Ivan Kreutz
NA RUBU EUROPE
Tako blizu, a tako daleko
Seljaci i seljačine
"Je, dragi moji, Samobor je već mejaš z Europom. Tu na Bregani Samobor je na rubu Europe. A za tri leta smo i mi tam. Hrvatska bu u Europskoj zajednici 2007. godine, ak' Bog dâ..." - otkrivao je gospodin za susjednim stolom Ameriku svojem društvu, ali tako glasno da smo ga i mi ostali gosti jedne samoborske kavane morali čuti. Objašnjavao je kako "...mi sada moramo pametno pregovarati, ali i uskladiti zakone, propise, pa i poslovno ponašanje s europskim regulama, ako želimo biti u Europi", da bi zaključio svoju lamentaciju: "Da, gospodo moja, to bu nas nateralo na europsko ponašanje!"
Doista, ima li u tim postavljenim nam uvjetima za pristup europskoj zajednici naroda nešto i o normama pristojnog međuljudskog ponašanja, prema kojima se, recimo, u pristojnoj kavani ne dere i halabuči kao u trećerazrednoj birtiji? I što je to uopće europsko ponašanje? Postoji li to uopće?
Možda bi se dalo o tome nešto naslutiti, pa i zaključiti iz usporedbe dvaju starodrevnih gradića, našeg Samobora i njemačkog Ellwangena (sjeveroistočno od Stuttgarta). Oba su nekako podjednako velika, slikovita i po mnogočemu slična. Čak su i tamo u isto vrijeme došli na ideju da problem prometa kroz centar grada riješe probijanjem tunela. S tom razlikom što se u Ellwangenu već dvije godine vozi tunelom, a centar je strogo pješačka zona.
Ali, ima još razlika. I u Ellwangenu ima okućnica i vrtova, čiji ih vlasnici redovno uređuju. Pritom građane nitko ne treba upozoravati da je zabranjeno spaljivanje korova (kamoli smeća!). Tamo to jednostavno nikome ne pada na pamet, prije svega zbog dobrosusjedske obzirnosti. U mojem bližem i daljnjem susjedstvu u Samoboru to se redovito prakticira. Spaljuje se sve: od korova, do smeća, plastike, pa čak i guma. Paleta smrada; od kancerogenog dima do bojnog otrova dioxina. I kad za ljetnih žega na večer hoćete u kuću pustiti opjevanu svježinu samoborskog zraka, zapahne vas smrad zgarišta.
Čak iz daljnjeg susjedstva u Samoboru često čujem bučnu glazbu svakojakog (ne)ukusa. U Ellwangenu ima i mladih, a i naših ljudi. Nitko ne navija zvučnike da ga cijelo naselje čuje. Kod nas treba "da te cijelo selo čuje". Ako u Ellwangenu imaju neku kućnu veselicu, dođu dan-dva ranije zamoliti susjede za razumijevanje. Sama proslava nikad ne traje cijelu noć. Kod nas u Samoboru raspašoj do zore uz, nazovimo to pjevanje, pucanje kao da se ponovno osvaja kasarna, pa i vatromet, kao da je Nova godina. Nek' svi znaju da tu gazda slavi. U Ellwangenu bi, bez poziva, smjesta intervenirala antiteroristička postrojba. Kod nas to policiju ne uzbuđuje. Nek' se ljudi vesele.
U Ellwangenu vozači čim upale auto odmah kreću, kako ne bi zagađivali zrak svojim ukućanima, ali ni susjedima. Ni zimi ne zagrijavaju auto u mjestu pred kućom. U Samoboru jedan je moj susjed svakog jutra upalio svoj prastari Volvo i odlazio u kuću. Dok se auto zagrijavao, u dimu je bila cijela okolica. Drugom su susjedu strast sportski automobili. I dok im dotjeruje motor, tako ih turira da vibriraju stakla na prozorima okolnih kuća.
U Ellwangenu nisam vidio niti jedan jedini automobil parkiran ni djelomično na pločniku. U Samoboru posvuda parkirani i bez obzira na znak zabrane, pa čak i s njemačkim registarskim tablicama! Naravno da su to "našijenci", koji tako nešto ne bi ni u snu napravili u Njemačkoj. Europska glazura im spadne čim pređu Breganu.
U pješačkoj zoni Ellwangena ne može se vidjeti ni dostavno vozilo izvan dopuštenog termina. U samoborskoj pješačkoj zoni treba paziti da te netko ne pogazi. Automobili su parkirani čak u Milakovićevoj ulici, u neposrednoj blizini policijske postaje. Očito se radi o lokalnim VIP-ovima, kojima je sve dopušteno, pa i kršenje propisa. U Ellwangenu se ni gradonačelnik ne može dovesti pred svoj ured u pješačkoj zoni. Naravno, tamo je i velik broj parkirnih mjesta rezerviranih za vozila invalidnih osoba. Svaka veća trgovina ima na svojem parkiralištu posebno označena mjesta blizu ulaza. I, za divno čudo, na tim mjestima parkirana su samo vozila s propisanim oznakama. Kod nas u Samoboru normalno su parkirana vozila bez oznaka. Ali, obratite pažnju, nisu sva bez oznaka. Nekima visi krunica na retrovizoru. Očito ljube bližnjega svoga.
I što reći na sve to? Mnogi takva ponašanja kratko komentiraju – SELJACI! Ali, pardon: ne brzopleto vrijeđati, molim! Možda se sjećate tog događaja: Vladimir Šeks je svojedobno na jednom zasjedanju tako brzopleto komentirao izlaganje svog kolege, saborske legende, zastupnika Jože Pankretića – seljak! Poznat po originalnoj duhovitosti i britkom jeziku ovaj mu je odmah replicirao (odbrusio): "Ja se bavim poljoprivredom i time se ponosim. Ali, razlika je između seljaka i seljačine. A tko je ovdje od nas dvojice SELJAK, a tko SELJAČINA, to neka prosudi ovaj časni skup." - zaključio je tatek Pankretić, dobivši nepodijeljeni aplauz zastupnika svih boja.
Mnogo je godina prošlo od te replike, ali njen smisao i dalje traje kad se razglaba pitanje što je to "europejsko ponašanje". Taj izraz upotrebljavan je još u Matoševo doba. Kasnije i posprdno: "Bečka škola". I problem civiliziranog ponašanja očito ima u nas tradiciju.
- Registrirajte se za komentiranje
- Pregled komentara (0)