Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Robert Škiljan
PO GLAVI STANOVNIKA

Prisjećanje na ono prvo poluvrijeme Dinama

Kak se to nekad španalo...

Dakle, nogomet.

Nekad, ne tako davno, centar nogometa u Samoboru bio je u Gornjem kraju, pod zidinama Staroga grada, pokraj negdašnje Čaraparne. Dakle, tamo je ondašnji i današnii NK Samobor igrao svoje utakmice, a igrači su se, ispočetka, presvlačili u bivšoj Zidanici, ruševnoj zgradi na današnjem parkiralištu gostionice Gabreku. Kasnije su ondašnji sportski djelatnici izgradili svlačionice na samom igralištu, pa, za nas klince krajnje uzbuđujući, zvuk nogometaških kopita više nije odzvanjao Rudarskom dragom.

Mi, klinci iz Gornjeg kraja (i Rudarske drage, da istaknem i tu razliku) bili smo, normalno, opčinjeni nogometom. Na zelenoj smo travi provodili dane, a bogme i noći, kad su na Čaraparni ugradili reflektore koji su osvjetljavali njena skladišta. A kad ne bi španali na tratini, igrali bi na cesti u Gornjem kraju. Auti su, to je bilo zagarantirano, prolazili svake pol vure i mi bi spremno micali golove i nastavljali do kasno u noć.

Išli smo i na utakmice.

Mislim na one Dinamove, u Zagrebu. I to već od naše (moje) trinaeste godine. Dakle, kao klinci od 13 do 15 godina bili smo članovi Dinama i pohodili, ali doslovno, sve utakmice. Nas pet, šest: Dasa, Vuk, Zujo, Coba, ja... bili smo ono što se danas zove..., a ne znam ni sam kak bi nas opisal... No, evo - ekstremni navijači, to bi mogel bit pravi opis. Jedamput smo, čak, za što gromoglasnije navijanje i izazivanje buke nabavili i pravu trubu, što je već graničilo s ludošću i iskreno smo se tih dana bojali za osobnu sigurnost.

U Maksimiru sam gledao Pelea i Eusebia, u ono su vrijeme u obrani igrali dečki kao što su Ramljak, Blašković i Zajec, "fantazisti" su bili Belin i Lamza, a kasnije Mlinarić, a golove su zabijali Zambata, Cerin, Kranjčar...

Mi, članovi Dinama, ispočetka smo bili smješteni na Istoku, a kasnije na Sjeveru. Na Istoku smo se sa "stajanja" vojničkim remenima prebacivali "gore", na tribinu, i to je bio jedini i pravi bunt protiv klupskog "establišmenta" koji nam nije, smatrali smo, davao odgovarajući tretman. Kasnije je već bio pravi podvig pred redarima i policijom prebacivati se s niževrijednog Sjevera na Istok... E, to je već bila prava avantura...

I, vjerujte mi na riječ, pojma nismo imali tko je predsjednik, tko "izvršni dopredsjednik", a tko "sportski direktor" Dinama. U ta se je vremena taj klub volio jednakim intenzitetom kojim se danas izražava ravnodušnost prema njemu.

Prezir koji ovih nesretnih godina svaki istinski bivši navijač Dinama osjeća prema Mamiću i mamićima samo je znak prisjećanja na ono bolje prvo poluvrijeme.

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (9)