Ivica Franjko, serviser ponajboljeg svjetskog skijaša Ivice Kostelića govori o sebi, skijaškoj reprezentaciji i Niki Fleiss
Nika može do samog vrha!
Ivica Franjko, za prijatelje i poznanike Frenkie, u kratko je vrijeme, od jednog od brojnih skijaških učitelja postao jedan od rijetkih i cijenjenih servisera skija, onih malobrojnih koji taj delikatan posao obavljaju za vrhunske skijaše. Dapače, Franjko je čovjek od najvećeg povjerenja Ivice Kostelića, jednog od najboljih svjetskih skijaša i pobjednika slalomskih natjecanja u Svjetskom kupu.
- Završena je skijaška sezona. Koliko vremena, uz ovakvu kakva je bila ova, olimpiska, možete provesti s obitelji?
- S familijom najmanje, na žalost, provedem. Sezona nam traje od 1. svibnja do 30. travnja sljedeće godine. Od toga provedem na snijegu otprilike 220 skijaških dana, a s putovanjem se dobije i do 250 dana. Toliko je bilo ove godine. Onda imam još malo obaveza oko učiteljskog dijela, jer sam učitelj skijanja i demonstrator, što znači još dodatnih 10 dana, pa još koji seminar ili nešto slično i na kraju ispadne da sam s familijom najviše 50 do 60 dana u godini.
- Kako se postaje vrhunski serviser skija?
- Postao sam serviser slučajno. Uz pomoć Rene Fleissa počeo sam raditi u Ski klubu Samobor kao trener. 1991. godine bilo je petnestoro djece u klubu i odlazeći na terene netko je morao sevisirati i te skijice za djecu. Gledali smo malo okolo kako to drugi rade, pa smo počeli i mi. Ja sam dosta radio sa svojim ocem koji je bio bravar i mislim da sam dosta pedantan, što i drugi kažu, pa kad nešto hoćeš, onda to jednostavno i naučiš. No, ja sam još uvijek više trener, a manje serviser.
- Danas ste serviser vrhunskog skijaša, u surovom profesionalnom pogonu i to nije više igra s dječicom nego jedna velika odgovornost.
- Točno. Kad sve ide dobro onda su svi zaslužni, onda je sve krasno. A kad nešto pođe po zlu tada prvo napadaju servisera, a onda trenera. To je s te strane dosta nezahvalan posao i ja zato za sebe neću reći da sam baš serviser; ja sam trener koji trenutno obavlja posao servisera.
- Ima li u serviserskoj profesiji ljudi koji su u Svjetskom kupu poznati i cijenjeni kao vrhunski stručnjaci?
- Ima, ali većinom najjače ekipe, kao što su austrijska, norveška ili slovenska, koja ove godine i nije imala baš tako blistave rezultate, imaju jako dobre dečke koji već desetak ili više godina to jako dobro rade. Povezani su s firmama koje proizvode skije i voskove, pa kad se sve ukomponira s iskustvom i natjecateljima koji kažu kako hoće da im skije izgledaju i klize ili rade zavoje, sve se može dogovoriti. Interesantno je da taj čovjek, serviser, ili zna to napraviti ili ne zna. Ja znam jedva dvadesetak ljudi koji to znaju napraviti.
- Serviser je i na startu sa skijašem. Znači da se ne radi samo o pripremi samih skija?
- Serviser je do zadnjeg trenutka sa skijašem na startu. Kad se skije pripreme idemo na ogled, skije se prije probaju, a u slučaju s Ivicom, on isprobava zavoje i najstrmiji dio ili druge dijelove staze koje hoće, pa ako nešto nije dobro ili on osjeti da bi mu trebalo nešto drugačije napraviti, ja to onda tamo mogu popraviti. Ove sezone se još nije dogodilo da sam nešto trebao popravljati i da nešto nije bilo dobro. Ali, moglo bi se dogoditi da on kaže da mu skija malo previše vuče u stranu ili previše okreće ili da na ledu ne drži dobro i zato sam ja tamo. No, dosad je, srećom, uvijek bio zadovoljan i nadam se da ćemo takvu dobru suradnju nastaviti i dalje. Inače, ja ga puštam sa starta, jer ja imam vezu s našim trenerima na stazi, prenosim mu informacije sa staze i Ivica to onda direktno sluša. Prije samog starta još prekontroliram cijele skije, vezove, ploče i cijelu njegovu opremu i onda ga puštam sa starta.
- Hrvatska skijaška reprezentacija je definirana. Imamo sve službe, od trenera i liječnika do kuhara, kao i ostale ozbiljne reprezentacije. Koliko se još može ići naprijed u organizaciji cijelog tima?
- Što se tiče organizacije, naš direktor reprezentacije Vedran Pavlek je to odlično postavio. Možda si je malo previše posla stavio na sebe i organizacijski je sve na njemu; od toga kad će se putovati, gdje će se kupiti karte i spavati, s kime će se trenirati, vozila, sponzori i sve to je na njemu. S te strane svaka mu čast, ali tvrdim da bi možda trebao pomoćnike. Imamo još dva tajnika, Ozrena Millera i Damira Raosa, no oni su ipak daleko iza Vedrana i za sada to oni ne mogu. Organizirani smo odlično, svuda nas je dovoljno. Možda u ovoj našoj muškoj ekipi još treba ljudi, jer smo ove godine bili samo Cena, kao glavni trener i ja kao pomoćni trener i serviser i Ivica. Na nekim tekmama smo bili potpuno sami. Trebao bi nam još jedan čovjek barem samo za natjecanja. Većina ljudi je s Janicom, jer je Janica do sada bila jedina zvijezda hrvatskog skijanja i većina ekipe je išla s njom. Dok smo na treninzima nije nikakav problem, jer smo svi zajedno. Što se tiče treninga Ante sve planira i napravi, a mi mu pomažemo da taj svoj zamišljeni plan i program provede.
- Jeste li prije 3 ili 4 godine mislili da ćete doživjeti ovakvu Olimpijadu ili Svjetski kup i biti dio toga?
- Kad čovjek počne nešto raditi napravi si unaprijed neki cilj, jer ako nemaš cilj onda dan za danom prolazi i ne znaš kamo ćeš na kraju stići. To je bez veze. Svima nam je bio cilj da dođemo jedamput na Olimpijske igre i da tamo budemo dobri. Isto vrijedi i za Svjetski kup, jer tamo se konačno može početi vraćati uloženi novac i sve je to medijski popraćeno. To je svima interesantno i to nam je bio cilj. Da će biti ovakvi rezultati, teško je reći da smo razmišljali o tome da će to biti već sada, a pogotovo Janičine 3 zlatne medalje i jedna srebrna i Ivičino konkuriranje za jednu od prve tri pozicije. Mislim da se možda to još nije trebalo sada dogoditi, ali naravno da sam vjerovao da će se to dogoditi.
- Koliko dugo ste već s Ivicom?
- S Ivicom sam s tri pune sezone, od 1999. godine.
- Kako ste se osjećali i proživljavali sve te ozljede, kada malo možete pomoći, a sav veliki trud pred vašim očima, na neki način, ne pomaže?
- Na sreću, ta obitelj, s te strane ih mogu usporediti s obitelji Fleiss, uistinu svaku negativnu stranu koja se dogodi, a to su ozljede, doživljava kao nešto što se tog trenutka moralo dogoditi, ali nije kraj svijeta. Ide se dalje naprijed. Zna se da rehabilitacija traje dva, tri, četiri ili više mjeseci, ali ide se dalje.
- U sljedeću sezonu se kreće normalno. Koji je tempo priprema?
- Do sada smo u svaku sezonu ulazili s nekim, barem malim, ozljedama. Ove godine, fala Bogu, toga nema. Obično se kreće prvi vikend u svibnju na austrijski ledenjak i tamo se bude nekih 40 ili 50 dana, do 20. lipnja. Nakon toga se vraćamo u Zagreb, počinje mali ljetni odmor i Kostelići idu mjesec dana na Mljet. Prošle godine smo nakon toga išli od 20. srpnja do 10. kolovoza na švicarski ledenjak, a nakon toga se 30. kolovoza, nakon dvadesetodnevnog odmora, opet išlo u Austriju. Gore je cijela ekipa 2 mjeseca, do početka studenog. Kad počnu natjecanja onda se ekipe razdvajaju.
- Trenirali ste Niku Fleiss. Kakve su vaše procjene, do kuda ona sa svojim talentom i upornošću može doći?
- Do vrha. Neću reći da bude i ona osvojila 3 ili 4 olimpijske medalje, ali može do olimpijske medalje. Svakom sportašu je cilj olimpijska medalja bilo kakvog sjaja i to je sam vrh. Nika zaslužuje olimpijsku medalju i ona je već u Torinu može imati.
- Jeste li očekivali ovakav doček u Samoboru?
- Bilo je prekrasno. Svaka čast Samoboru i Samoborcima. Hvala svim ljudima koji su to organizirali. Kad sam pročitao o tome u novinama još u avionu za Zagreb, nisam mogao vjerovati. Već na dočeku u Zagrebu smo čuli da nas isto čeka i u Samoboru. Možda sam i bio malo skeptičan, pa sam mislio da ćemo se blamirati na Trgu pred 40 ili 50 ljudi; pa kaj nam to treba. Ne mogu reći koliko je ljudi bilo na samoborskom Trgu, ali bilo je k'o nedjeljom na Fašnik, sve puno. Svaka čast. Znam da su ljudi došli zbog Nike, ali bilo je prekrasno. Ona je to zavrijedila i hvala svima koji su došli.
Robert Škiljan
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)