Glasnik-SSNInformativno glasilo Samobora i Svete Nedelje

Na odlagalištu otpada Trebež radi se "sto na sat", o čemu svjedoči prvi hrvatski ekologist i naš uporni suradnik

Tu ni punčeva loza ne pomaže

Slike ovdje govore više od riječi. Stojim ispred hrpe smeća velike kao peterokatnica i čitam papirić s golim činjenicama. Europa daje 95,68 milijuna kuna Gradu Samoboru da sanira i zatvori zauvijek odlagalište otpada Trebež. Očekuju da se smanji negativni utjecaj otpada na okoliš, zaštiti vodocrpilište Strmec, smanji zagađenje tla, vode, a bogme i zraka.

Da bi se to dogodile, prvo je potrebno ovdje napraviti pristupne ceste pa vodonepropusnu dijafragmu oko cijelog odlagališta, izgraditi kanale za odvod vode. Sve to mora biti gotovo do kraja 2016., i to prije nego dođe Djed Mraz do Samobora.

Ako posao ne bude gotov, nema darova, nego vraćamo lovu koju su nam dali. Malo mi je sumnjivo što nam daju tako veliku lovu da maknemo sve to što smo sakrili pod tepih, a malo mi je, kao građaninu, i neugodno. Kao, iz obijesti smo pljuvali u bunar iz kojeg bi sada ponovno pili vodu pa – pomognite braćo Europejci. A znamo da u kapitalizmu nema ništa džabe. Tamo svoje usluge naplaćuju i gospođe u zrelim godinama.

Pitam djelatnike na gradilištu mogu li malo pobliže razgledati što se tu radi. "Samo hrabro, ako imate dobar želudac", odgovaraju. Dobro se sve vidi i iz ovog polja kukuruza gdje sam parkirao Zelenka, ali da ne ispadne da špijuniram ili da me netko ne bi ovdje, ne daj bože... Polje kukuruza, naime, nije moje...

Dali su mi šljem i svijetleći prsluk (i napomenu da ovo činim na vlastitu odgovornost), a ja sam si pridodao (skrivećke) pljosku s natočenom lozom iz Kolarskog brega, jer punac je ionako ne troši. Da se ne pokvari...

Hrabro koračam prema ovoj piramidi s namjerom da je detaljno proučim. Glumim istraživača i naučnika, arheologa.

Velika mašina teška stotinjak tona s ogromnim zubima upravo je iskopala trideset metara duboki jarak u koji sada sipa nepropusni beton. Ja sam trenutno na nultoj točki i naginjem pljosku. Za dezinfekciju. Odmah se bolja slika kaže. Osjećam se kao u filmu Povratak u budućnost. Godina je 1968. Tada je otvoreno odlagalište Trebež. Gledam savršeni presjek koji je napravila golema mašina. Jasno se vide svinjske glave, felge od fiće, prirubnice, sjedala "stojadina". Slaba je to godina bila za odlagalište. Još se ljudi nisu navikli na novi običaj odnošenja svog otpada na jedno mjesto. Svaki zaseok imao je (a ima i dan danas) svoj mali Trebež negdje na kraju, kod šume. Koračam hrabro prema vrhu ove neobične piramide. Gacam po čudnoj smjesi nepoznatog sastava. Vidim da je i ovdje tlo obogaćeno željezom. Prepoznajem vodokotliće Emo Celje. Teta ima upravo takav u stanu u Zagrebu. Neuništiv je. Razmišljam da ovaj otuđim za rezervne dijelove, tako dobro izgledaju. Vidim da su u modu došle i pelene... Prepoznajem čuvenu marku. Ima ovdje potkova krepanih konja, kravljih rogova, plugova bogatih drugova, starih prozora, kanti ulja, masti, katrana. Mogao bih nabrajajući ispuniti knjigu debelu kao telefonski imenik. Uglavnom, da skratim, svi znamo što je išlo na Trebež. Sve ono što nismo mogli baciti u Savu.

Sve teže napredujem uz teške strojeve koji rade na rubovima ovog smetlišta i tovare kamione koji pak odvoze sve to na vrh brda i istovaruju. Kažu da će uskoro ovdje biti rekreacijski centar i šetnice. Budi Bog s nama... Gacam uz stare gume (sve su 13 cola), frižidere, jogi madrace, plastične kanistre, televizore Rudi Čajevec, trule bačve, šuplje lonce, bojlere... Prije sam došao do vrha Kilimandžara, nego se uspentrao na ovu piramidu. Zapinjem za najlonke, jedva izvlačim noge iz te magme i gliba koji stvaraju potočići vode koja se slijeva i traži put prema dolje. Nije lak put prema gore. Naginjem pljosku i znam da sam trebao uzeti dvije. Ajde, živjeli...

A kakav se pogled pruža s tog brijega, to trebate vidjeti! Slovenska granica i autoput su kao na dlanu. Plodna polja svuda uokolo. Zagreb se nazire u daljini. Tridesetak sam metara iznad nadmorske visine. Vidim i Savu, tek koji metar je daleko. Vidim i centar Samobora, možda koji kilometar dalje. Iznad mene samo su nebesa, a uokolo se kao na svakom osvojenom vrhu vijore zastave. Ovdje su to najlon vrećice, simboli ove naše potrošačke civilizacije. Ima ih milijardu, svih robnih marki, boja i veličina. One su najbolji i najbrži pokazatelj našeg ponašanja prema okolišu.

Guši me u grlu čudan okus. Popravljam ga vatrenom vodom koja je pri kraju. Mislim da nije baš zdravo dugo biti na ovom mjestu. Da ovako ne smrdi, ne bi nam Europa dala toliku lovu. Da nemam ovu rakijetinu, ja bih se ovdje ispovraćao od smrada i gadosti i pridodao koji dekagram ovom džumbusu. Od muke sam šutnuo neku plastičnu bočicu (valjda od šampona) ravno u Savu. Takvih imam doma u kupaonici barem deset. Jedna je za kosu, druga za tijelo. Ima ih za muške i za ženske. Jedne su, valjda, za lijevu ruku, druge za desnu. One za intimne dijelove tijela također su podijeljene – jedne su za onu stvar, druge, pak, za onu drugu stvar. Ako kažem koje su to stvarčice, ispadam prostak. Žena veli da su nam sve potrebne. Jedne su, valjda, za ujutro, druge za popodne.

Djeca imaju također svoje bočice. Muška djeca svoje, crne su boje. Roze bočice su za djevojčice. Pa zato ih ovdje i ima milijun. Gledam kako onu bačenu bočicu Sava brzo odnosi. Za pola dana ona je u Dunavu pa u Beogradu. Za mjesec dana eto je u Istanbulu. Valjda se zato tamo more zove Crno more. Puno je tih plastičnih bočica, dezodoransa. Struja ih nosi uz albansku obalu ravno do našeg najzelenijeg otoka – Mljeta. Zimi su ih prepune plaže. Prije sezone sav taj nered pokupe volonteri i odnesu na lokalni Trebež. Krug je zatvoren.

Ostao sam bez dezinfekcijske tekućine, naginjem pljosku – prazna. Vrijeme je za silazak. Zamolio sam dečke s gradilišta da me slikaju za uspomenu dok još mogu stajati ravno. A dok još mogu misliti, predlažem da razgledavanje piramide organiziraju za dječje vrtiće, osnovne škole... Oni će možda shvatiti da Zemlju nismo naslijedili od svojih očeva, nego tek posudili od svoje djece. Za nas iz generacije koja je stvorila Trebež odavno je prekasno. Ni najmodernija vešmašina budućnosti neće moći oprati ovaj grijeh naše prošlosti. Živim u nadi da će nam Bog oprostiti, iako smo dobro znali što činimo. Kažu da je on pravedan i milostiv. Teško mi je to shvatiti, ali valjda je tako. Znam da su začudni puti njegovi. Naročito ovi prema Trebežu.

Romeo Ibrišević

• Registrirajte se za komentiranje
• Pregled komentara (1)