puno isplativiji. Međutim, vlasništvo je vlasništvo. Mi smo željeli imati svoj brod.
Život na brodu i oko broda ima dva aspekta, jedan je slobodna plovidba, krstarenje i uživanje, a drugi je sportski, natjecateljski. Bavite se i jednim i drugim. Opišite nam onaj prvi, neobaveznu plovidbu od uvale do uvele. Gdje ste sve plovili?
Obišli smo gotovo cijeli Jadran. Nismo plovili samo zapadnim dijelom Istre, od Umaga do Pule. Doduše, pretjerano je reći za Jadran da smo ga upoznali i obišli gotovo cijelog. Prošli smo sve otoke i arhipealge, bili smo u većini luka i mjesta na Jadranu, ali daleko je od toga da nemamo više što vidjeti i obići. No, našli smo si neka omiljena mjesta, otoke i uvale u koje češće zalazimo. Omiljeni arhipelag su nam Kornati, od otoka volimo Vis i otoke zadarskog arhipelaga od Premude do Žuta, koji su po našem mišljenju neopravdano zapostavljeni, jer su iznimno ugodni za obiteljska krstarenja. Postoji razlika između južnog i sjevernog dijela Jadrana. Na južnom Jadranu razdaljine između otoka su veće, a i vremenske prilike i vjetrovi su izraženiji. Kako plovimo s djecom, nastojimo izbjeći duge plovidbe i gužve, koje su baš u posljednjih nekoliko godina ljeti na južnom Jadranu veće.
Kako se djeca snalaze na brodu?
Imamo dvoje djece. Bruno ima 11 godina, a Tonka 5. Tonka je od svojeg rođenja praktički na brodu i obožava ga. Ona naš odlazak na godišnji odmor zove uživanje i svake godine pita kada idemo na uživanje. Bruno je na brodu od svoje druge godine. Mislim da smo time dovoljno rekli.
Spomenuli ste ljetne gužve prilikom plovidbe. Kako ih doživljavate?
Raspravljali smo o tome i zaključili kako zbog gužve nema više gušta ploviti ljeti. Kako imamo kuću na Lošinju, pa možemo ljeto provesti i tamo, može se dogoditi da ćemo ploviti samo izvan glavne sezone, u proljeće i jesen. Inače, mi smo tip jedriličara koji plovi spartanski za današnje prilike. U marine idemo po potrebi, imamo neke ture koje su van uobičajenih čarterskih tura i još uvijek si znamo pronaći mir. Splitsko područje kojim često plovimo je vrlo atraktivno, ali je i svima dostupno. Ima puno stranaca, pa i domaći onda koriste ta mirnija mjesta i uvale i zato je danas sve teže pronaći mirnije mjesto. Na Vis, Komižu, Biševo, Korčulu i ostala atraktivna mjesta zadnjih godina idemo početkom sedmog mjeseca kada su gužve ipak manje, no i tada je velik promet na nekim mjestima kao što su Hvar i Pakleni otoci.
Za jedrenje su potrebne i određene vještine koje mnogo jedriličara koji uzimaju brod u najam nemaju. Radi se, na primjer, o sigurnom sidrenju i snalaženju u vremenskim i inim neprilikama. Raste li, obzirom na sve veći broj "vikend kapetana" nesigurnost plovidbe Jadranom?
Nažalost, u sezoni je velik broj čarteraša i često susrećemo ljude koji nisu baš previše vični mornarskim vještinama. To je cijena nautičkog biznisa. Jedrenje je postalo dostupno gotovo svima, pa se događa, prema riječima iznajmljivača brodova, da u sezoni čak nemaju dosta skipera. To znači da Jadranom plovi dobar dio ljudi koji nema dosta znanja o jedrenju i pitanje je vremena kada se može nešto dogoditi radi neznanja. I nama se nekoliko puta dogodilo da nam "dignu" sidro.
Kada ste se počeli baviti sportskim jedrenjem i natjecanjima?
Bio je to nekakav normalan slijed. Naš brod je u biogradskoj marini, a tamo postoji jedriličarski klub koji ima i svoje regate. Kako nas u marini ima više, s vremenom se uvriježilo da sudjelujemo na tradicionalnoj prvomajskoj biogradskoj regati. Prvi puta smo 1998. godine sudjelovali iz znatiželje, jer nas je to oduvijek zanimalo. Trebalo je malo vremena i da dovedemo brod u stanje da se uopće možemo natjecati na regati. Nama nije presudno da budemo na svakoj regati, ali povremeno se volimo natjecati i svake godine odvozimo barem 7-10 regata.
Je li bilo kakvih sportskih uspjeha?
Kako da ne, ako uzmemo u obzir ove naše okvire. Bilo je dosta nagrađenih plasmana, a 2001. godine sudjelovali smo i na državnom prvenstvu za krstaše koje se održavalo u Biogradu, jer smo i do tada vozili samo regate u zadarskom i šibenskom akvatoriju. Htjeli smo se okušati i među "kremom" hrvatskog jedrenja. Bili smo i sami ugodno iznenađeni našim petnaestim mjestom, obzirom da su nastupile 23 posade.
Nije više neuobičajeno da ljudi s kontinenta imaju puno uspjeha u jedrenju. Pogotovo su poznati po nekim, i u svjetskim razmjerima, velikim jedriličarskim i pomorskim podvizima. Kako to tumačite?
Ne znam s čime bih to doveo u vezu, to je vjerojatno prirodno tako. Svi znamo za Jožu Horvata, Šuteja i Bakrača, ali što se tiče sportskih rezultata, po meni ta tvrdnja baš i ne stoji. Ima nas dosta s kontinenta koji regatavamo, ali nema puno onih koji su požnjeli zapaženije rezultate što se tiče sportskog jedrenja. Splićani su tu daleko ispred nas, slijede Riječani, Zadrani i drugi. Treba imati veliku volju da dođeš s posla i 5 sati voziš do Biograda, pa 3 sata brodom do Zadra kako bi rano ujutro startao na regati, a onda opet istim putem natrag i na posao. Na taj način nema ni pravih rezultata. Dovoljno je reći da mi kao posada nismi nikad imali vremena odraditi jedan običan trening za regatu. Domaći jedriličari nemaju tih dodatnih opterećenja; on zaključa brod, ode spavati nakon regate, a može ga pospremati i sutra. Ja ne mogu otići doma dok brod i jedra nisu pospremljeni.
Kupili ste nedavno bolji brod. Kakav brod bi zapravo željeli imati?
Ovaj koji imamo sada. Nama brod treba za ljetni odmor, proljetnu ili možda jesensku "đitu" i za sedam do deset regata godišnje. Regatavanje je u principu skup sport. Veliki brod iziskuje velika jedra, puno skupe opreme, i velike novce, a javlja se i problem posade koje mora biti to više što je brod veći. Zaključili smo da je nama brod od 8 ili 9 metara optimalan za naše potrebe i da se toliko financijski možemo pokriti, a dovoljno je 3-5 člana posade za regatu. Ovaj brod koji smo sada kupili vidjeli smo u Biogradu prije 7 godina, a radi se o drvenoj gradnji u WEST sistemu i unikatan je po projektu i po izradi, znači jedini je takav u svijetu. To je kompletan krstaš sa sportskim osobinama. U usporedbi s tvorničkim krstašima slične duljine i namjene s kojima smo se dosad mjerili pokazao se dosta konkurentan, iako je star 20 godina, a moderan je i po građi i dizajnu.
Imate li ambicija ići van Jadrana?
Želja nam je Grčka i mislim da ćemo to i ostvariti. Za to treba i nešto više vremena, barem mjesec i pol, dva mjeseca. Na takvoj plovidbi vrijedno je i nešto vidjeti, da ne bude to samo puka vožnja. Volio bih proći Korintskim kanalom i vidjeti Ciklade, onaj najljepši dio Grčke. Velika želja mi je i Atlantic raly for cruisers regata preko Atlantika za krstaše, od Tenerifa do Kariba, ali je pitanje hoćemo li to i ostvariti. No, potrudit ćemo se.
Stjepan Stanić
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)