12.02.2002.

Ploče na Trgu kralja Tomislava ljušte se poput lisnatog tijesta

Ploče zamijeniti valjanima!

Ploče na Trgu kralja Tomislava ljušte se poput lisnatog tijesta

U prošlom smo broju, kao i u nekoliko navrata prije toga, pisali o pločama kojima je, na nesreću svih nas, popločen Trg kralja Tomislava. Te ploče, proizvedene u Samoborki, pucaju i ljušte se na očigled sviju. Ispitivanje u slovenskom Zavodu za gradbeništvo pokazalo je da ploče kvalitetom ne odgovaraju namjeni, a vlasnik Samoborke Željko Kodrić za sve je krivio izvođače radova, prvenstveno fugiranje. Osim toga, ploče su izrađene od materijala koji ne trpi uobičajeno zimsko održavanje (posipanje solju), već se za to mora koristiti specijalna kemikalija koja na prosječnu zimu košta oko 100.000 kuna!

U međuvremenu su spomenute ploče poslane na ispitivanje i jednoj domaćoj ustanovi (pa kaj košta - košta!), renomiranom Institutu građevinarstva Hrvatske. Grad je i od njih dobio ekspertizu sličnog sadržaja, ali umotanu u tehnički opis prilično nerazumljivog sadržaja. Institutu je poslan zahtjev da opis dostave u razumljivijem obliku i od onda je, od prije skoro dva mjeseca, sve stalo. Kako spomenuti opis (ne)kvalitete ploča nikako nije stizao u Gradsko poglavarstvo, i mi smo krenuli njegovim tragom.

Osoba iz IGH, zadužena za spomenutu ekspertizu, ing.Vladimir Marinić, prilično nam je nonšalantno objasnio da sve ide svojim tokom, da se materijali pripremaju i da će uskoro biti poslani u Gradsko poglavarstvo. Na našu primjedbu da samoborska javnost i građani koji su sve radove na Trgu platili nemaju više strpljenja za to odugovlačenje, budući da na plohi Trga gotovo više nema nijedne cijele ploče, ing.Marinić rekao je "da baš i nije tako kako tvrdimo". "Radi se o tome da se pronađe optimalni način kako bez velikih troškova popraviti nastalu štetu, a da se ne mijenjaju baš sve ploče", rekao je. Ne znamo kakva je uloga njegove ustanove, Instituta građevinarstva Hrvatske, u "traženju rješenja", kad je od njih zatraženo samo da ispitaju kvalitetu ploča, a ne i način "rješavanja problema". I umjesto da decidirano potvrde ono što svi jasno vidimo, a to je da se ploče ljušte poput lisnatog tijesta na kremšnitama, odnosno da su neodgovarajuće kvalitete, g.Marinić traži moguće rješenje.

Na kraju je g.Marinić pokazao i brigu za samoborske fašničke spelancije. "Ionako ste sada svi u Fašniku, pa kad to prođe, riješit ćemo problem", rekao je na kraju.

Da je mislio ozbiljno, potvrdio nam je i pročelnik Željko Kovačić, rekavši da se ing.Marinić najavio Gradskom poglavarstvu, a posljednje nam vijesti govore da će do posjete doći ovih dana.

Ovo iritantno poigravanje sa živcima građana, koje će ionako, prije ili kasnije, završiti jedinim mogućim ishodom - zamjenom ploča na Trgu kralja Tomislava, pokazuje kolika je moć krupnog kapitala i interesnih lobija.

Robert Škiljan

 
12.02.2002.

Branko Botko i Zlatni lampaš i prije najnovijeg skandala spominjani su u kriminalnom kontekstu

Gdje je završilo gradskih 357.783 kuna isplaćenih na račun Zlatnog lampaša?

Branko Botko i Zlatni lampaš i prije najnovijeg skandala spominjani su u kriminalnom kontekstu

Slučaj maloljetničke prostitucije, u koji je, kao glavni akter, upleten poznati samoborski ugostitelj i voditelj restorana Zlatni lampaš Branko Botko, nelijep je primjer međudržavne suradnje dviju susjednih zemalja - Slovenije i Hrvatske. Izgleda da samoborska sportsko - poslovna "elita" ne može dočekati najavljivano otvaranje javnih kuća, a fašničke se lascivne "eurotske" spelancije spravljaju ipak samo jednom godišnje.

Bez pretenzija da prepričavamo članke iz Jutarnjeg lista red je da se i mi osvrnemo na prije spomenuti slučaj, ali u kontekstu svojevremene potrage za novcima koji su iz Gradskog proračuna završavali u privatnim džepovima.

Podsjetimo se: 1996. godine potrošeno je iz gradske kase oko 420.000 kuna za reprezentaciju, a naredne, 1997. oko 500.000 kuna. Od toga je u te dvije godine samo u Zlatnom lampašu potrošeno 357.783 kune! Branko Botko bio je tih godina još ugledni član HDZ-a i gradski vijećnik.

Računi su izdavani bez ikakve specifikacije i očito su zaokruživani po vlastitom nahođenju. Ipak, plaćani su istog trena, jer, sjećate se, gradonačelnik je bio Ivica Bedeničić. Zbog tih nedjela Općinskom državnom odvjetništvu podnesena je u jesen 2000. godine kaznena prijava koja i dalje luta labirintima hrvatskog državnog odvjetništva ili skuplja prašinu u nekoj od ladica, a građani nikad nisu saznali gdje je taj novac završio. Je li poslužio u svrhu prekograničnog "relaksiranja" tadašnje političke elite ipak će jednog dana pokazati istraga.

A da i na ovom mjestu, ne bez razloga, ponovimo: novinaru koji je sve to otkrio, obznanio i prijavio, sudi se na Općinskom sudu u Samoboru. Inkriminacija: do tih je podataka došao korištenjem službene funkcije člana Gradskog poglavarstva.

Pa da čovjek ne poludi!

R.Š.

 
12.02.2002.

Održana glavna rasprava u sudskom procesu protiv urednika Samoborskog glasnika

Optužnica se topi poput snijega

Održana glavna rasprava u sudskom procesu protiv urednika Samoborskog glasnika

31.siječnja održana je na Općinskom sudu u Samoboru glavna rasprava povodom optužnice koju je podiglo Općinsko državno odvjetništvo Samobor, a protiv Roberta Škiljana, urednika Samoborskog glasnika. Kao jedini svjedok optužbe, a ujedno i navodno oštećeni pozvan je i Milivoj Marton, koji je prije nešto manje od godine dana podnio kaznenu prijavu protiv kompletnog Gradskog poglavarstva Grada Samobora, te zasebno protiv Roberta Škiljana, zbog niza, po njegovom mišljenju, kaznenih djela.

Nakon dugotrajnih policijskih ispitivanja, koja su pojedincima nanijela znatnu štetu i narušila njihov ugled u javnosti (spomenimo da se je sve to odigravalo u vrijeme pred lokalne izbore), Općinsko državno odvjetništvo odbacilo je velik dio navoda iz kaznene prijave, pogotovo one koji se odnose na gradonačelnika i članove Gradskog poglavarstva, ali je protiv Roberta Škiljana podiglo optužnicu, tereteći ga da je koristio mjesto člana Gradskog poglavarstva kako bi omogućio objavljivanje oglasa i natječaja Grada Samobora "mahom" u Samoborskom glasniku. Osim toga, na taj su mu način bile dostupne informacije koje je objavljivao u Samoborskom glasniku, te time ostvarivao određenu dobit, a time je, kako se tvrdilo u optužnici, povrijedio prava drugih novinara. Naime, po Zakonu o javnom priopćavanju informacije iz tijela javne vlasti moraju novinarima biti dostupne pod jednakim uvjetima, u skladu s propisima o radu tih tijela.

Marton nije shvatio...

Tako je, otprilike, pisalo u optužnici koju smo u cijelosti objavili u prošlom broju.

No, već na samom početku suđenja zamjenica Općinskog državnog odvjetnika (koja je u vrijeme pisanja optužnice bila Općinski državni odvjetnik) Ana-Marija Vraneković pročitala je izmijenjenu optužnicu.

Na čuđenje sviju, pa i "oštećenika" i svjedoka Milivoja Martona, optužnica više nije inkriminirala prije spomenuto objavljivanje oglasa i natječaja, a izostavljene su i neke druge dvojbene inkriminacije (pitanje vlasništva nad Samoborskim glasnikom). Tako je cijela priča oko "namještanja" plaćenih oglasa i natječaja, a koja je godinu dana kružila po Samoboru, u trenutku postala bespredmetnom. Pojeo vuk magare, rekli bi oni stariji, koji nisu imali prilike koristiti usluge Državnog odvjetništva Republike Hrvatske i njegovih nedoučenih službenika.

"Oštećenik" Marton, koji se i inače ne odlikuje naročitom bistrinom, nije ni shvatio promjenu optužnice, pa je u svom iskazu nastavio po starom, sve dok ga sudac nije bio prisiljen prekinuti i upozoriti na promijenjenu optužnicu.

Uglavnom, uložio je nemali trud u nastojanju da prisutne uvjeri u činjenicu da su sjednice Gradskog poglavarstva bile zatvorene za javnost(!), čime je član Poglavarstva i urednik Samoborskog glasnika Robert Škiljan bio navodno u pivilegiranom položaju kada je dostupnost informacijama u pitanju. Za tu je tvrdnju pozvao i svjedoke, između ostalog i Dianu Koller, urednicu Samoborskih novina i Radio Samobora. Marton je uporno tvrdio da je informaciju o trošenju proračunskog novca za reprezentaciju u 1996. godini Robert Škiljan saznao na sjednici Gradskog poglavarstva. Budući da je ona bila zatvorena za javnost, objavljujući je, oštetio je njega (Martona) i ostale medije. Slično je i s objavljivanjem fotografija namještaja koji je postavljen na Trgu kralja Tomislava, objavljenima na naslovnoj stranici Samoborskog glasnika.

Zatvoreno za javnost?

No, na pitanje je li on tražio podatke koje je objavio Samoborski glasnik, pogotovo u svjetlu činjenice da se o njima dosta pisalo i da su bile od interesa za javnost, Marton je odgovorio da nije, dapače, da nije ni znao da one postoje. Dakle, Marton nije znao da u upravnom odjelu postoji izvješće o utrošenim sredstvima za 1996. godinu (kao i za svaku godinu, uostalom), a nije bio ni najsigurniji tko je pročelnik Upravnog odjela za komunalno gospodarstvo, prostorno planiranje i stambene poslove (Željko Kovačić). Tako nije znao ni da je on mogao zatražiti prije spomenute fotografije urbanog namještaja i objaviti ih.

Obrana je predložila da se saslušaju svjedoci (bivši gradonačelnik Antun Dubravko Filipec i neki članovi Gradskog poglavarstva u prošlom sazivu, tajnik Gradskog poglavarstva i neki pročelnici upravnih odjela). Negodovanje odvjetnice izazvao je zahtjev da se sasluša supruga "oštećenika" Andrea Šurina-Marton. Robert Škiljan je taj zahtjev potkrijepio činjenicom da su zamjenica Općinskog državnog odvjetništva Ana-Marija Vraneković i Andrea Šurina-Marton bliske prijateljice i kolegice. Naime, Andrea Šurina-Marton također radi u Državnom odvjetništvu. Velika je vjerojatnost, tvrdi Škiljan, da je ta veza uzrok tome da besmislena i apsurdna kaznena prijava Milivoja Martona nije odbačena, već je, i to bez istražnog postupka, napisana optužnica i pokrenut sudski postupak. Dio je prvotne optužnice, kao što smo spomenuli na početku, već odbačen od strane samog Državnog odvjetništva.

Suđenje se nastavlja 18.ožujka, kada će biti preslušani svjedoci.

Robert Škiljan

Kako do dokumenata?

Činjenica da Milivoj Marton "ne zna" da uopće postoje i gdje bi mogli biti podaci o tome kako je trošen novac iz gradskog proračuna govori sve o njemu kao "oštećeniku", svjedoku i podnositelju kaznene prijave, ali i o "novinaru" i javnoj osobi. Tom napuhanom i umišljenom "politologu", koji se kandidirao i za gradonačelnika, nije jasno da Proračun Grada Samobora ima važnost zakonskog dokumenta i da se kao takav, zajedno s izvješćima o njegovoj realizaciji, pohranjuje i čuva zauvijek. Nije to, kako misli Marton, neki papirić na kojem piše tko je i kako nešto potrošio, pa "možda negdje i postoji". Svi su ti dokumenti pohranjeni u arhivi i jednostavnim ispisom svakomu su dostupni. Nisu bili dostupni jedino u vrijeme vladavine HDZ-a i gradonačelnika Ivice Bedeničića. Ali, Marton si umišlja da su njemu posebno, valjda kurirskom službom, podaci koji ga interesiraju trebali biti dostavljeni direktno u krevet.

Suđenje u kojem je on "oštećenik" i svjedok potpuno će ga demantirati i grubo prizemljiti.

R.Š.

U pokušaju da dokaže nedokazivo maron povukao očajnički potez

"Oštećenik" za svjedoka pozvao "SAMOBORSKU MEDIJSKU ŠTETOČINU"

Na pitanje kako misli dokazati nevjerojatnu tvrdnju da su sjednice Gradskog poglavarstva bile "zatvorene za javnost", Marton je reagirao očekivano: za svjedoka je pozvao Dianu Koller, urednicu Samoborskih novina i Radija Samobor. Novinarski i ideološki kontekst u koji spada "zamrznuta članica" HDZ-a Diana Koller pojašnjavamo u ovim novinama na drugom mjestu, a ovdje ćemo se pozabaviti odnosom ovo dvoje "politologa" i "novinara".

Kada u očaju za svjedoka zove Dianu Koller, zaboravlja li Milivoj Marton o kome se radi i kako na sud može utjecati jedna SAMOBORSKA MEDIJSKA ŠTETOČINA, kako je naziva Milivoj Marton u pretencioznom i polupismenom tekstu pod tim naslovom, a koji je objavio u svom listiću prije nešto manje od dvije godine.

Zašto je njegova krunska svjedokinja koja će mu, eto, ipak pružiti ruku u najsudbonosnijem trenutku, na sudu, SAMOBORSKA MEDIJSKA ŠTETOČINA?

Zato, tvrdi Marton u tom tekstu, što "Diana Koller ne shvaća samu bit novinarske profesije". Točno tako.

A o tome što je bit novinarske profesije podučava nas Milivoj Marton osobno: "Novinar, naime, na prvom mjestu treba imati svijest o kritičkom promatranju stvarnosti. Smisao novinarstva i novinara kao takvog jest u kritičkom odnosu naspram svake vlasti. Novinar, dakle, nije osoba koja treba nezainteresirano govoriti i pisati o stvarnosti poput izvještaja cijena s tržnice, već novinar mora osluškivati bilo svojih slušatelja i čitatelja i biti glas javnosti i njegova zaštita od bilo koje vlasti".

Ovo prepotentno dociranje o nečemu o čemu se nema pojma, ovaj nepismeni užas, u kojem "cijene s tržnice" najednom mogu "govoriti i pisati o stvarnosti", u kojem javnost postaje muškog roda (njegova zaštita!) slika je i prilika autora, koji, izgleda, zbilja misli da novinar mora osluškivati nekakvo bilo!

Uglavnom, misli Marton, Diana Koller u svakom slučaju nije među tim "dostojanstvenim" pripadnicima novinarske profesije. Naprotiv: "Njen (gđe Koller, op.a.) osnovni moto (baš tako piše, s jednim t, op.a.) jest ne problematizirati stvarnost, ne tražiti pogreške vlasti, već joj besramno služiti."

Što još radi ta "besramna služavka vlasti" koju Milivoj Marton ipak poziva nas sud kao svjedoka?

"Gotovo 20 godina Diana Koller na ovim prostorima, kao glavna urednica i direktorica radija i lokalnih novina, šteti medijskom prostoru na način da većini Samoboraca servira sliku njihovog grada koja ne odgovara istini. Uopće nije svjesna koliku štetu time čini i da je njena odgovornost tek nešto manja od one njenih naredbodavaca na vlasti. Umjesto da kao novinar služi promicanju demokracije, ona ju guši.", piše Marton.

Kako će mu Diana Koller, kao "gušiteljica demokracije" i "besramna služavka vlasti" pomoći na sudu, zna samo Marton.

Ta perverzna veza najbolje govori o njemu kao osobi, "novinaru", "politologu" "oštećeniku" i svjedoku optužbe.

R.Š

Gubljenje vremena i novca

Izmjena optužnice na glavnoj raspravi relativno je česta u pravnoj praksi. Međutim, način na koji je ona prezentirana krajnje je dvojbena. Zamjenica Općinskog državnog odvjetnika Ana-Marija Vraneković pročitala ju je s nekog papira, "škrnicla", rekli bi oni skloni cinizmu.

Kada, osam mjeseci nakon podizanja, optužnica odjednom poprima sasvim drugi oblik, odnosno prvonavedena diskriminacija se iz nje potpuno briše, s pravom se možemo zapitati je li suđenje uopće bilo potrebno. Sigurno je da bi, u slučaju da je proveden redovni istražni postupak, optužnica izgledala sasvim drugačije, a najvjerojatnije je da do suđenja ne bi ni došlo. Kakvu je u svemu tome ulogu imalo dugogodišnje poznanstvo supruge "oštećenika" Milivoja Martona i zamjenice Općinskog državnog odvjetnika, trebala bi pokazati neka druga istraga.

Jer, u obrazloženju optužnice od 05.06.2001. godine piše da "...obzirom da podaci prikupljeni od strane službenika XIV PP Samobor... daju dovoljno dokaza za optužbu, to nije zahtijevano provođenje istrage."

Najednom se na samoj raspravi, bez novih dokaza i bez "provođenja istrage", najvažnija inkriminacija jednostavno briše.

Tvrdimo da bi istražni postupak pokazao svu besmislenost kaznene prijave i da do suđenja ne bi ni došlo, čime bi se, što posebno treba naglasiti, uštedjela i nemala sredstva.

Jer, suđenje i košta.

R.Š..

 
12.02.2002.

Preseravanja izdavača Srake

U raljama Srake

Preseravanja izdavača Srake

Smatrajući da impresum šaljivog fašničkog lista Sraka sadrži istinite podatke, kako je i predviđeno Zakonom o javnom priopćavanju, nemalo me je iznenadio neuobičajen komentar unutar njega. Tamo, naime, piše da ja, Robert Škiljan, nisam htio sudjelovati. Pretpostavljam, u uzradi toga što se zove Sraka.

Ne znam što je izdavač želio postići tom tvrdnjom - komentarom, ali da javnost ne bi ostala u zabuni, navodim, ukratko i ne sve, što sam radio na pripremi fašničkog lista Sraka:

- 27.11.2001. godine poduzeće Samoborfest, izdavač Samoborskog glasnika u sklopu kojeg se već dvije godine objavljuje satirički podlistak 13. prase, uputilo je Turističkoj zajednici Samobor Pismo namjere u kojem je jasno izražena namjera suradnje u izradi Srake, te je za urednika predložen Robert Škiljan

- kako službenog odgovora nije bilo (poluprivatno domunđavanje tipa "sve bu okej", "bumo se dogovorili" i slično, ne priznajemo kao odgovor na poslovnu ponudu), a vrijeme je neumitno prolazilo, 03.12. upućen je ponovni dopis Turističkoj zajednici u kojem je zatražen odgovor na Pismo namjere

- 12.12. od Turističke zajednice, odnosno direktora ureda Marijana Dumića (koji je "završio ekonomiju", ma što to značilo) primili smo pismo u kojem je stajala jedna jedina rečenica: "Bilo bi nam drago da se i vi uključite u ovogodišnji Fašnik itd."

NEBULOZE ORGANIZATORA I IZDAVAČA

- zažmirili smo pred tom neposlovnošću i 13.12. poslali konkretnu ponudu poslova koje smo spremni obaviti, za koje imamo registrirano poduzeće i zadovoljavajuće reference

- opet je uslijedila faza "sve bu okej" i "bumo se dogovorili", da bi oko 20.12. bio osobno pozvan na sastanak u Turističkoj zajednici, a oko rada na Sraki. Nakon uvodnih nebuloza predstavnika izdavača tipa "idemo svi zajedno za doborobit Grada!", "ove godine najambicioznije do sada!" "savim drugačije, kolori, prodaja u Sloveniji", a o čemu uvijek pričaju oni koji nemaju pojma o poslu, predstavljena je i glavna urednica - gđa Jadranka Burić. Kako mi je dano do znanja da je i tehnički dio realizacije Srake već dogovoren, ponuđena mi je suradnja isključivo kao mogućem autoru priloga. Respektirajući odluku uzdavača iznio sam niz prijedloga, a detalje sam trebao dogovoriti u razgovoru s urednicom, narednih dana.

- nekoliko dana nakon tog sastanka nazvao sam gđu Burić, kako bih dogovorio sastanak i od njene obitelji (a ne od izdavača!) saznao iznenađujuću vijest: gđa Burić više nije urednica Srake.

- vijest sam provjerio u Turističkoj zajednici - bila je točna

- između Božića i Nove godine, na blagdanskom domjenku u Lavici, Miroslav Milonjić, direktor Samoborskog muzeja i dugogodišnji suradnik i autor Srake rekao mi je da je imenovan urednikom Srake, "samo se još trebaju potvrditi neki detalji". Iskoristio sam priliku i kod Marijana Dumića, direktora ureda Turističke zajednice pokušao provjeriti navedenu informaciju, ali osim uobičajenih "sve bu okej" i "bumo se dogovorili" ništa drugo nisam mogao izvući.

UMJESTO MILONJIĆA - CVITIĆ

- nakon Nove godine sreo sam se s Miroslavom Milonjićem i ponovivši mi da je imenovan urednikom, zatražio je od mene da mu odmah napišem cijene svih usluga koje nudi poduzeće Samoborfest i ja osobno kao autor. Napravio sam iznimku, rukom napisao zatraženo, što je on isti čas odnio u Turističku zajednicu.

- počeo sam rad na Sraki, a od osoba koje su se vrtjele oko Fašnika slušao uobičajeno "cijene su okej" i "bumo se dogovorili"

- oko 10. siječnja ponovno sam pozvan u Turističku zajednicu Samobor, na sastanak "proširenog uredništva". Iako je bilo jasno da nema nikakvog uredništva, a kamoli proširenog, saznao sam nove elemente bitne za realizaciju Srake. Za urednika je sada imenovan Plamenko Cvitić, a sve grafičke i tehničke poslove obavit će Idea studio. Predstavnik Turističke zajednice zahvalio mi je što se ja "jedini odazivam na sve sastanke u vezi Srake" (osim spomenutog Plamenka Cvitića bio je prisutan još samo Niko Barun). Prešao sam preko uvredljive činjenice da je, nakon svega prije navedenog, za urednika imenovan čovjek koji "Samobor ne poznaje, a posao kao što je Sraka nikad nije radio", te opet pristao na suradnju, makar mi više nije bilo jasno što se od mene traži.

- oko 20. veljače ponovno sam pozvan od predstavnika izdavača i s njima otišao na sastanak kod g.Bengeza, vlasnika Idea studija. Njemu su, inače, dodijeljeni svi poslovi grafičkog i elektronskog oblikovanja za Fašnik, pa tako i izrada Srake. Tu su već, oko izrade Srake i moje uloge u tome počele poslovne kombinacije koje su nakon pola sata razgovora, ne mojom krivnjom, propale i ja sam se, kao i poduzeće Samoborfest, iz posla povukao.

NA RUBU KRIMINALA

No, opet sam, do same noći prije tiskanja Srake nazivan od strane izdavača, odnosno predstavnika Turističke zajednice Samobor i ni u jednom trenutku nisam rekao da ja nešto neću i "ne želim", a kako, bezobrazno, piše u impresumu Srake.

Činjenica je da vicevi o Muji i Hasi, skinuti s Interneta i ugurani u Sraku, sa Samoborom i Fašnikom imaju veze kao i Plamenko Cvitić, Kamenko Katić, Spomenko Podmitić i Marijan Dumić zajedno. Činjenica je da je organizator Fašnika i izdavač Srake, svojom neposlovnošću, nesposobnošću i nezajažljivošću cijeli projekt ugurao u vremenski tjesnac i na rub kraha, što se vidi i u realizaciji.

Ali, gospodo, kakve ja s tim imam veze?

P.S.

Da se ne bi krivo shvatilo, nigdje ne piše da je realizator ovogodišnje Srake trebalo biti poduzeće Samoborfest d.o.o., a njen urednik Robert Škiljan. Prošle godine, kad je isti posao radilo poduzeće SEZNA i Diana Koller, ja, uz sve moje poznate stavove o tim subjektima, nisam rekao ni riječ protiv. A mogao sam. Bio sam član Gradskog poglavarstva i član Turističkog vijeća Turističke zajednice. No, taj je posao dobijen u određenoj demokratskoj proceduri. Kakva bila da bila, to je trebalo respektirati.

A prije opisano vrludanje potpuno je u skladu s mojom diskusijom na Skupštini Turističke zajednice Samobor, kada sam ustvrdio da je poslovanje te organizacije godinama na rubu kriminala.

Tada, što je bilo i za očekivati, nitko od prozvanih nije rekao ni riječ u svoju obranu. Iz prije izloženog primjera jasno je i zašto.

Robert Škiljan

 

Ploče na Trgu kralja Tomislava ljušte se poput lisnatog tijesta

Branko Botko i Zlatni lampaš i prije najnovijeg skandala spominjani su u kriminalnom kontekstu

Održana glavna rasprava u sudskom procesu protiv urednika Samoborskog glasnika

Preseravanja izdavača Srake

Arhiva 2002

2019

2018

2017

2016

2015

2014

2013

2012

2011

2010

2009

2008

2007

2006

2005

2004

2003